Književnik, književni znanstvenik, scenarist, prevoditelj i akademik Pavao Pavličić gostovao je u HRT-ovoj emisiji “Razgovor s razlogom” u kojoj se između ostalog osvrnuo na temu Vukovara iz svojih sjećanja.
Komentirao je i ulogu intelektualaca u društvu te tko su, zapravo, oni, odgovorio zašto je protiv ‘angažirane književnosti’ te što je krivo u suvremenoj analizi teksta, a otkrio je i kako gleda na slučaj svoje supruge, istaknute književnice Julijane Matanović, koja je ispisana iz članstva HAZU-a.
Najljepše piše kad piše o Vukovaru
Pavličić voli reći da su dva grada, Vukovar i Zagreb, uvijek mjesto radnje njegovih priča. Sve vezano za Vukovar, njegov rodni grad, mu je lijepo, svega se rado sjeća i imao je doista sretno djetinjstvo, ističe.
Uostalom, za njega kažu da najljepše piše kada piše o Vukovaru:
“Ja sam napisao knjigu koja se zove ‘Dunav’ i koja je objavljena 1983. godine, u kojoj ja samo istresam vreću, samo taj neki rasuti teret nudim čitatelju, sve to što sam zapamtio, što mislim da je o Dunavu važno… Knjiga je nevjerojatno dobro primljena. Na kraju sam zaključio da se radi o toj nekoj temperaturi sjećanja. Ja tu nevažne stvari prikazujem kao da su strašno važne, a svako to ima u svom životu, svatko može stvoriti neku analogiju”, rekao je Pavličić za HRT.
Motivacija knjige “Šapudl” bila je da ljudima koji su u Vukovar došli s plastičnom vrećicom ‘stavi nešto u tu vrećicu’:
“Ono što im je najviše falilo, što im je najviše nedostajalo kad su došli u progonstvo, to su bile uspomene, fotografije, sat koji ti je deda ostavio… I onda sam ja pokušao tekstom to nekako malo spasiti koliko se dalo”, priča Pavličić.
Sporazum između čitatelja i pisca
Ključ je sporazuma između čitatelja i pisca, kaže Pavličić, u tome da pisac piše ono što mu je važno i da se to osjeća.
“Zato nema smisla kad se kaže da netko podilazi čitatelju ili da piše ‘po receptu’… To se podudari ili se ne podudari”, rekao je Pavličić.
Na kritike da upravo on podilazi čitatelju, Pavličić odgovara:
“Ja se, naravno, želim svidjeti svome čitatelju. Nema ništa gore kad pisac nije čitan i onda se dere na svoje potencijalne čitatelje zašto ne čitaju. Ne čitaju zato što ih ne zanima… Ako ja pišem o nečemu do čega mi je stalo, što me emocionalno zagrijava, to se onda osjeti i onda i čitatelj tako reagira”, istaknuo je.
Fenomenologija hrvatske mahnitosti
Na pitanje ga o kakvoj je mahnitosti riječ u tekstu “Ćao – Mjao: Uvodu fenomenologiju hrvatske mahnitosti”, odgovorio je “da je riječ o socijalnoj mahnitosti, da ne znamo postupati s mahnitim ljudima nego im dajemo riječ, spremni povjerovati da je istina ono što oni govore”.
View this post on Instagram
“Druge sredine nađu načina da ih malko izoliraju, da ono što oni kažu neutraliziraju, da spriječe slušaoca da povjeruje da je to istina. Mi to ne znamo. I kod nas svaki takav nekakav čudak dođe u priliku da govori na televiziji, da u novinama dobije velike naslove i onda uvijek iznova učimo jednu lekciju, koju smo mogli znati otprije, a to je da se sa luđacima ne smiju sklapati sporazumi”, upozorava Pavličić.
Protivnik angažirane književnosti
Što se intelektualaca tiče, ta riječ ima dugu povijest i mi smo je preuzeli od Rusa gdje su bili, kako kaže Pavličić, povlašteni i maženi. To je preuzeo SSSR, a onda i mi kad smo preuzeli socijalizam i komunizam.
“Tko je intelektualac? Onaj koji je dobar za vlast. I to se onda pretvara u nekakvu titulu. Čovjek je intelektualac, ma što to znači? Intelektualac je onaj koji je pametan. Potpuno je nevažno ima li kakvu šaru koja svjedoči da je završio ovaj ili onaj fakultet ili da je član ove ili one organizacije. Ili govori razumno ili govori nerazumno. Nema tu velikoga izbora”, smatra Pavličić.
Dodao je da oduvijek bio protiv tzv. angažirane književnosti.
” I to se mogu pohvaliti. Što je angažirana književnost? To je upravo to da vam neku ideologiju želi uvaliti. A pisci, onda, želeći biti čitani, laćaju se onih tema za koje misle da su društveno aktualne itd”, komentirao je Pavličić.
To mu je kao čovjeku koji se formirao u nekim drugim ideološkim uvjetima, vrlo neprihvatljivo i tada, a i danas.
Današnja analiza teksta – primjer: Judita
Pavličić je govorio i o tome kako se danas književnost analizira. Objasnio je to na primjeru Judite, junakinje koja odlazi u neprijateljski tabor, svidi se vođi kojemu na kraju odsijeca glavu, opsada je razbijena i grad spašen:
Slučaj supruge Julijane Matanović i HAZU-a
“Gledam s čuđenjem i užasom. Nemam druge riječi… Ovo s Julijanom je evidentna, ne znam kako bih to nazvao, da li zabuna, da li samovolja…. Ja ne znam kome je do toga stalo i tko je smislio da baš na nama pokaže svoju dosljednost, principijelnost ili samo moć”, rekao je Pavličić.
Iako je razmišljao o ispisu iz HAZU-a, to nije učinio jer smatra da bi taj čin bio tumačen kao da je u sukobu interesa ili, kako kaže, nešto još gore.
Pisanje kao način života
Pisanje je za njega, kaže Pavličić, način života. U svemu vidi priču, pa mu je žao da ne bude ispričana.
“Ja sam sigurno previše pisao, ali, s druge strane, danas se ne bih odrekao ni jedne svoje knjige. Nema ničega čega bih se sramio. Pa onda ako je knjiga našla sto čitatelja, pa dobro. Hvala bogu! A našle su mnoge i više”, ustvrdio je Pavličić.
Trenutačno piše knjigu pod nazivom “Ima vremena” gdje govori o različitim fenomenima vezanim za vrijeme. Riječ je o, ističe, feljtonističkom ‘ćaskanju’ kome je i inače sklon.
Komentari