Uskoro će se u prodaji pojaviti hrvatski prijevod knjige “Yugoslav Youth Press 1968-1980: Student Movements, Youth Subcultures and Alternative Communist Media”, pod naslovom “Omladinski tisak u SFRJ (1968-1980): Alternativni medij komunizma”. Riječ je o revidiranoj verziji doktorata koji je autor Marko Zubak originalno pisao na engleskom jeziku i koji je već neko vrijeme dostupan u znanstvenim krugovima širom svijeta, s obzirom na to da je knjigu u veljači objavila nakladnička kuća Srednja Europa u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest.

Zubak se bavi bitnim segmentom medijske povijesti Jugoslavije koji je uvelike utjecao na društvena zbivanja, kulturne trendove, političke stavove mladih pa čak i glazbene žanrove. Jugoslavenskom medijskom scenom dominirale su državne dnevne novine sve dok se početkom osamdesetih nije pojavio omladinski tisak koji je progresivnim pristupom otvarao novi pogled na svijet i život.

Unatoč tome što danas prevladava mišljenje o nekadašnjem režimu kao tamnici naroda, jugoslavenske vlasti imale su u svojoj samoupravnoj socijalističko dogmi i te kako sluha za omladinski tisak i slobodu izražavanja i kreativnog djelovanja. Štoviše, omladinski tisak pokazao se savršenim poligonom za edukaciju mladih novinara. Zahvaljujući tim novinarima koji su se upravo kroz formu omladinskog tiska željeli dokazati i istovremeno ponuditi tada vrlo popularan mediji i drugim kreativcima, rodio se niz društveno-umjetničkih projekata i pokreta, a mladi entuzijasti kroz godine su stasali u vrhunske profesionalce i otvorili prostore slobode izražavanja i medijskog djelovanja. Neki od danas najznačajnijih fotografa, grafičkih dizajnera, autora stripa, novinara i urednika započeli su svoju karijeru u omladinskom tisku, koji je uz kreativno izražavanje poticao čak i pluralizam političkih misli i stavova.

Autor knjige Marko Zubak, zaposlen kao istraživač na Odjelu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, magistrirao je i doktorirao na Odsjeku za povijest Central European Universityja u Budimpešti s tezom o omladinskom i studentskom tisku u SFRJ. Prvobitno se posvetio povijesti omladinskog glasila Polet, no već je inicijalno istraživanje upućivalo na daleko dublji i zanimljiviji istraživački rad:

“Na doktorskom studiju najprije sam se krenuo baviti vjerojatno najpoznatijim omladinskim listom koji se pojavio u SFRJ, legendarnim Poletom, no ubrzo mi je postalo jasno da sve to zbog čega je taj list postao važnim dijelom lokalne medijske povijesti, ima svoju bogatu pretpovijest. Kao početnu točku uzeo sam kraj 1960-ih, kada su omladinski i studentski listovi izrasli u bitan medijski, politički i kulturni faktor, vežući se uz lokalne studentske pokrete. Od tada pa nadalje, može se reći, omladinski tisak profilirao se u zasebnu novinarsku vrstu koju krase specifične osobine poput neformalnog i provokativnog stila, aktivnog angažmana novinara, ne-hijerarhijskih redakcijskih odnosa i obrnuto proporcionalnog odnosa između vlastite marginalne pozicije na medijskoj sceni i realnog značaja i dosega njegovih poruka.”

Sve što je Zubak naveo doista je, u određenim razdobljima, krasilo omladinski tisak, formirajući ga kao neku vrstu oaze za kreativno izražavanje mladih novinara i umjetnika svih vrsta, koji su u njemu vidjeli svoju šansu za afirmaciju. Zanimalo nas je što ga je privuklo temi omladinskog tiska u Jugoslaviji i zašto smatra da je omladinski tisak ostvario važnu ulogu u formiranju stajališta tadašnje omladine i društvu nametnuo neka svoja nova pravila:

“Mnogo toga. Kao povjesničara, zainteresirala me diskrepancija između njegove izvorne namjene i kasnije evolucije. Naime, omladinski tisak klasični je komunistički koncept koji u sebi spaja idealno sredstvo s idealnim objektom propagande. Stavljen pod ingerenciju drugorazredne, omladinske političke organizacije koja je trebala biti transmisijski pojas Partije, on je dugo zaista bio marginalan, da bi s vremenom dobio autentični glas, uvodeći brojne medijske inovacije i stvarajući prostor za buntovne, ponekad i radikalne poruke povezane s bitnim političkim i kulturnim omladinskim inicijativama.”

Prvi doticaj s takvom ostavštinom omladinskog novinarstva Zubak je imao krajem studija, kada je radio kao novinar na zagrebačkom Radiju 101:

“Dogodilo se to u mediju koji je izvorno iznikao iz istog institucionalnog okvira kao i omladinski tisak, kao njegov svojevrsni ažurirani, elektronski produžetak te je u svojem promjenjivom djelovanju često pokazivao upravo one karakteristike koje su krasile i omladinski tisak u najproduktivnijim razdobljima, poput medijskih inovacija i društvene relevantnosti.”

Zbog neskrivene medijske moći i društvenog utjecaja omladinskog tiska u SFRJ, postavlja se logično pitanje jesu li ga stvorili radikalni studentski pokreti 60-ih i 70-ih ili je upravo omladinski tisak izveo studente na ulice da traže promjene. Zubak smatra da se dogodilo i jedno i drugo: “Omladinski listovi bili su glavni organi zagrebačkih, ljubljanskih i beogradskih studenata u njihovim reformskim pokušajima da političku stvarnost usklade sa zacrtanim idealima i kao takvi daju ključan uvid u burnu i raznoliku studentsku politizaciju. U trenucima kulminacije su omladinski listovi, za razliku od šutnje velikih dnevnika, izvještavali o studentskim štrajkovima, pretvarajući se u platforme s kojih su novinari lakoćom prelazili granice između aktivizma i pisanja. Negdje su radikalizirani studenti preuzimali studentska glasila, drugdje, primjerice u Ljubljani gdje studentski pokret nikad nije dobio jači zamah, jezgru pokreta činilo je upravo uredništvo studentskog lista Tribuna.”

Zubak je svoje istraživanje, pretočeno u knjigu, podijelio u dva dijela. U prvom dijelu analizira sam koncept omladinskog tiska unutar jugoslavenskih teorija i pristupa omladini i medijima. Ne može se izbjeći pitanje zašto su vladajuće strukture dopustile omladinskim listovima toliku slobodu izražavanja i otvorenu društvenu kritiku?

“Dok drugi dio knjige analizira omladinski tisak u akciji, u prvom dijelu bavim se njegovim bogatim teorijsko-institucionalnim izvorima, pokušavajući povijesno ukorijeniti transformaciju omladinskog tiska iz klasičnog propagandnog u alternativni medij koji je pružao izazove na mnogim razinama. Rekonstruirajući jugoslavenske preinake sovjetskih ideja o tisku i omladini, ocrtao sam kontekst koji je omogućio spomenuti preobražaj. Nova državna samoupravna ideologija legitimirala je pritom odmak od sovjetskih rješenja, ne odbacujući sveobuhvatne pretenzije marksizma-lenjinizma. Omladini je tako u teoriji dozvoljeno da samostalno odlučuje o svojoj sudbini, a istodobno se od nje očekivalo da, u dosluhu s Partijom, odabere jedan jedini ispravni put.”

Omladinski tisak progresivno je pristupao i grafičkom dizajnu odnosno inovativnim vizualnim rješenjima, kao i fotografiji i stripu, ponudivši fotografima i stripovskim crtačima poligon za iskušavanje novih formi. Stoga je Zubak jedno poglavlje posvetio vizualno-grafičkim inovacijama omladinske štampe, o čemu je rekao: “Uvijek volim spomenuti primjer beogradskih Vidika koji su početkom 1970-ih mijenjali format doslovce iz broja u broj. Jednom su objavljeni presavijeni poput auto-karte, potom s listovima umetnutim u kuvertu ili, pak, u formi fascikla ili postera. Poletova škola fotografije i izvrsni fotografi ponikli iz nje dobro su poznati, baš kao i ključna rola Gorana Trbuljaka kao umjetničkog direktora lista u obrtanju ustaljenog odnosa između slike i teksta u korist prve. Poletov novi pristup fotografiji posljedično je utjecao i na druge omladinske listove koji su preuzeli slični senzibilitet. Tako nešto dogodilo se i krajem 1970-ih s Novim kvadratom, čiji su eksperimenti sa stripovskim medijem ostavili duboki trag. I tu je priprema počela još krajem 1960-ih. U omladinskim listovima imamo prve prijevode underground strip klasika, poput Roberta Crumba. Pero Kvesić u Zagrebu se afirmirao u jednog od pionira domaćeg alternativnog stripa, dok je u Ljubljani to bio Kostja Gatnik koji će kasnije potpisati osebujan vizualni dizajn Tribune inspiriran estetikom američke podzemne štampe. U omladinskom listu, naposljetku, razvijao se i diskurs o stripu kojim se strip legitimizirao u relevantni kulturni i umjetnički izraz.”

Zubak u knjizi nije mogao izostaviti Praxis, vrlo utjecajan filozofski časopis iz sredine 60-ih koji je nizom eseja i tekstova zagovarao nedogmatski marksizam otvoreno kritizirajući vlast, a uređivali su ga vrsni hrvatski intelektualci poput Rudija Supeka, Gaje Petrovića i Ivana Kuvačića. Koliko je zapravo Praxis utjecao na studentske pokrete i procvat omladinskog tiska?

“Još od poljskog studentskog bunta iz ožujka 1968. filozofi i sociolozi okupljeni oko časopisa Praxis postavili su se kao zaštitnici radikalnih lijevih studentskih zahtjeva, u okviru svoga zalaganja za humanistički marksizam. I njihov utjecaj na omladinski tisak najsnažniji je upravo za vrijeme ljevičarske studentske politizacije krajem 1960-ih. No i tu je bitno napomenuti da se taj utjecaj razlikovao od sredine do sredine, baš kao što se i režim nije svugdje jednakom oštrinom obračunavao s djelovanjem praxisovaca koje mu nije bilo po volji”, rekao je Zubak.

Jugoslavenski omladinski mediji tijekom 1970-ih odigrali su i bitnu ulogu u promociji novih glazbenih žanrova. Pitanje je bi li novi val i punk u toj mjeri utjecali na razvoj suvremene rock glazbe i pop kulture, da nije bilo podrške omladinskog tiska. Zubak je o tome rekao:

“Vjerojatno bi. No omladinski tisak zasigurno je ubrzao, pospješio i odredio taj razvoj do kojeg bi vjerojatno svejedno došlo zbog postojanja drugih uvjeta i podražaja. Ono što su desetljeće prije napravili po pitanju studentske politike, omladinski listovi napravili su opet u drugoj polovici 1970-ih s novim valom i punkom. U tom pogledu ističe se Polet, ali i ljubljanski Radio Študent, prvi studentski radio u Jugoslaviji, koji je imao bitnu ulogu u promociji ljubljanskog punka. I opet su omladinski novinari, poput Svena Semenčića, Vlatka Frasa ili Igora Vidmara, spajali uloge naratora i promotora, postajući bitni akteri scene koju su stvarali i na koju su presudno utjecali u njenom osjetljivom formativnom razdoblju.”

Iako se danas često tvrdi da u Jugoslaviji nije bilo slobode izražavanja jer je jednopartijski sistem provodio potpunu cenzuru, mnogi se s time ne bi složili, nego smatraju da je, upravo suprotno, sloboda izražavanja i djelovanja bila veća nego danas u Hrvatskoj. Zubak je objasnio da su omladinski i studentski listovi u određenim razdobljima uistinu predstavljali relevantnu alternativu velikim medijima, služeći kao institucionalni kanali kroz koje su se mogli plasirati inovativni, dijelom i subverzivni sadržaji, ali je napomenuo i sljedeće:

“Nikako, međutim, ne bih htio romantizirati čitav tadašnji omladinski tisak i stvoriti sliku o njemu kao nekakvom trajnom i nepresušnom izvoru medijskog eksperimenta. Kreativna razdoblja nerijetko su bila tek epizode, ovisne o trenutnoj društvenoj klimi, stanju u omladinskim organizacijama te potencijalu samih novinara i urednika. S druge strane, gotovo uvijek su postojale granice preko kojih se nije smjelo ići i nadležni organi reagirali bi ako bi se one prekoračile. Današnja, pak, sumorna medijska situacija mislim da i te kako ima veze s općom krizom novinarstva. Čini mi se da je danas glavni problem u slaboj vidljivosti i rascjepkanosti medijskih alternativa, doduše ponekad i u samoj kvaliteti. Omladinski tisak funkcionirao je kao škola novinarstva i svojevrsni antipod velikog novinarstva, no u svojim najboljim trenucima znao je i postavljati visoke kvalitetne i profesionalne standarde. Omladinski listovi djelovali su s margine, no takvih punktova nije bilo previše; oni koje su zanimali uvijek su mogli do njih doći.”

Zubak će publikacijom svog istraživanja probuditi uspomene brojnih novinara, medijskih djelatnika i umjetnika, ali i otvoriti vrata rasprave o manipulacijama povijesnim činjenicama, utjecaju i kvaliteti današnjih medija te ulozi mladih u društvenim zbivanjima.