Prag je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio metropola u kojoj su studirali mnogi Hrvati te su uz nju bili vezani znameniti političari i umjetnici kao što su Stjepan Radić, August Šenoa, Fran Mažuranić, Eugen Kumičić ili Vlaho Bukovac. Među njima je i najznačajniji autor hrvatskog modernog kiparstva Ivan Meštrović, čijim je češkim vezama posvećena upravo objavljena knjiga “Ivan Meštrović i Česi: primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti”. Autori tekstova su povjesničarka umjetnosti i viša kustosica Ateliera Meštrović u Zagrebu Barbara Vujanović, bohemist, povjesničar i predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, povjesničar umjetnosti i docent s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu Dalibor Prančević te povjesničar Jiří Kudela, bivši češki veleposlanik u Hrvatskoj.

Ivan Meštrović rođen je 1883. u Vrpolju kod Slavonskog Broda, a umro je 1962. u emigraciji u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je boravio od 1947. Kiparstvo je završio u Beču te je bio pod utjecajem secesije, a u svoje vrijeme bio je pokretačka figura zagrebačkog umjetničko-kulturnog života. Kada je 1900. došao u Beč, živio je u stanu moravskog činovnika Františeka Sýkore i njegove obitelji pa kustosica Barbara Vujanović to označava početkom njegove češke dionice koja je zapravo trajala do kraja njegova životnog puta i radnog vijeka. Kada je došao u austrijsku prijestolnicu nije znao njemački pa mu je za početak bilo lakše živjeti u jednoj slavenskoj obitelji. Nije znao češki, ali pretpostavlja se da se s ukućanima sporazumijevao nekom usporenom verzijom češkog i hrvatskog jezika.

“Uvjerena sam da je on sigurno tamo usvojio određeni vokabular, uostalom, studirao je s češkim umjetnicima i sigurno je znao nešto češkog jezika. Tijekom studiranja u Beču izlagao je u Pragu: prva izložba izvan Austrije bila je X. izložba umjetničkoga udruženja Mánes 1903., na kojoj je nastupio i s drugim hrvatskim umjetnicima. Češka kritika istaknula je njegov talent i pisala afirmativno o njemu, a češke novine od tada su počele pratiti njegove nastupe u Europi. Bio im je zanimljiv kao umjetnik, a pratila se i njegova suradnja s ljevaonicom B. T. Srpek koja se nalazila u blizini Praga. Tamo je lijevao Zdenac života i neke elemente za spomenik Pobjedniku u Beogradu, kao i Adama koji se danas nalazi u praškoj Nacionalnoj galeriji. Češki mediji pratili su neka od njegovih lijevanja. Veza s češkom umjetničkom sredinom posebno je osnažena kroz njegovo prijateljstvo s kiparom Bohumilom Kafkom s kojim se dopisivao još 1907. godine. Na vlastiti zahtjev postao je član umjetničkog udruženja Mánes, a predložio ga je Kafka, nakon čega je sudjelovao na njihovoj 29. izložbi u Pragu 1909. Te su se veze ostvarile i kroz njegov odnos sa slikaricom i kiparicom Růženom Zátkovom koju je upoznao 1912. u Rimu, gdje je 1914. upoznao i Tomáša Masaryka te je s njim bio u kontaktu praktički do kraja Masarykova života 1937. Družio se i s Alice Masarykovom, njegovom kćeri, i sinom Janom Masarykom. Jedno od njegovih zadnjih djela koje je oblikovao u Americi bio je spomenik velikom češkom skladatelju Antonínu Dvořáku koji je izradio na nagovor Alice Masarykove”, navela je Barbara Vujanović.

Kada je prije pet godina krenula u istraživanje Meštrovićevih čeških veza, što je bio temelj za ovu knjigu, najviše ju je zanimao njegov odnos s Masarykom, ali se kroz članove obitelji Masaryk otvorio puno širi spektar Meštrovićevih poveznica s Češkom, kao i splet veza i institucija koje su u to bile uključene:

“Meštrovićevi češki kontakti sežu od moravskoga činovnika Františeka Sýkore, preko kipara Bohumila Kafke do slikarice i kiparice Růžene Zátkove i književnika Karela Čapeka, koji ga je portretirao i s kojim se susreo na međunarodnoj konferenciji PEN-a u Amsterdamu 1931. godine. Meštrović je bio počasni član Češke akademije znanosti i umjetnosti, a i umjetničkog udruženja Mánes. Bio je i član žirija za spomenik Janu Žižki. To je najveći spomenik u ovom djelu Europe. Odužio se svojem prijatelju Kafki jer je upravo svojim autoritetom bio prevaga da njegov prijatelj dobije narudžbu. Razni prijepori vodili su se oko toga kako bi taj spomenik trebao izgledati pa je Meštrovićev autoritet raščistio put Kafkinoj viziji i umjetničkoj slobodi. Od Masaryka je dobio Orden bijeloga lava, drugoga reda, najviše odlikovanje Čehoslovačke Republike koje se dodjeljuje za iznimne doprinose državi, a od Edvarda Beneša 15. čehoslovačku putovnicu jer mu raspadom Austro-Ugarske Monarhije više nije važila putna isprava. Meštrovićev češki utjecaj i put karika je koja je nedostajala: puno znamo o Meštroviću u Beču, Parizu, Engleskoj i Americi, ali mislim da je Prag premosnica između svih tih geografskih i političkih točaka. Prag je bio iznimno bitan u tom dijelu Europe za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije kao centar u kojem su se priređivale Rodinove izložbe dok taj veliki francuski kipar nije bio do kraja prihvaćen. Prag je imao snagu i viziju prepoznavanja važnih ličnosti zapadnoeuropske scene i šire pa je u tom smislu još važnije što je i samom Meštroviću bila priređena izložba u Pragu 1933. pod pokroviteljstvom Masaryka i što je još ranije izlagao u tom gradu na skupnim izložbama.”

Barbara Vujanović objasnila je da je Ivan Meštrović koristio svoju umjetnost kao platformu političkog angažmana, kroz svoja umjetnička djela i izložbe:

“Kada je riječ o umjetničkim djelima, treba istaknuti Kosovski ciklus, vezan uz Vidovdanski hram, i Ciklus kraljevića Marka u kojem je, koristeći srednjovjekovnu legendu, proklamirao ideju ujedinjenja Južnih Slavena izvan okvira Austro-Ugarske Monarhije. Također, koristio je svjesno izložbe kao platformu daljnjeg promoviranja političkog angažmana, koji su emanirala djela. Spomenimo samostalnu izložbu u sklopu bečke Secesije 1910. godine, potom Međunarodnu izložbu 1911. u Rimu. Vrhunac je samostalna izložba 1915. u Victoria and Albert Museumu na kojoj je okupio čitavu platformu južnoslavenskih i engleskih intelektualaca i političara koji su se okupili oko ideje ujedinjenja Južnih Slavena u jednoj državi. Njegova izložbena aktivnost tog tipa završila je 1919. s izložbom jugoslavenskih umjetnika u Petit Palaisu u Parizu nakon mirovne konferencije u Versaillesu. Što se tiče načina na koji iz njegovih djela izvire duh jugoslavenske ideje, unutar ‘Kosovskoga ciklusa’ taj duh izvire iz monumentalnog arhaizma. Svi likovi i heroji iz Kosovske bitke prenose borbenu srdžbu i gnjev južnoslavenskih naroda. Južnoslavenski identitet nastoji se promovirati i nametnuti zapadnoj publici kroz različitosti u odnosu na njihov kanon, a tako se stvarao identitet države koja još nije nastala. Kada je nastala, Meštrović ga je oživio kroz javne spomenike pa možemo kazati da spomenici Josipu Jurju Strossmayeru i Grguru Ninskom utjelovljuju taj svjetonazor. Monumentalni arhaizam ili arhajski monumentalizam koji je bio prisutan u ‘Kosovskom ciklusu’, transformirao je u međuratnom razdoblju u klasični monumentalizam, koji je sa svojim značajkama bio pogodan za iskazivanje identiteta, ideologija i veličanja nacije, bila ona jugoslavenska ili neka druga.”

Nakon što je kroz Jugoslavenski odbor, političko tijelo osnovano 1915. koje je djelovalo na ujedinjenju južnoslavenskih zemalja, aktivno sudjelovao u formiranju države, bivao je sve više razočaran u režim i državu koju je pomogao osnovati pa je tu došlo do zaokreta u njegovoj kulturno-političkoj diplomaciji.

“Posebice je bio razočaran nakon uspostave šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Shodno tome gradio je svoje političke stavove i informirao strane političare o stanju u svojoj zemlji. Njegova razočaranost vrlo dobro se vidjela kroz susrete s obitelji Masaryk: razgovarao je s Janom Masarykom, sinom Tomasa Masaryka, o pretenzijama Italije na hrvatsku obalu sredinom tridesetih godina. Južnoslavenska ideja bila je kod njega jaka na početku karijere i uvjetovana dominacijom Austrije. U tome je vidio mogućnost snažnijeg prodora na scenu, a potom i realizaciju političke agende kroz povezivanje južnoslavenskih i slavenskih naroda. Promjenom političkih okolnosti zauzeo je hrvatsku perspektivu. Masaryk je rekao Meštroviću da Jugoslavija nije poslala valjanog veleposlanika u Prag i zapravo je Meštrović kroz svoje susrete s političarima preuzeo poziciju svojevrsnog veleposlanika iz sjene. No nije zauzimao jugoslavensku, nego hrvatsku poziciju. Raspravljao je s uglednicima i o Radiću kojeg Masaryk, za razliku od Meštrovića, nije favorizirao. Objasnio je Masaryku teškoće u zemlji nakon šestosiječanjske diktature, a Masaryk se s tom kritikom složio. U nekrologu Masaryku napisao je da Jugoslavija nije imala tu sreću da ima svog Masaryka, a to što je prepoznao njegovu političku veličinu i posebnost, predstavljalo je implicitnu kritiku jugoslavenskog režima. Kada se nakon Drugog svjetskog rata odlučio trajno nastaniti u SAD-u, dijelio je sudbinu Alice Masarykove. Sastajao se i s njom i s Janom Masarykom neposredno prije njegove, najvjerojatnije nasilne smrti. Hrvatska je dijelila sudbinu Čehoslovačke: obje zemlje imale su emigraciju koja se protivila komunističkim sustavima. Meštrovićeva karika, koja prije nije bila poznata, važna je kako za razumijevanje Meštrovića samog, tako i za razumijevanje hrvatsko-čeških odnosa”, istaknula je Barbara Vujanović.

Kada je riječ o hrvatsko-češkim vezama i hrvatskom društveno-političkom životu na početku 20.stoljeća općenito, Meštrovićev najvažniji češki kontakt bio je Tomas Masaryk, češki političar, filozof i sveučilišni profesor koji je živio od 1850. do 1937. godine. Tomas Masaryk ima osam ulica u Hrvatskoj, čime drži rekord stranca s najviše ulica, a 1941. postao je nepodoban jer je za ustaše simbolizirao veze Čehoslovačke i Jugoslavije. Kako je istaknuo predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, on je Česima ono što je George Washington Amerikancima, ali i više jer je bio duhovni vođa i autoritet, profesor, filozof i intelektualac:

“Kao takva kompletna figura ušao je u politiku i na ruševinama Austro-Ugarske Monarhije osnovao državu kada su za to postojale male šanse. I ne samo to, osnovao je državu koja je bila uzor drugima. Bila je riječ o jednoj od prvih zemalja u kojima su žene dobile pravo glasa, gospodarski razvijenoj i društveno naprednoj, oazi demokracije u međuratnom razdoblju kada su u okruženju bile diktature. Nakon dolaska komunista 1948. nastupio je rez u demokratskom ustrojstvu i tradiciji, ali se Češka dolaskom Václava Havela na vlast nakon Baršunaste revolucije vratila Masarykovoj tradiciji i načelima humanizma, demokracije, pozitivnih vrijednosti i naprednih ideja. Stjepan Radić je od Masaryka preuzeo ideju da u politici treba, umjesto deklarativnih parola, praktično djelovati i to je zapravo najvažnija Masarykova ostavština Hrvatima. Zalagao se za takozvani sitni rad i postupni napredak u granicama zakona, za umjerene pomake, odnosno za evoluciju, a ne za revoluciju. Bio je antikomunist i veliki vjernik, smatrao je da humanizam ima vjersko utemeljenje i da je demokracija ostvarenje božjeg sustava na zemlji.”

Kako je objasnio, većina Čeha bila je za očuvanje Austro-Ugarske Monarhije, iako su imali manji stupanj državnosti od Hrvatske koja je imala bana, Sabor, upravu, vojsku i hrvatski kao službeni jezik:

“U Češkoj su službeni jezici bili češki i njemački. Doduše, hrvatske zemlje bile su podijeljene: Dalmacija je bila pod Austrijom, a Hrvatska i Slavonija pod Mađarskom. S druge strane, sve češke zemlje također su bile razjedinjene, ali su bile dio austrijskog djela Monarhije pa je Česima s te strane bilo lakše. Česi su prije Prvog svjetskog rata imali sve osim samostalnosti. Bili su organizirani narod na visokoj razini gospodarske, društvene i duhovno-intelektualne razvijenosti, ali nije dominirala ideja o rušenju Austro-Ugarske Monarhije. Masaryk je otišao u emigraciju I započeo borbu za stvaranje zajedničke države sa Slovačkom. Češka politika postupno je prešla na njegovu stranu: kada se vidjelo da Austro-Ugarska Monarhija nema budućnost i kad je američki predsjednik Woodrow Wilson početkom 1918. objavio svojih 14 točaka, odnosno obećao narodima srednje Europe pravo na samoodređenje, onda se javno mnijenje u Češkoj okrenulo na stranu Masaryka i samostalne Čehoslovačke. Danas ga Česi zovu predsjednikom osloboditeljem i taticom jer je predstavljao blagu očinsku figuru.”

Kakav je bio Masarykov stav prema Jugoslaviji?

“Masaryk se kao demokrat privatno nije slagao s pseudo-parlamentarnim režimom koji je kasnije prešao u diktaturu i u privatnim razgovorima iznosio je svoje stavove, odnosno kritizirao je politiku Aleksandra Karađorđevića. Smatrao je da je pri stvaranju Jugoslavije trebalo postupno ići u ujedinjenje, a ne kao guske u maglu, što je i Radić govorio, ali javno se nije smio miješati u politiku druge države, a to je naglasio i Meštroviću tijekom razgovora 1923. O stvaranju Jugoslavije tako da Srbija i zemlje koje su bile dio Austro-Ugarske najprije uđu u konfederaciju, pisao je u svojoj knjizi ‘Nova Europa’. Da se ujedinjenje tako odvilo, a ne preko noći, drukčiji bi bili odnosi između Srba i Hrvata i nastanak Jugoslavije. Masaryk nije posjetio Jugoslaviju, što mu je Aleksandar zamjerio, ali njega je privatno primio 1922. u svojoj ljetnoj rezidenciji u Lányma. Posjetio je Zagreb 1909. privatno, ali kao predsjednik nije nikada došao u Jugoslaviju. Kada je 1930. u Beogradu bila proslava Masarykova 80. rođendana, Aleksandar Karađorđević zbog svega toga nije došao. Masaryk nije odobravao ni inzistiranje na obnovi hrvatske državnosti jer Češkoj je bila u interesu jaka Jugoslavija: za njih se činilo da to osigurava srpska politika, a da bi separatističke težnje oslabile Jugoslaviju. Kao Čeh, naprosto je branio češke interese. Bio je i za stvaranje Jugoslavije i za njezin opstanak, ali i za drukčiju Jugoslaviju nego što je bila, kao, uostalom, i Stjepan Radić. Hrvatska 1918., a ni kasnije, nije imala svog Masaryka. Nije imala osobu takvog intelektualnog formata i svjetskog ugleda da dođe na čelo države i bude, kao nadstranačka osoba, autentični predstavnik države i naroda. Masaryk je u biti bio ostvarenje Platonova ideala o filozofu-vladaru, kojem su se Česi u 20. stoljeću uspjeli približiti čak dvaput, s Masarykom i s Havelom”, zaključio je Marijan Lipovac.

Barbara Vujanović otkrila je koliko je Meštrovićevih djela izloženo u Pragu i kakva je perspektiva kada je riječ o recepciji Ivana Meštrovića u Češkoj:

“U praškoj Nacionalnoj galeriji izloženo je 19 njegovih radova – 13 skulptura i šest crteža. To su brojna i važna djela Ivana Meštrovića. Kada je 1933. bila proslava njegova 50. rođendana, imao je jednu izložbu u Parizu, sredini u kojoj se dokazao već u prvom desetljeću, gradu u kojem je bio najznačajniji kipar nakon Rodina i Bourdellea, a drugu izložbu priredio je u Pragu.

Zahvaljujući toj izložbi otkupljena su njegova djela. Određeni broj djela bio je poklonjen Masaryku i danas sve to, uz još neke akvizicije, čini fundus Nacionalne galerije u Pragu, iznimno važne galerije u ovom dijelu Europe. Osobno sam sudjelovala na dvije konferencije u Češkoj s izlaganjima na temu Meštrovića i Čeha, a zadnja je bila u organizaciji njihova Sveučilišta, Nacionalne galerije i Instituta za povijest umjetnosti Češke akademije znanosti. Dobila sam poziv da iduće godine na Karlovom sveučilištu držim predavanje i radionicu studentima povijesti umjetnosti na temu Meštrovića. To mi je fantastično za širenje informacija među mlađim generacijama. Upravo smo započeli suradnju s Galerijom grada Praga pa bi se za dvije godine trebala realizirati Meštrovićeva izložba. Meštrović je imao dvije samostalne izložbe – 1933. i još jednu, posthumnu, 1970. godine, ali to je bio općeniti pregled, putujuća izložba. Nije napravljena izložba koja bi se bavila onim o čemu je riječ u knjizi. Ideja mi je otići i korak dalje i postići da se njegove umjetničke vrijednosti stave u kontekst češke umjetnosti i kiparstva. Tu ćemo uključiti i kolege iz Pariza, posebice iz Muzeja Rodin, pa će se objediniti češko-hrvatsko-francuske veze kroz Meštrovića kao središnju figuru. Želja mi je da se njegova češka dionica na predstavi samo u Hrvatskoj, nego da ga i češka kultura prihvati kao jednog od sudionika svoje povijesti.”