Auto je bio rekvizit za vođenje vanjske politike jugoslovenske države od 1945. do 1980. godine, kojom je Tito suvereno vladao.” Ta ocjena navedena je u knjizi “Automobili i Josip Broz Tito 1912 – 1980”, a njen autor Miroslav Milutinović tvrdi da je neprikosnoveni predsjednik socijalističke Jugoslavije tijekom tri i pol desetljeća usavršio sve elemente vještine vladanja, čiji su nerazdvojni dio bili i brojni reprezentativni automobili.

Milutinović na gotovo 400 stranica, uz brojne fotografije, daje detaljne podatke o više od 80 vozila koje je Broz koristio, vozio, primio na dar ili ih je osobno darovao. Tu su 13 Zastava, 12 Cadillaca, 11 Mercedesa, osam sovjetskih automobila ZIS, pet Fordova, dva Rolls-Roycea, jedan Maybach… Prema Milutinovićevim riječima, podrijetlo glavnog Titova automobila u određenom razdoblju nosilo je i poruku o aktualnoj političkoj orijentaciji Jugoslavije. Nakon sukoba s Moskvom 1948. godine, Broz se više nije vozio u sovjetskim autima, nego je koristio američke, da bi kasnije dominirao njemački Mercedes Benz. No Tito ni jedan automobil nije dobio na dar od državnika sa Zapada. Nekoliko takvih darova stiglo je iz bivšeg Sovjetskog saveza i tadašnje Čehoslovačke.

Tito je rođen 1892. i tvrdio je da je 1912. položio vozački ispit i bio probni vozač firme Austro Daimler u Bečkom Novom Mestu. “Stavljao sam u pogon velike moćne automobile i isprobavao kvalitetu ručnih kočnica. To su bila korisna iskustva. Ali 1913. imao sam 21 godinu i došlo je vrijeme da se vratim u Hrvatsku i služim vojsku”, izjavio je Broz.

Kada je uoči 80. rođendana primio u rodnom Kumrovcu delegaciju Auto-moto saveza Jugoslavije, Tito im je rekao: “Nisam samo počasni član AMS-a, ja sam aktivni član. Ja sam najstariji vozač, jer sam ispit položio još 1912.” U anketi lista Moto revija provedenoj nešto prije toga u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nije pronađen ni jedan vozač koji je stekao dozvolu prije Broza. Kako je 1939. postao generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), Tito je ubrzo dobio prvi službeni automobil, i to s vozačem. Iako je bio zabranjena organizacija, čiji su članovi djelovali u strogoj ilegali, KPJ je 1940. kupio za Broza auto Ford Eifel. I tijekom četiri godine Drugog svjetskog rata Tito je uvijek na raspolaganju imao neko motorno vozilo, osim u kratkim razdobljima nakon povlačenja iz Užica 1941., u bitkama na Neretvi i Sutjesci i nakon njemačkog desanta na Drvar, do dolaska na Vis 1944. Autopostrojba pri Vrhovnom štabu bila je formirana već u ljeto 1942. u Livnu.

Na kraju rata, sredinom svibnja 1945. godine, sve četiri partizanske armije dobile su zapovijed da izaberu pet najboljih automobila koji su im na raspolaganju i proslijede ih vrhovnom komandantu. Broz je u proljeće 1945. dobio na dar od SSSR-a blindirani Packard Twelve, star osam godina. Vožen je do kraja 1948. jer su sigurnosne procjene ukazivale na to da je potrebno da Maršal koristi takvo vozilo, ali je Tito zbog zaoštravanja odnosa s Moskvom prestao koristiti automobile sovjetskog podrijetla.

Odmah po okončanju rata Brozov dugogodišnji prijatelj Ivan Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske, darovao je Titu sportski trosjed Horch 853 A. U svijetu su sačuvana samo tri takva automobila. Brozov Horch trebao bi biti četvrti, ali je nestao iz garaže Specijalnog voznog parka prije više od tri desetljeća. Milutinović navodi da je Horch bio u besprijekornom stanju, ali je bio i nepogodan za državno-reprezentativnu upotrebu, zbog čega je rijetko vožen, pa je do svibnja 1978. prešao manje od 7400 kilometara. I onda mu se izgubio svaki trag.

Tito je u ljeto 1946. “otkrio” Brijune, gdje je sljedeća tri i pol desetljeća, uz Beograd, provodio najviše vremena. Prvi automobil koji je vozio na Brijunima bio je Cadillac iz 1947., poklon grupe hrvatskih iseljenika iz Kanade. Najpoznatiji automobil koji je Broz koristio na Brijunima bio je tamnozeleni Cadillac kabriolet iz 1953., čije podrijetlo nije najjasnije. Tvrdilo se da je to “poklon osoblja ambasade iz Washingtona”, odnosno, “poklon iseljenika iz SAD-a”, dok ga je hotelsko poduzeće s Brijuna vodilo kao “poklon hrvatskih iseljenika iz Kanade”. Auto je, kao i veliki broj Titovih vrijednih vozila, 1987. dospio u Tehnički muzej u Sloveniji, ali su ga, zahvaljujući upornosti ljudi s Brijuna, u svibnju 1991., navodno pod okriljem noći, dvojica mehaničara vratila u Istru. Bivša američka državna tajnica Madeleine Albright dio djetinjstva provela je u Beogradu, gdje je njezin otac Josef Korbel bio čehoslovački ambasador. O životu u Beogradu Madeleine Albright je zapisala: “Vozač bi nas vozio u našoj crnoj Tatri, čehoslovačkom automobilu s krilcima pozadi poput Batmobilea, u šume izvan grada na duge šetnje. Jednu Tatru 87 čehoslovačka vlada darovala je Titu, a on ju je dao svom sinu Žarku, koji je u ratu ostao bez ruke. Žarko je auto vozikao po Beogradu užasno brzo i pamtim da je otac govorio kako bi bila velika bruka da Titov nasljednik pogine vozeći čehoslovački automobil.”

Broz je na svoje prvo putovanje u inozemstvo 1947. i prvo na Zapad krenuo u ožujku 1953. – u London. Impresivni posjet Britaniji je, vjerojatno, potaknuo slovensku vladu da mu nekoliko mjeseci kasnije daruje automobil Rolls-Royce Silver Wraith. Drugi Rolls-Royce, model Phantom V, kupljen je 1960., ali ga Tito gotovo nikada nije koristio. Radnički savjet Zagrebačkog velesajma 1965. odlučio je da svom redovnom posjetitelju daruje kabriolet Lincoln Continental. Taj automobil Broz je uglavnom koristio na Brijunima, gdje je 1971. bio domaćin tada najpoznatijem svjetskom glumačkom paru – Elizabeth Taylor i Richardu Burtonu. U Burtonovim memoarima, objavljenim 2012., gotovo tri desetljeća nakon njegove smrti, opisana je vožnja u tom Lincolnu, za čijim je upravljačem sjedio tada sedamdesetdevetogodišnji Tito: “Elizabeth je sjedila do njega, a madam Broz i ja pozadi. Uspio je da mu desni prednji kotač odmah pukne, jer je prešao preko vrlo oštrog rubnjaka, ni 50 metara od kuće. Umjesto da je zaustavio vozilo, dao je pun gas, pa smo se opasno po živce treskali desetak sekundi. Izašli smo iz vozila… Na trenutak mi se odjednom učinio vrlo starim i još manjim, ali vrlo brzo je postao onaj poznati, samopouzdani Tito. Na moj užas, kao i Elizabethin, ubrzo su dovezli Continentala s novom gumom pa smo opet krenuli. Vozio je vrlo sporo, ali mi je ipak duša bila u nosu tijekom cijelog puta, a obišli smo cijeli otok. Očito je bio sklon naglim skretanjima i kočenjima, pa smo sve vrijeme bili u opasnosti da izletimo kroz prednje staklo, kad god bi se zaustavio da nam nešto pokaže. Ali i on i gospođa su bili toliko šarmantni da bi im čovjek sve oprostio.”

Prvi od šest Mercedesa sa šesterim vratima kupljen je za Broza 1965. Radilo se o modelu 600 Pullman. Dvije godine kasnije stigao je i kabriolet Mercedes 600 Pullman Landaulet, kao novi dar Zagrebačkog velesajma. Kasnije je kupljen još jedan takav. Tvrdi se da ih je kompanija Mercedes napravila samo sedam i toliko je ponosna na taj automobil da se jedan nalazi u muzeju tvrtke. Radi se o vozilu kakvo su koristili i brunejski sultan Hassanal Bolkiah te rumunjski i bugarski komunistički lideri Nicolae Ceaușescu i Todor Živkov.

Kupovina blindiranog Mercedesa 600 Pullman krajem 1978., navodno jedinog takvog na svijetu, prilično je kontroverzna. Automobil je isporučen u Jugoslaviju u prosincu po cijeni od 677.000 tadašnjih njemačkih maraka, bez poreza na dodanu vrijednost. Istog mjeseca tvornička cijena “serijskog” Pullmana sa šesterim vratima bila je nešto viša od 175.000 maraka. Tvornica je 1980. objavila da je cijena Pullmana sa specijalnom zaštitom 430.000 maraka, što ga je tada činilo najskupljim automobilom na svijetu. To znači da je Titov blindirani Mercedes dvije godine ranije bio plaćen po cijeni većoj za čak 57 posto.

Kada je Brozu u siječnju 1980. u ljubljanskom Kliničkom centru amputirana noga, tadašnji Savezni sekretarijat za narodnu obranu naručio je iz tvornice Mercedesa jedan Pullman 600 koji je trebao biti prilagođen za korisnika s invalidskim kolicima, ali je kupovina otkazana zbog pogoršanja Titova zdravlja i smrti 4. svibnja.

Milutinović u knjizi tvrdi da među svjetskim vladarima, od krunisanih glava, preko biranih lidera u republikanski uređenim državama, do “ogoljenih” samodržaca, nema usporedivog primjera u kvantiteti ili kvaliteti automobila s onima koji su bili Brozu na raspolaganju. To se odnosi i na poznate kolekcionare vrhunskih vozila, kakvi su bili pokojni sovjetski lider Leonid Brežnjev i iranski šah Mohammad Reza Pahlavi.