Objavljeno u Nacionalu br. 866, 2012-06-19

Pravnica Maja Sačer piše od djetinjstva, a u svom romanu ‘Napaljena’ parodira popularnu TV seriju ‘Seks i grad’ u specifičnim hrvatskim okolnostima

Parodirajući popularnu TV seriju “Seks i grad”, glavne junakinje serije i njihovu opsjednutost seksom, modom i neudobnim cipelama, Maja Sačer napisala je roman “Napaljena”. Priča je to o mladoj i uspješnoj djevojci Tijani u čijem se životu pojavljuju “fantomski orgazmi”. Savršeni, iako nevidljivi seks zakomplicira njezin život jer odnosi s partnerima su trajno narušeni, na poslu je svi gledaju čudno i poprijeko, psiholozi su zbunjeni, a “tortura orgazmima” ne posustaje. “Napaljena” je, tvrdi autorica, roman koji preokreće ustaljenu shemu i stavlja ženu u središte zbivanja – osviještenu, samostalnu, ranjivu, napaljenu…

Maja Sačer po struci je pravnica, a dosad je objavila zbirku priča provokativno nazvanu “Božji grijesi”, zbog čega je dobila kritike pojedinih vjernika, nezadovoljnih što je na podrugljiv način pisala o Bogu. Osim u pravo i književnost, Maja Sačer, velika je zaljubljenica u klizanje na ledu. Kako je taj sport otkrila tek u dvadesetima, prekasno za imalo ozbiljnu karijeru, trenira ga rekreativno već petnaest godina, a ove bi godine željela svladati piruetu.

Fantomski orgazam novi je i neobičan motiv u hrvatskoj književnosti. Zašto ste se odlučili o tome pisati?

– Sve je počelo prije desetak godina, u vrijeme najveće popularnosti serije “Seks i grad”. Iako mi se serija sviđala zbog urnebesnih situacija i vrckavog humora, glavne junakinje i njihova opsjednutost seksom, modom i neudobnim cipelama, odnosno sve ono oko čega su se vrtjeli njihovi životi, počelo mi je strašno ići na živce jer se uopće nisam mogla poistovjetiti s njima. Doživljavala sam ih beskrajno površnima i banalnima, pa sam zamislila jednu takvu promiskuitetnu ženu, opsjednutu savršenstvom u svakom pogledu, a posebno kad je riječ o njezinu izgledu, vezama, poslu. Moja glavna junakinja Tijana dobije upravo ono o čemu podsvjesno mašta – savršeni, iako nevidljivi – seks uvijek i posvuda. Naravno, to se pokaže puno neugodnijim nego što je mogla zamisliti.

Taj fantomski orgazam u romanu ima višeznačna objašnjenje. Možete li nam ih otkriti?

– Fantomski orgazam prvenstveno mi je poslužio kao originalna ideja za roman, nešto o čemu još, koliko je bar meni poznato, nitko nije pisao, a to mi je bila značajna stvar u kreativnom stvaralaštvu. Važno mi je biti drukčija. Osim toga, zahvaljujući tim seksualnim napadajima junakinja dolazi u bezbroj, za nju užasavajućih, a za čitatelja smiješnih situacija. Međutim, značenje nevidljivog podražaja za junakinju neka otkrije svaki čitatelj za sebe.

Vaša glavna junakinja pravnica je kao i vi. Koliko ima sličnosti između vas, odnosno u kojoj mjeri je roman autobiografski?

– Premda nigdje izričito ne govorim čime se junakinja bavi, ona nije pravnica, nego ekonomistica. Zamišljam da ima diplomu privatne poslovne škole i uspjeh zapisan u genima, ali u žarištu romana su intimne veze, privlačnost i, naravno, seks, što “pravi”, što fantomski. Roman nije autobiografski, ali kao i svi pisci, u određenoj mjeri koristim ono što mi je poznato. To može biti nečiji komentar koji ubacim u dijalog, izgled junaka rađen po popularnom glumcu, smiješna situacija koja se dogodila meni ili nekom bliskom. Pisanje je moj način borbe protiv društvenih nepravdi i gluposti, odnosno mogućnost da prenesem vlastite vrijednosti. Tako se ovaj roman može iščitavati na dvije razine. Prva je ona zabavna, koja se bavi ženom koju napada seksualni fantom, dok je druga ona u kojoj iznosim svoja promišljanja o položaju žene u modernom društvu. Ženama se danas nameću nemogući standardi – izgladnjele photoshopske ljepote i sveprisutnu normu da je ženina najveća vrijednost izgled, odnosno ljepota. Pa tako junakinja provodi sate i sate u teretani, uvijek je dotjerana i u štiklama, a svoje frustracije izbacuje konzumirajući nemoguće količine čokolade. Dakle, ne može pobijediti. Naravno, ova druga razina suptilna je, tako da neće smetati čitateljima koji se samo žele zabaviti.

Često pišete o ženama i ljubavnim odnosima, odstupajući pritom od tradicionalnih prikaza žena kao brižnih majki i odanih supruga. Zašto?

– Brižne majke i odane supruge stereotipne su i dosadne kao likovi. Ne postoji konflikt, ne postoji drama, a i ograničeno je gledati na ženu isključivo kroz te dvije uloge. Uostalom, nisu sve majke brižne ni sve supruge odane. Moderna žena ima problem. Puno problema. Pokušava, kao i junakinja mog romana, uvijek biti savršena majka, supruga, prijateljica, kći i uz to odlično izgledati i kuhati, jer tako kaže društvo i takve su sve njezine prijateljice. Nemoguće uzore nalazi u medijima i reklamama, zaboravljajući da televizijske zvijezde imaju timove stručnjaka koji njihove vile drže urednima, djecu zadovoljnom, a njihova tijela čvrstima. Čini mi se da je u evoluciji društva žena otišla korak dalje, ali je njezin muškarac odbija pratiti. Ona očekuje pomoć u kući, ali on bi ipak radije komotno čitao novine i njoj prepustio brisanje prašine jer ona to ionako bolje radi. Moderna žena misli da je debela jer u medijima isključivo gleda anoreksične curetke, a on se čudi njenoj nesigurnosti jer njemu nitko nije rekao da mora izgled staviti na prvo mjesto. Moderna žena silno želi udovoljiti svima i osjeća krivnju kad u tome ne uspije. Ali to nikoga nije briga. Što ona sad tu stalno nešto zanovijeta? Većina ženskih likova u romanu emotivno su nedostupne žene koje bježe od veza, osim u slučaju da od njih imaju materijalnu korist.

Smatrate li da su obrazovanje i ekonomska neovisnost utjecali na to da su žene sve više nalik muškarcima?

– Obrazovanje i ekonomska neovisnost utjecali su na oslobođenje žena od standardnih uloga ‘majki i kućanica, i dali im mogućnost da postignu nešto više u životu. Time su postale ravnopravnije s muškarcima. Ipak, ponekad se čini da se žene, kako bi uspjele, odnosno kako bi ih se doživljavalo ozbiljno, moraju “pretvoriti” u muškarce. To zapravo znači da ne smiju izgledati predobro, ali ni preružno, moraju djelovati odlučno, ali ipak fleksibilno, ne smiju se previše isticati odjećom, ali ne smiju se oblačiti kao “babe”, moraju govoriti, ali ne preglasno… Smiješno zapravo koliko problema samo zbog onoga što imamo među nogama.

No glavna junakinja na kraju ipak shvati da želi ljubav i vezu. Zašto?

– Junakinja sazrijeva, zaljubljuje se, ali ne pristaje na kompromise. Želi imati nekog pokraj sebe jer samoća nije nikakav izbor, ali želi ravnopravnog partnera, želi dijeliti život, ne želi se žrtvovati ni ukalupiti u ono što društvo ili roditelji od nje očekuju.

Je li izbor ljubavnika počeo sve više nalikovati izboru najpovoljnijeg teleoperatera?

– Tako se čini, barem sudeći po ljubavnim oglasima, brzinskim lančanim spojevima i nametnutim medijskim slikama. U jednom su američkom dokumentarcu svi upitani srednjoškolci kao svoju idealnu djevojku opisali mršavu plavu ljepoticu s velikim sisama. Možda je to budućnost, svi će muškarci hodati s kloniranim prsatim plavušama, a sve žene s nabildanim alfa mužjacima. Samo ne znam što će biti s ostalima.

Zašto se roman zove “Napaljena”, jeste li nastojali na neki način šokirati javnost?

– Da, s jedne strane htjela sam šokirati i u moru knjiga pokušati privući pozornost čitatelja i čitateljica, ali naslov je u prvom redu srž romana jer junakinja doista jest napaljena.Kad se govori o seksu, muškarci su obično ti koji su napaljeni, a žena je objekt. “Napaljena” je roman koji obrće ustaljenu shemu i stavlja ženu u središte zbivanja: osviještenu, samostalnu, ranjivu, napaljenu…

U romanu dajete i društveni sliku Zagreba danas koja nije ni najmanje simpatična. Sve vrvi sponzorušama koje se izgladnjuju i odlaze pod nož ne bi li uhvatile “dobru priliku”. Možete li to objasniti?

– To je onaj podtekst koji sam spomenula, druga dimenzija romana koja funkcionira kao kritika određenih društvenih fenomena, pa tako i sponzoruša, površnih besmislenih veza, o promiskuitetu koji se počeo doživljavati kao prihvatljivo ponašanje, o snobizmu, prodoru pornografije u mainstream. To je prikaz otuđenog, površnog društva, koje je zapalo u dekadenciju, u kojem se likovi snalaze kako najbolje umiju, ali s puno humora i puno seksa.

U romanu ima dosta prikaza seksa. Koliko vam je važna ta erotska dimenzija?

– Budući da je sve krenulo od nevidljivog, nemogućeg seksa, erotska se dimenzija nametala sama po sebi. Junakinja, ne svojom voljom, prolazi kroz seksualnu katarzu, a roman funkcionira kao svojevrsna parodija “Seksa i grada”, pa je i seks, što “stvarni”, što fantomski, parodičan.

Zašto žene sve više pišu o seksu?

– Pretpostavljam iz istog razloga kao i muškarci: iako je prisutan tisućljećima, iako u njemu nema ništa mistično ni neobično, i dalje pobuđuje nevjerojatan interes. Društvo je opsjednuto seksom, seks može prodati sve, od automobilskih guma do piva, seks među osobama istog spola izaziva kontroverze, snimke seksa učinit će osobu slavnom, takozvani ozbiljni mediji objavljuju golišave fotografije (naravno, uglavnom žena), ženski časopisi znaju deset pravih načina na koje ćete ga izludjeti. Žene koje pišu o seksu samo slijede trendove.

Kako ocjenjujete takozvano žensko pismo u suvremenoj hrvatskoj književnosti? Može li se ono svesti pod zajednički nazivnik? Je li vaš roman neka vrsta chick-lita?

– Ako postoji žensko pismo, postoji li i muško? Znači li da je muško pismo norma, a žensko samo otklon? Vjerujem da svaki pisac, kao i spisateljica piše o onom što ga/ju zanima i nada se da će to zanimati i čitatelje. Žene nisu drukčije, ali drukčije su odgojene, žive u svom svijetu, paralelnom onom “muškom”, i prirodno je da pišu o ženama, odnosno nekim samo ženama svojstvenim temama, kao što muškarci uglavnom pišu o muškarcima, a žene im često služe tek kao objekti u priči, premda ima i drukčijih primjera. Ali ne bih nikog trpala pod zajedničke nazivnike. Roman “Napaljena” mogao bi se nazvati paranormalnim seks-litom. Pravnica koja piše, to nije baš uobičajeno.

Otkud ljubav prema pisanju i koliko dugo pišete?

– Nađe se koji pravnik među piscima, kao što su Grisham i Kafka, premda ih je manje nego u nekim drugim, očekivanim branšama. Počela sam piskarati od dvanaeste, a s osamnaest sam znala da to želim raditi. Prava je šteta što od pisanja mogu živjeti svi u lancu osim pisaca pa sam morala odabrati dodatnu, sigurniju profesiju.