Paradoks koalicije HDZ-a i SDSS-a jest u tome da najsporije koristi onima kojima je prvima trebala pomoći – hrvatskim Srbima, žrtvama ratnog nasilja i poratne samovolje pobjednika u Domovinskom ratu. Prikupljajući informacije o takvim slučajevima koji nisu riješeni ni danas, nakon četvrt stoljeća, Nacional je na političkoj razini, kroz razgovor s nizom sugovornika, istražio koliko je svrsishodna koalicija najmoćnijih hrvatskih i srpskih stranaka u Hrvatskoj, ako ni nakon više godina uzajamne suradnje nije uspjela riješiti niz očiglednih nepravdi i nezakonitosti, niti je uspjela zaliječiti hrvatsko-srpske tenzije u Hrvatskoj. Sugovornici Nacionala smatraju kako problem zaostalih ratnih i poslijeratnih nepravdi po složenosti nadilazi političke sposobnosti čak i vladajuće koalicije dok je, istodobno, sve snažnije zasjenjen najvažnijim simboličkim ciljem postojanja te koalicije: porukom inkluzivnosti da su hrvatski Srbi, kao i sve druge manjine, dio hrvatskog društva te da im pripada i važno mjesto u političkom odlučivanju.

Sugovornici Nacionala slažu se kako je ključna kvaliteta koalicije HDZ-a i SDSS-a u tome što otupljuje oštricu nacionalističkih radikala, prije svega u HDZ-u. U tom kontekstu podsjećaju na demonstrativno odbijanje Tomislava Karamarka, Plenkovićeva prethodnika na mjestu predsjednika HDZ-a, da koalira sa SDSS-om, što je u vrlo kratkom vremenu zaprijetilo ozbiljnom proustaškom radikalizacijom hrvatskog društva. Da je koalicija HDZ-a i SDSS-a kvalitetnije rješenje nego da je nema, uvjeren je filozof i aktivist za ljudska prava Žarko Puhovski: “Koalicija simbolički demonstrira da je srpska manjina dio države i vlasti. To je njezina bitna kvaliteta. Za sve druge mogli bi se naći negativni protuargumenti, ali za ovu ne”, drži Puhovski. Ključnim kreatorom koalicije on smatra premijera Plenkovića. “Siguran sam da bi Plenković parlamentarnu većinu mogao osigurati i na drugim stranama u parlamentu. On, međutim, želi biti prosvjetitelj, stvoriti kulturu normalnosti i postići stabilnost koja nadilazi podjele što su obilježile Hrvatsku od devedesetih naovamo”, kaže Puhovski, dodajući kako Plenković želi biti europski političar koji nadilazi traume devedesetih. “On je pravi, genuini tuđmanovski revizionist, jer strateškom suradnjom sa SDSS-om revidira negativni naboj koji je Tuđman prema srpskoj manjini neprestano pothranjivao”, ocjenjuje Puhovski.

‘Andrej Plenković (na fotografiji desno s Miloradom Pupovcem) želi biti europski političar koji nadilazi traume devedesetih i zato je u koaliciji sa SDSS-om’, kaže Žarko Puhovski. U SDSS-u tvrde kako je Boris Milošević (lijevo) nezaslužena žrtva stranačkog provođenja predizbornog programa i vlastitih dobrih namjera. FOTO: Igor Soban, Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Slično rezoniraju i u SDSS-u. Izvor blizak vrhu stranke kazao je za Nacional kako smatra da je Plenković opredijeljen za “strateško partnerstvo s manjinama”, zbog kojega poduzima i poteze koji za njegove birače i članove HDZ-a mogu biti nepopularni. “On brani tu koaliciju. Njegovi motivi nisu trgovački. Da je htio, mogao je stvoriti vladu s desnicom, ali nije. Koaliciju s manjinama i SDSS-om Plenković čuva zbog vrijednosti do kojih drži”, kazao je Nacionalov sugovornik.

Drugo je pitanje koliko ta simbolička odgovornost odgovara SDSS-u. Mnogi bi u stranci, doznajemo, bili sretniji da SDSS ne mora nositi taj teret obaveznog elementa koji sprečava klizanje Hrvatske natrag udesno, jer bi stranka time možda lakše rješavala konkretne probleme svojih birača. Neki tako misle da je HNS pogriješio kada tu ulogu nije preuzeo na sebe, nakon razlaza HDZ-a i Mosta. “Da je HNS tada prihvatio koaliciju s HDZ-om, mogao je dobiti moć veću nego ikada, s praktičkim vetom na odluke HDZ-a. No oni su se raspali, a to je bilo utemeljeno na moralističkim principima, a ne na stvarnim političkim interesima. Bila je to kratkovidna odluka, jer Plenković želi široku koaliciju centra koja uključuje liberalne stranke”, kazao je sugovornik Nacionala. I tako je uloga “civilizacijskog osigurača” pripala malom srpskom SDSS-u, premda ni u samoj toj stranci ne postoji jednodušno slaganje oko toga treba li s HDZ-om surađivati ili ne: istočnoslavonski dio stranke tome se češće protivi, a razlika ima u i Dalmaciji; tako da je i SDSS “uvijek na rubu” kada je riječ o čvrstoći odluke da ostane u koaliciji s HDZ-om.

Ovdje valja ispraviti manipulativnu interpretaciju koju javnosti nameće radikalna desnica: da je SDSS reziduum politike pobunjenih Srba s početka devedesetih. Upravo suprotno: da SDSS nije formiran 1997., uoči lokalnih izbora koje je u još okupiranoj istočnoj Slavoniji organizirao UNTAES, ekstremistička krajinska politika vjerojatno bi trijumfirala, jer bi hrvatski Srbi ostali bez legitimnih političkih predstavnika, što bi vjerojatno, dvije godine poslije Oluje, uzrokovalo još jedan masovni odlazak Srba iz Hrvatske. No kada se mala zagrebačka Samostalna srpska stranka (SSS) mirotvornog aktivista Milorada Pupovca, na poticaj međunarodnih predstavnika, u ožujku 1997. ujedinila u SDSS s umjerenim, pragmatičnim i miru posvećenim političarima iz SDS-a u istočnoj Slavoniji, u Hrvatskoj je stvorena stranka koja je simbolizirala pristanak Srba da se integriraju u hrvatsko društvo, što je bio dijametralno suprotan cilj od onoga koji je zastupao separatistički ratni SDS s početka devedesetih godina.

No danas, ta simbolička težina SDSS-a sve češće zasjenjuje nedovoljnu sposobnost stranke da čak i u koaliciji s HDZ-om riješi konkretne probleme ljudi koje bi trebala zastupati. “Kad čovjek vidi Baniju i istočnu Slavoniju, jasno mu je da nije napravljeno dovoljno”, priznao je Nacionalov sugovornik blizak vrhu SDSS-a. “I u srpskoj zajednici osjeća se to nezadovoljstvo koje se formulira kao pitanje ima li smisla koalirati s HDZ-om. Na terenu se problemi sporo i teško rješavaju, a otpori su veliki: mnogi lokalni dužnosnici naprosto ne žele provoditi inkluzivnu politiku vlade prema srpskoj zajednici”, kaže naš sugovornik i dodaje kako se koalicija HDZ-a i SDSS-a može nazvati “simboličkom koalicijom”, i to zato što “HDZ manjeg partnera percipira kao ‘simboličkog’ partnera kojega je dobro imati, ali ne kao nekoga tko ima pravo donositi odluke. “To SDSS-u naravno smeta, ali s druge strane, s desnice imate optužbe da Hrvatskom upravlja Milorad Pupovac. Desnici smeta već i to što je SDSS dio parlamentarne većine. Pravo je pitanje gdje je sredina”, kaže naš sugovornik.

Gotovo bizarnim primjerom loše suradnje HDZ-a i SDSS-a neki u SDSS-u smatraju događaje koji su doveli do otvaranja istrage protiv potpredsjednika Glavne skupštine SDSS-a i potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića. U stranci drže kako je Milošević nezaslužena žrtva SDSS-ova provođenja predizbornog programa i vlastitih dobrih namjera: tvrde kako je sporni natječaj inicirao baš SDSS, s namjerom da se pomogne manjinskim poduzetnicima. No kada se pokazalo da je novac preusmjeren drugamo, Milošević je intervenirao, što mu je kao saborskom zastupniku i posao te bez osobnog interesa, uvjeren da će sve biti provedeno prema zakonu. U SDSS-u se također može čuti kako u HDZ-u ima dužnosnika koji demonstrativno odbijaju surađivati s dužnosnicima iz SDSS-a: tvrdi se, primjerice, da ministrica regionalnog razvoja i europskih fondova Nataša Tramišak potpuno ignorira Spomenku Đurić, državnu tajnicu iz SDSS-a u svom ministarstvu.

‘Sada je u igri i veliki novac. Da se razumijemo: SDSS sad dobiva više pozicija i materijalnih prava nego ikada ranije’, rekao je Srđan Milaković. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Žarko Puhovski dodatno objašnjava zašto problemi iz devedesetih nisu riješeni do danas. “Značajan broj ljudi tih je godina ušao u tuđi posjed bez ikakve pravne osnove, a toga je bilo toliko da se problemi ne bi mogli brzo pravno razriješiti ni u najboljem sustavu, a kamoli u Hrvatskoj. To su dobro naučili svi koji su imali nesreću da se time bave, poput aktivista za ljudska prava, ali i ljudi iz SDSS-a, jer su godinama zatrpavani takvim problemima. Svi su se zato odlučili za taktiku ‘spašavajmo koga možemo, da barem nekoga spasimo”. Pritom je SDSS, za razliku od aktivista, pod dodatnim pritiskom stranačke taktike i političkih obzira, što komplicira i poružnjuje stvari”, kaže Puhovski. Teškoće traju sve do danas: “Institucionalni sustav i danas katastrofalno funkcionira, čak i kad nema nikakvih posebnih interesa, a u ovome slučaju imate zlu volju dijela ljudi iz pravosudnog miljea prema srpskoj manjini, što je dodatni uteg na nogama onih koji bi htjeli ispraviti nepravde”. Zbog svega toga, u javnosti se stječe dojam kako “SDSS sjedi u koaliciji i ne radi ništa” – a taj je dojam pogrešan.

Ali postoje i ocjene kako odgovornost nije samo na institucijama i na HDZ-u. Tako misli SDSS-ov disident, bivši potpredsjednik stranke Dragan Crnogorac. “I danas je mnogo neriješenih problema iz ratnih devedesetih, a koalicija s HDZ-om uvijek se opravdava nužnošću rješavanja baš tih problema. Ni u jednoj vladi u kojoj je dosad sudjelovao Milorad Pupovac, a posebno u vladama s HDZ-om, ti problemi nisu riješeni. Obećanje – ludom radovanje. Ljudi su se na to navikli i više i ne očekuju da se problemi riješe. Jedini razlog koalicije pretvorio se u trgovinu s vladajućim HDZ-om, kao što se vidi iz istrage protiv Borisa Miloševića. Mnogi ljudi žele alternativu jer se obećanja ne ispunjavaju: nema vodovoda, nema cesta, nema onoga što omogućava bolji život, ali zato ima novca za SNV”, kazao je Crnogorac za Nacional.

On tvrdi da Pupovac ne želi riješiti probleme jer mu odgovara situacija vječno nedovršenih problema. “Njemu je u interesu da sve to traje što duže. U posljednjih 25 godina promijenilo se mnogo predstavnika Srba u političkom životu Hrvatske, ali samo su dva čovjeka cijelo vrijeme tu: Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović. Uvjeren sam da će se, kada oni odu iz politike, mnoge stvari promijeniti nabolje. Njihov je jedini cilj ne riješiti probleme i sve ove godine ostati na vlasti, pogotovo s HDZ-om. Ne mareći za cijenu koji najčešće plaćaju obični ljudi, oni su se pritom obilato okoristili”, tvrdi Crnogorac koji kao primjer navodi tvrdnju da je SDSS odustao od zajamčenih mjesta pomoćnika ministara u ministarstvima pravosuđa, obrazovanja i kulture te u MUP-u. To su operativna mjesta za rješavanje problema, tvrdi Crnogorac, a s položaja potpredsjednika Vlade, koji sada ima SDSS, svi se ti problemi ne mogu riješiti. “Potpredsjednik Vlade nema konkretnu funkciju, ali ima onu koju dogovori s Pupovcem”, tvrdi Crnogorac.

‘Jedini razlog koalicije pretvorio se u trgovinu s vladajućim HDZ-om, što se vidi iz istrage protiv Borisa Miloševića’, kaže bivši SDSS-ovac Crnogorac. FOTO:

Iz SDSS-a je istupio i Srđan Milaković, današnji vijećnik Demokratske partije Srba u Gradskom vijeću Vukovara. Premda nezadovoljan politikom SDSS-a, nije siguran postoji li bolja alternativa. “Što više političkog iskustva imam, teže mi je odgovoriti na pitanje je li koalicija s vladajućom strankom najbolja forma zaštite prava Srba u Hrvatskoj. No jedno je sigurno: ključ odgovora na to pitanje nije u srpskoj zajednici, ni u njezinim političkim predstavnicima, ma koliko bili dobri ili loši”, kazao je Milaković. Ranije je, kaže, “uvijek zagovarao jasno uvjetovanje: ako se neki problem riješi do dogovorenog datuma, koalicija ima smisla; ako ne, nema smisla. Jer uvijek se govorilo: ‘Imamo obećanja, a izgubit ćemo više ako iz koalicije izađemo nego ako ostanemo’. Ali meni je to uvijek djelovalo kao opravdanje da se nikad ne izađe. Uvijek je to izgledalo mlako: ostat ćemo za bilo što. No sada je još u igri i veliki novac, da se razumijemo: SDSS sad dobiva više pozicija i materijalnih prava nego ikada ranije”, kaže Milaković. Na pitanje za koga je koalicija HDZ-a i SDSS-a najbolja – za Hrvatsku, SDSS ili za Srbe – Milaković odgovara kako je “najmanje za Srbe”. “Problem je i u tome što vrijeme ne radi za srpsku zajednicu. Ljudi su stari, mnogi su se pomirili s obespravljenošću, da nemaju političkih zastupnika, a da ovi koji postoje mnogima nisu dostupni. To je i pitanje osnovnih prioriteta: SDSS-u je na prvom mjestu opstanak, izgradnja i širenje institucija, a tek potom rješavanje problema Srba. Ali u tom procesu negdje se izgubi snaga i moć za rješavanje problema ljudi”, kaže Milaković.

Ali to što Milaković smatra pogrešno postavljenim prioritetima, u SDSS-u smatraju vrlinom. “SDSS-u je važno imati mirne godine da pokuša rekonstruirati i ojačati srpsku zajednicu. Svjesni su da to ne mogu učiniti brojčano, pa nastoje kroz jačanje i izgradnju institucija. Tako se sada u Rijeci gradi veliki kulturni centar, u Glini je kupljena kuća za slične svrhe, radi se i u Vukovaru, upravo se investira u televizijski studio koji će uskoro početi emitirati, izdaje se časopis Tragovi, utemeljena je Politička akademija, jača Arhiv Srba u Hrvatskoj, traje istraživački projekt ‘Devedesete’… Oko svih tih projekata okuplja se mnogo mladih i obrazovanih ljudi, čega u srpskoj zajednici u Hrvatskoj nikad nije bilo. Strateški gledano, SDSS-u nije najvažnije imati ministarsko mjesto, koliko to da se neometano odvija proces izgradnje i snaženja institucija a on, dakako, ovisi o financijskim aranžmanima s Vladom”, objasnio je Nacionalu sugovornik blizak SDSS-u. “U javnosti sav taj rad, istina, nije dovoljno vidljiv, ali i to ima svoje razloge: jedan je od njih da stranka ljude ne želi izlagati napadima”.

možda je problem povremene negativne percepcije koalicije HDZ-a i SDSS-a naprosto u načinu komunikacije. “Manjine ne bi trebale rušiti vladu, čak i kad je jako loša, jer bi to otvorilo jaz većinskog i manjinskog biračkog tijela, što Hrvatskoj nikako ne treba”, ocijenio je za Nacional aktivist za ljudska prava Zoran Pusić. “Ali iskazati jasno neslaganje s pogreškama i pritom naznačiti da kompromis ne radiš zbog oportunizma, nego zbog važnijih ciljeva, to bi bilo dobro. Dapače, mislim da to nedostaje Miloradu Pupovcu: jasnoće, preciznosti i otvorenosti. On je najeksponiraniji predstavnik srpske manjine i smatra ga se najutjecajnijim, pa mislim da bi trebao biti jasniji i otvoreniji u kritici poteza koalicijskih partnera. Treba biti posve jasno s čim se SDSS slaže, a s čim ne. Mislim da bi kritički glas SDSS-a mogao biti glas razuma kojega u politici jako nedostaje. Kritiku opozicije shvaća se manje ozbiljno nego kritiku koalicijskog partnera, jer se za opoziciju unaprijed pretpostavlja da kritizira zato što želi smijeniti vlast. Ali kad bi vladajuću većinu kritizirale same njezine članice, poput SDSS-a, to bi imalo snažniji odjek i vjerodostojnost”, kaže Pusić. A koristilo bi, dodajmo, možda i ljudima koji već tridesetak godina trpe ničim zaslužene nepravde.