U utorak, 23. siječnja, u HDD galeriji otvara se izložba „Sindikat žena… Dizajn feminističkih promotivnih materijala od 1980-ih do danas“ kojom će se predstaviti četiri desetljeća oblikovanja promotivnih materijala, publikacija, plakata i drugih oblika i strategija vizualnog komuniciranja u kontekstu djelovanja autonomnih feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj.

Izložba obuhvaća materijal u rasponu od skromnih produkcijskih početaka aktivistica-dizajnerica iz druge polovice 1980-ih, preko radova renomiranih dizajnerica, agencija i studija, cjelovitih vizualnih identiteta kampanja i organizacija, do najmlađe generacije dizajnerica i ilustratorica koje oblikuju feminističko-zagovaračke ideje u različitim medijima i publikacijama. Izložba nije sveobuhvatni pregled dizajnerske produkcije informativno-promotivnih materijala feminističkih organizacija, ali nudi cjelovit uvid u dizajnerske ideje, pristupe, produkcijske uvjete i društveni kontekst u kojima su nastajala ova dizajnerska rješenja. Autori izložbe su Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub koje smo zamolili da na ispričaju koliko je bilo teško pronaći te promotivne materijale i otkriti autorice. „S obzirom na to da smo Sanja i ja surađivale s nekim feminističkim organizacijama, a i same smo članice Centra za ženske studije, u arhive tih organizacija nama nije bilo teško ući. Međutim, s obzirom na prilično teške uvjete u kojima rade te organizacije, arhivi su najčešće nesređeni i nepotpuni. Sretna je okolnost da poznajemo mnoge aktivistice iz druge polovice 1980-ih i da neke od njih vrlo pedantno čuvaju svoje male arhive. Također, naša je dizajnerska zajednica razmjerno mala, pa je više-manje vrlo lako ustanoviti tko je što i kada radio. Ipak, mnogi radovi ostali su nepotpisani, većinom oni s kraja 1980-ih i početka 1990-ih. Neka od rješenja nisu radili profesionalni dizajneri, nego volonterke ili aktivistkinje, pa razgovor o mogućim autoricama katkad izgleda ovako: ‘Ma, to nam je radio muž od one Goge, ne znam kako se preziva, zove se Danijel ili Danilo, ne sjećam se…’ Sve u svemu, bilo je zabavno i koristim priliku da im se svima zahvalimo, uključujući i one koji su ostali anonimni“, rekla je Barbara Blasin.

Likovni kritičar, kustos, urednik i voditelj Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva Marko Golub naglasio je da je za izložbu važna činjenica i što su Barbara Blasin i Sanja Bachrach Krištofić dizajnerice. „S nekima od ovih predmeta smo se svi susretali kroz vrijeme, baveći se drugim temama, a ne zaboravimo i da su Barbara i Sanja, osim što su sjajne istraživačice, obje ujedno i dizajnerice te su i same autorice nekih od vizualnih materijala koje i ovdje prikazujemo ili se nalaze u tematskoj orbiti same izložbe. Na određen način se i u samom HDD-u, slijedom nekih dosadašnjih izložbi i istraživanja, otvarao teren za ovu: Barbara je prije nekoliko godina u HDD-u realizirala izložbu ‘Širite Ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946.’, koja se bavila bliskom temom, ali u drugom razdoblju i s drukčijim medijskim fokusom; Dejan Kršić i ja smo 2018. napravili retrospektivu grafičkog dizajna Sanje Iveković ‘Dvostruki život: Dizajn, umjetnost, aktivizam’ i na njoj su bili prikazani neki od radova koji i ovdje zauzimaju neke od ključnih točaka; prije dvije godine imali smo i izložbu aktivističkog dizajna Goge Golik, ‘Naša borba za ljudska prava’, što su većinom bile kampanje i promotivni materijali za različite ženske organizacije, inicijative i akcije. Dio radova zaintrigirao nas je pak tijekom rada na izložbama koje se nisu direktno bavile ovom temom, primjerice ilustracije i plakati Mirka Ilića koji su izlagani unutar izložbe ‘Iz povijesti ljudske gluposti – Dizajnerska povijest svijeta’, ili neke od publikacija koje je dizajnirala i otisnula Ana Labudović u svom studiju/tiskari RISO & prijatelji, čiju smo izložbu imali u HDD-u prije svega nekoliko mjeseci“, rekao je.

autori izložbe – Marko Golub, Barbara Blasin i Sanja Bachrach Krištofić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako stoji u opisu ove izložbe, većinu feminističkih tiskanih materijala s kraja 1980-ih i početka 1990-ih oblikovale su aktivistkinje, koristeći škare, fotokopirne uređaje, flomastere i pisaće mašine, u najboljoj maniri onog što se naziva „aktivistički dizajn“, u estetskom i svjetonazorskom okrilju DIY i fanzinske kulture te epohe. Utoliko je bilo teže pronaći tko su autori djela. No njima su se vrlo rano priključilo niz autorica koje su bile ili će s vremenom postati neka od središnjih imena hrvatske dizajnerske i umjetničke scene – među njima i Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Iva Babaja, Ira Payer, Barbara Blasin, Koraljka Vlajo, Dora Bilić i Tina Müller, Goga Golik, Ana Labudović, Tessa Bachrach Krištofić, Tea Šokac, Gabrijela Ivanov i mnoge druge. „Veliki broj organizacija koje su djelovale 90-ih godina više ne postoji pa dio današnjih feministkinja i aktivistkinja nije upoznat s djelovanjem udruga ili inicijativa poput multimedijskog ženskog centra Nona koji je, pored pravnih savjeta održavao književne i filmske večeri, izložbe domaćih ili regionalnih umjetnica“, rekla je koautorica izložbe Sanja Bachrach Krištofić i navela još par važnih aktivističkih udruga: „Spomenut ću još Crow, prvi i jednini feministički on-line časopis u Hrvatskoj, radikalnu feminističku grupu Kareta, Anfem@, tj. ANarho FEMinističku akciju i lezbijski časopis Just a Girl, Because pressa. Kao što je rekla Barbara, sretna je okolnost da smo obje surađivale s dijelom ženskih udruga i organizacija. Uz neke aktivistkinje i dizajnerice veže nas dugogodišnje poznanstvo i suradnja; samim time imale smo njihovo povjerenje i volju da prekopaju privatne arhive za koje, na žalost, rijetko tko pita. Žene su često na prvo odgovorile da nemaju ništa za nas, da bi se ubrzo ustanovilo kako imaju; a u svakom bi sljedećem razgovoru izronio neki novi, nama do tada nepoznati materijal. Na zadnjem je sastanku jedna dugogodišnja aktivistkinja i feministkinja rekla kako joj je drago da konačno može materijale prepustiti nekome tko će o njima brinuti, stvoriti digitalnu arhivu, popisati sve što je godinama čuvala.“

Plakati ‘Moje tijelo moj izbor’ i ‘Na valovima feminizma’ Ene jurov; plakat ‘Silovana’ Goge Golik

Kako u nazivu izložbe stoji „Dizajn feminističkih promotivnih materijala“, zanimalo nas je koliko je primjetan dizajnerski moment materijala koji su pravljeni primarno kao aktivistički. „Dizajnerski moment, odnosno vještine, itekako su zamjetne. Vizualno-komunikacijsko-zagovaračke strategije koje dizajnerice primjenjuju u oblikovanju aktivističkih materijala doimaju se jednostavne, ali nije teško uočiti odlična i manje dobra rješenja materijala za slične namjene. Iskustvo rada na tom terenu također je bitno, s obzirom na to da su produkcijski uvjeti oblikovanja ovih materijala vrlo različiti, kao i vrijeme realizacije, pa su neka rješenja naposljetku, bez obzira na uvjete, u odlična, a neka su nešto slabija“, pojasnila je Barbara Blasin. Golub je naglasio upravo taj dizajnerski moment hvaleći dizajn tih materijala. „Dizajn je uvijek neodvojiv od sadržaja, mislim da se to podrazumijeva o kakvom god se materijalu radilo, pri čemu aktivizam nosi i određenu urgentnost koja odnos sadržaja i vizualnog oblikovanja osobito zaoštrava. Ako se pitanje tiče kvalitativnih dosega, ne mislim da pretjerujem ako kažem da se radi o sjajnim dizajnerskim radovima u cijelom vremenskom razdoblju koje izložba pokriva, uz uvažavanje određenih specifičnosti konteksta.

Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Primjerice, čak i ako dio materijala koji oblikuju aktivistice, primjerice u drugoj polovici 1980-ih, danas možda djeluje grubo, oni su itekako u duhu svog vremena, fanzinske, post-punk, DIY kulture, a njihov vizualni jezik je upravo jezik ‘aktivističkog’, ‘prosvjednog’ dizajna koji ima svoju jasnu tradiciju. Drugim riječima, on je takav zato što treba biti takav, zato što nastaje u uvjetima u kojima nastaje i zato što je ta estetika njegov sadržaj, njegov iskaz borbe. No takve materijale, naročito od 90-ih, redovito oblikuju i mnoge od najboljih dizajnerica, ali i dizajnera koje imamo, dakle ljudi, studija i agencija koji čine dio najboljeg presjeka hrvatske dizajnerske scene. Ima još nešto – mislim da kreativci, umjetnici, dizajneri prirodno razmišljaju blisko progresivnim društvenim inicijativama, idejama koje žele učiniti društvo boljim nego što ono sada jest, a mislim i da vrlo dobro razumiju medijske mehanizme koji ga, nažalost, ponekad čine i gorim. Zato mislim da su na pravom mjestu“, rekao je.

Pored dizajnerica, feminističke promotivne materijale oblikovali i dizajneri poput Dejana Dragosavca, Dejana Kršića, Ivana Klisurića, Jimboa Bernhausa, Krešimira Ćuka… Organizatori izložbe istaknuli su da je jedno od simboličkih i kronoloških polazišta prilikom koncipiranja ove izložbe bila ilustracija jednog od najistaknutijih svjetskih dizajnera, Mirka Ilića, nastala u kontekstu međunarodne konferencije „DRUG-ca žena – novi pristup ženskom pitanju“ iz 1978. godine i nekoliko njegovih drugih radova iz ranih 1980-ih. Nakon 2000. feminističkim udrugama svoje profesionalne usluge nudile su i najeksponiranije oglašivačke agencije poput Brukete&Žinića i dizajnerske tvrtke poput Bestias Dizajna. Sanja Bachrach Krištofić osvrnula se u razgovoru i na sadržaj izloženih materijala: „Različite udruge i inicijative imale su zajedničku polazišnu točku u feminizmu i ženskom aktivizmu, ali su u programima bile orijentirane na specifične ciljeve: na obrazovni program, istraživanje ženske povijesti i kulture, borbu protiv nasilja nad ženama, pomoć ženama, žrtvama rata, pružanje pravne i sociološke pomoći… itd., što je uvjetovalo i specifičnost vizualne produkcije. Marko je odlično sažeo odlike radova aktivistkinja kasnih 80-ih. Dio te estetike može se prepoznati i u novijim inicijativama koje preuzimaju ili se naslanjaju dijelom na fanzinsku kulturu i estetiku, uz korištenje računalne tehnologije, eksperimentirajući s miješanjem fontova, preklapanjem slika. Kod profesionalnih dizajnerica ili dizajnera jasno je vidljiv njihov rukopis, prilagođen pojedinom sadržaju. Zanimljiva je dugovječnost nekih simbola, znakova koji su se u raznim varijantama zadržali kao dio dizajna od početka 80-ih do danas: ženski simbol, mačka, vještica, nalakirani dignuti srednji prst… Kod nekih je materijala dizajn bio gotovo presudan. Časopis Ženske infoteke Kruh i ruže isprva je bio zamišljen kao interni bilten, što je navedeno i u impresumu – ‘Kruh i ruže, bulletin ženskog informacijskog dokumentacijskog centra’. Već od nultog broja kao grafička urednica i dizajnerica angažirana je Sanja Iveković. Ona bilten oblikuje – prenoseći u dizajn do tada stečena iskustva s područja grafičkog dizajna, fotografije, vizualnih medija – kao iznimno zanimljivu publikaciju koja nakon dva broja zaista i postaje časopis.“

Plakat Treće jugoslavenske konferencije 1989.; prvi broj magazina Kruh i ruže 1994.; plakat za Dan žena 1995. godine

Autora izložbe rado bi vidjeli izložene radove ukoričene u publikaciju pa je Golub istaknuo da su ovakve izložbe dobar način da određene priče dobiju jasniju formu, da se otvore novi dijalozi, da se popune neke praznine i da se izoštri ono što se njima želi reći i na koje su načine relevantne za naše vrijeme. „Već je sada količina skupljenih informacija i materijala nadišla prostor HDD-ove galerije i deplijana izložbe. Želim misliti da je ovo tek početak jednog procesa koji može rezultirati opsežnijom izložbom ili knjigom. Biti poticaj novim generacijama za daljnja istraživanja“, istaknula je Sanja Bachrach Krištofić.

„Za sada ne postoji konkretan plan, ali postoji dovoljno materijala za knjigu. Kad bi se sustavnije proučila dizajnerska produkcija na kulturnom polju od kraja 1960-ih pa do danas, uključujući područje bivše države, s nekom feminističkom agendom, vjerujem da bi se mogla prirediti zanimljiva i potrebna publikacija. Suvremenom ‘scenom’ trenutno dominiraju neke vrlo talentirane dizajnerice/ilustratorice koje se izražavaju u različitim medijima, a svoje stavove jasno prezentiraju i u svojim autorskim projektima, a današnja društvena okolina je usvojila određene feminističke koncepcije te vjerujem da bi takva publikacija našla svoju publiku. Ovo je ipak mala izložba, pa neka posluži kao poticaj za nova istraživanja i tumačenja“, rekla je Barbara Blasin.

Izložba je financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i otvorena je do 5. veljače ove godine.

Različiti materijali Ženske sobe Koraljke Vlajo