Književnica, prevoditeljica i sveučilišna profesorica rođena je 10. kolovoza 1946. godine. Djela su joj prevedena na mnoge europske jezike, a ona se jednom prilikom prisjetila svog djetinjstva:

“Moje djetinjstvo bilo je dobro. U njemu je bilo ljubavi i sigurnosti. Ali, najranije sjećanje, a evo, ne znam je li ono bilo baš takvo kakvim mislim da ga pamtim, jest rođenje moga brata. Dakle, više se sjećam osjećaja negoli činjenica. Čini mi se da sam sjedila na stolici pokraj ulaznih vrata i čekala da se oni vrate i da njega donesu. I da sam bila sama. Imala sam manje od tri godine. Taj osjećaj samoće, da ne kažem ostavljenosti ili možda izgubljenosti nikada nije nestao. Ima još jedna slika iz te ‘situacije’: moj brat opružen na prsima moje majke, cokće. Mogu sebi objasniti zašto baš te slike, a one nisu vezane niti za nedostatak ljubavi, niti za bilo kakav antagonizam prema mome bratu, jer sve do danas moj brat bio je i ostao moj najbolji prijatelj i gotovo da ne pamtim da smo se ikada svađali ili ne daj bože tukli.

Rodila sam se poslije rata. Jedno jaje bilo je čitavo bogatstvo. Čekalo se u redu za kosti za juhu. Kupovalo se na točkice, Zagreb. Bilo je političkih trzavica i ratnih trauma mojih roditelja, antifašista i partizana. A ja nisam htjela jesti. Ni spavati. Postala sam, i izgleda ostala, problem. Sebi i onima oko mene.”

Daša Drndić umrla je u Rijeci prije dvije godine.