Koja sam ja pehistica. Kupim novi pelcmant koji se odmah počme linjati, a ona flojsa kupi isti takav, a njoj još dlake narasteju!

Sedi lokalni trinker za šankom, napol spava sa otprtim šlicem. Žena do njega ga upozori, a on će na to: Bez brige frojlajn, ne pada mrtva ptica iz gnezda.

Fine dame idu na klo ili u toalet, a ne na šekret kak kumice na placu.

Što su Zagrepčani mlađi, manja je šansa da će purger/ica razumjeti ovakve viceve u jezičnoj varijanti koja djeluje sve arhaičnije. Ako je opus Miroslava Krleže literarna riznica agramerštine, onda je knjiga njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru “Zagramer – agramerski rječnik” odraz te iste iščezle stvarnosti na stručnoj i znanstvenoj razini. Rad autora Tibora Otta Benkovića ne predstavlja samo doprinos lingvistici, nego i osvjetljava utjecaj germanske kulture na življenje i svakodnevicu te u tom smislu ima, kako je o “Zagrameru” napisao akademik Viktor Žmegač, golemu kulturno-povijesnu vrijednost.

Tibor Otto Benković, inženjer šumarstva i magistar ekonomije, rođen je 1949. u Zagrebu. Radni vijek proveo je manjim dijelom kao slobodni umjetnik koji se bavio glazbom, a većim dijelom kao zaposlenik Hrvatskog radija. Autor je prvog tezaurusa za pretraživanje arhivske građe fonodokumentacije, dugogodišnji muzički urednik Hrvatskog radija, tekstopisac i skladatelj. Vukao je utjecaje iz građanskog kajkavsko-germanskog jezičnog okruženja i rastao u obitelji u kojoj se govorio dijalekt dovoljno “bečki” da stvara jedan zasebni jezični i kulturološki mikrokozmos i dovoljno “zagrebački” da bude nerazumljiv samim Bečanima. Tibor Otto Benković imao je nužne predispozicije da se nakon umirovljenja 2014. posveti izazovu vraćanja obrisa svijeta kojem pripadaju Izidor Kršnjavi, Vatroslav Lisinski, Ivan pl. Zajc, Ivan Miletić i, naravno, Miroslav Krleža. Njegovo se “Djetinjstvo u Agramu” u određenoj mjeri može shvatiti i kao posveta književnikovoj baki Tereziji Goričanec, koja je i sama govorila agramerskim jezikom. Ili pak Drago Britvić, Alfi Kabiljo, Vjekoslav Majer, Zvonimir Majdak, Zvonimir Milčec, Branimir Špoljarić… Ne čudi stoga da je prvi radni naslov rječnika bio “Spasili smo od zaborava”, ali autoru se to učinilo preopćenitim jer se, rekao je u razgovoru za Nacional, stalno nešto spašava od zaborava, a to nešto obično završi u muzejima. Odustao je i od toga da to bude podnaslov: kasnije se, naime, sjetio da je Jugoton pod tim naslovom izdao prijeratne i poslijeratne jugoslavenske šlagere. Možda je tako i bolje jer je priliku za život u jeziku dobio neologizam Zagramer, sam po sebi, i kao kovanica, jedna originalna i pamtljiva tvorba.

Korijene ideje o pisanju rječnika Benković povezuje s tim što ga je vazda iznenađivala činjenica da njegovi prijatelji i poznanici, koji su rođeni i odrasli u Zagrebu, slabo poznaju zagrebačke germanizme kao što su, primjerice: širajzl, mišćafl, cubok, fišbajn, hercklopf ili šlafrok. “Kad je prestalo čuđenje, rekoh: idem pisati rječnik. Jedan sam od onih koji ili rade do daske ili ne rade. S obzirom na to da je ovo rudarski posao, ta je moja osobina došla do punog izražaja. Rječnik sam ozbiljnjije počeo pisati 2009. Do tada sam živio s malim Lipa mil blokićem i batrljkom od 2HB olovke s gumicom na jednom kraju. Tim sam alatom svakodnevno, pa i noću, bilježio svaki novi germanizam kojeg sam se prisjetio ili čuo u svakodnevnom govoru. Kad se to iscrpilo, odnosno kada se počelo ponavljati, okrenuo sam se stručnoj literaturi, koje, got zaj dank (hvala bogu), ima dovoljno i u knjigama i na internetu”, objasnio je Benković kako je počeo raditi na “Zagrameru”.

Istaknuo je da su se u Zagrebu, iza Drugog svjetskog rata, osim njemačkog govorili i mađarski, makedonski i slovenski, a često su se čuli i bugarski, francuski, ruski i talijanski. “Imena bližih i daljnjih rođaka bila su većinom biblijska i germanska: Ana, Cilika, Erika, Franc, Gustl, Hilda, Jakob, Jukundina, Karlo, Margareta, Pionija, Oskar, Otilija, Oto, Vili i slična. U gimnaziji je većina naše generacije učila njemački, koji je bio temeljni jezik, dok su se kao izborni jezici pojavljivali engleski, francuski, talijanski i ruski jezik. Ovo samo dovoljno govori o tome da je Zagreb oduvijek bio stjecište i jedan veliki mišung multikulturalnosti i višejezičnosti. Tome su pridonijele višestoljetne migracije stanovništva zbog gospodarskih, političkih ili ratnih okolnosti. Zahvaljujući geografskom položaju, blizini Austrije i Njemačke te njihovu povijesnom dominantnom utjecaju na našu regiju, jezični dodiri hrvatskog s njemačkim jezikom rezultirali su miješanjem tih dvaju jezika, tj. usvajanjem germanizama na društvenoj i individualnoj razini.”

Kako on na svakodnevnoj razini čuva duh agramerštine i prenosi ga na mlađe naraštaje? “Kaže se da i željezo zahrđa i na kraju istrune ako se ne rabi, ne čuva i ne održava pa je tako i s jezikom. Bilo je lako onomad čuvati i njegovati agramerski izričaj iako nije bio službeni jezik, jer je većina Zagrepčana tako govorila. Tek pojavom pop kulture na područjima kao što su glazba, likovnost i književnost, engleski jezik polako ali nezaustavljivo prodire u tkivo agramerštine, a ostalo je povijest. Ja i dan danas govorim agramerski namjerno ga forsirajući, čak i uz rizik čuđenja sugovornika i gubljenja vremena na objašnjavanje njegovih pojmova. Tome sada služi ovaj rječnik. Moja djeca ga razumiju i slabije govore jer je i kod njih vidljiva neumoljiva dominacija engleštine”, rekao je Benković.

Što je danas ostalo od tog i takvog Zagreba? “Ostale su male enklave tog govora vezane prvenstveno uz stariju populaciju Zagrepčana, starijih od pedeset ili šezdeset godina. Njihovim starenjem i odlaskom, nestaje i taj izričaj. Nemojmo miješati zagorski kajkavski i tipični zagrebački jer nisu isti. Agramerski zna biti različit od kvarta do kvarta pa je primjerice izraz za pregaču ili kecelju drugačiji u nekim kvartovima: šircl, šurc, fertuh, fertun, fertuk, fertok, itd. Na kulturnoj razini u smislu njegovanja baš tog agramerskog izričaja nema gotovo ničega što bi pokazalo da se on njeguje. Na postaji radio Sljemena postojala je emisija “Kajkavski naš svagdašnji”, koju više ne čujem. No, ta emisija i nije pravi primjer jer to nije bio agramerski. Bog fro (bok te veseli) da imamo i ovo malo tragova germanofilije jer ona više nikoga ne interesira, jednostavno je passé. Osim toga možete je naći još samo u stručnoj literaturi i u nišama fakultetskih studija”, pesimistično je ustvrdio Benković.

Književnik, filozof i germanist Boris Perić u pogovoru knjige podsjetio je na to da je fonetičar i jezikoslovac, pokojni sveučilišni profesor i akademik Ivo Škarić (1933-2009) u intervjuu pod naslovom “Zašto se Hrvati i danas smiju Zagrebu? Koji su uzroci otpora kako prema Zagrebu tako i prema zagrebačkom govoru?” iznio tezu koja bi uvijek mogla raspaliti ideološke tabore. Ona kaže da je zagrebački jezik bio provincijski surogat podređen beogradskoj varijanti tada zajedničkog jezika zbog lingvističke dominacije beogradske inačice i one političko-kulturološke tadašnjeg glavnog grada. Benković potpisuje Škarićev stav da je još uvijek živ hrvatski regionalni otpor prema vlastitom kulturnom središtu. “U posljednje vrijeme prisutna je nasilna i bezobzirna štokavizacija, koja se najčešće manifestira u promjeni akcenata, ne samo germanizmima, nego i ostalim riječima hrvatskog jezičnog fundusa kao što su ojkonimi ili toponimi, i to pod egidom provedbe standardizacije hrvatskoga jezika. Primjeri su, recimo, Jàrun/Jarùn, Pantòvčak/Pantovčàk, Medvèščak/ Medveščàk, Ksàver/ Ksavèr. U prilog toj tvdnji ide činjenica da je obično u Europi službeni jezik države onaj koji se govori u njezinom glavnom gradu dok je kod nas službeni jezik, jezik provincije, odnosno istočne i južne Hrvatske. Kajkavski, kojim govori veći dio Zagreba i zagrebačke okolice te Zagorje, priznat je kao jezik tek prije dvije godine”, rekao je Benković.

Unatoč smanjivanju javnog i svakog drugog prostora u kojem se njeguje stari zagrebački govor s primjesama njemačkog, postoji razlog za umjerenu dozu optimizma. Naime, “staro” u jednom trenutku uvijek može postati “novo” onda kada se to “novo” iscrpi. I ne samo to, u nekom trenutku to isto “staro” može dobiti novi, pa čak i komercijalni, potencijal. Neki od primjera koji bi mogli potkrijepiti takvu viziju budućnosti Zagrama i zagramerštine turističke su rute kojima se vraća duh starog Zagreba, programi kojima se oživljavaju Vidikovac i Maksimir kao poprišta snimanja filma “Tko pjeva zlo ne misli”, ideja o obnovi kultne kavane Corso… Što se sve može shvatiti kao nastavak projekta rječnik i daljnjeg njegovanja duhovne stvarnosti koju on čuva? “Rječnik sadrži i riječi iz domene kulinarstva, a ajnpren juha samo je jedan od takvih primjera. Agramersku kuharicu već je napisala, pod naslovom ‘Velika knjiga kuharstva’, Mira pl. Vučetić. Ta svojevrsna zagrebačka građanska kuharica pandan je ‘Dalmatinske kuharice’ Dike Marjanović Radice. To ne znači da je tema o tome zatvorena. Dapače, opet nedostaje netko tko će to napisati, proširiti, nadopuniti i pofriškati”, zaključio je Benković u razgovoru za Nacional.