Derviş Hızarcı je na čelu Inicijative protiv antisemitizma berlinske četvrti Kreuzberg. Neko vrijeme je bio i povjerenik za borbu protiv antisemitizma u obrazovanju, za mlade i obitelji nadležnog senata grada-pokrajine Berlina, a nakon toga je postao i član savjetodavne skupine Felixa Kleina, povjerenika njemačke vlade za židovski život u Njemačkoj i borbu protiv antisemitizma, a sada je za medije komentirao “Gdje prestaje kritika i počinje antisemitizam?”.

U Njemačkoj su se posljednjih dana pojavili grafiti antisemitskih poruka, bilo je i slavlja zbog terora Hamasa. Na prosvjedima se postavlja pitanje i samog postojanja Izraela. Vi se već godinama u Berlinu borite protiv antisemitizma. Kako ste vi doživjeli posljednje dane?, pitali su ga.

“Protekle dane sam doživio kao najgore i najizazovnije od kad se bavim borbom protiv antisemitizma, a tome je već 20 godina. I prizori iz Izraela prošle subote su bili nešto najbestijalnije i najbrutalnije što sam ikada doživio. Nikad, moje židovske prijatelje i tu i drugdje još nikad, doista nikad nisam doživio tako uplašene, nesigurne i očajne. Ovo je apsolutno nova dimenzija”, kazao je Hızarcı.

Na pitanje gdje počinje antisemitizam, govori: “Antisemitizam počinje gdje se općenito i načelno mrzi Židove zato jer su židovske vjere. I neprijateljstvo prema državi Izrael može biti oblik antisemitizma. Veoma često se na Izrael projicira ili služi kao neka vrsta zaobilazne komunikacije. To znači da tu vladaju predrasude o Židovima, otpor njegovom postojanju ili čak mržnja na Izrael: takozvana kritika Izraela.

Antisemitizam i netrpeljivost protiv Izraela su i u Njemačkoj veoma raširena pojava, to se mora jasno reći. Podrška takozvanom antisemitizmu povezanom s Izraelom je tu preko 40 posto. Grubo se može reći, gotovo svaka druga osoba u ovoj zemlji ima problematičan odnos prema tom pitanju.”

Iz DW su ga pitali koje je najuspješnije sredstvo protiv antisemitizma: “U osnovi je u školi najvažnije ozbiljno shvatiti skupinu s kojom ste suočeni. To znači da okoliš mora biti u duhu naklonosti, inkluzije i poštovanja. U takvim okvirima se može uspjeti navesti djecu i omladinu da preispitaju problematične načine razmišljanja i stavova i prekinu vjerovati kako je sve ili crno, ili bijelo.

Djeca i mladi najbolje uče u takvim uvjetima. To traži spremnost prihvatiti tuđa gledišta i promicanje tolerancije i prema drugačijem mišljenju. Tu je onda potrebna empatija. Tako se može i postići mlade navesti da se i sami založe protiv antisemitizma i mržnje na Izrael. To sam i osobno doživio ne samo jednom.”