U zagrebačkoj galeriji Forum postavljena je izložba crteža i reljefa Branka Vlahovića (1924.-1979.), jednog od najznačajnijih domaćih predstavnika geometrijske apstrakcije, odnosno konstruktivizma i minimalizma. Izložba obuhvaća njegove radove između 1965. i 1967., razdoblja kada je bio iznimno produktivan, ali se ujedno radi o crtežima ugljenom i flomasterom koji dosad nisu bili izlagani. Radi svojeg reduciranog, asketskog i apstraktnog, monokromnog karaktera, odlično su se – gotovo programatski – uklopili u jednostavni, bijeli interijer galerije koji je osmislio arhitekt Vjenceslav Richter.

Iako vrlo značajan umjetnik, Branko Vlahović za života nije bio član nikakvih umjetničkih grupa, niti se okupljao radi druženja i manifesta pa je nakon smrti radi samozatajnosti umjetnika njegov opus bio u opasnosti da padne u zaborav. Prije sedam godina, kipareva pranećakinja, dizajnerica Ana Labudović, pokrenula je projekt očuvanja umjetnikova nasljeđa. Projekt je obuhvatio istraživanje, restauriranje, produkciju monografije te veliku retrospektivnu izložbu u zagrebačkom Tehničkom muzeju 2012. Veliki uspjeh te izložbe rezultirao je gostovanjem u New Yorku na izložbi „Other Primary Structures“, zatim na međunarodnom sajmu umjetnina „Art Basel“ u Baselu, a u pripremi su i neka druga inozemna predstavljanja.

U tekstu monografije, Guido Quien ističe kako je Branko Vlahović početkom šezdesetih godina krenuo putem istraživanja rubnih mogućnosti likovnog izraza. „Priklonio se geometrizmu radeći skulpture i reljefe kao rastere četvrtasto segmentiranih polja, izvodeći ih u serijama varijacija, kao pravokutne, ukošene ili blago zaobljene strukture jednolično podijeljenih, kasetiranih površina. Serijalnost i svedenost na plastički ekonomični minimum, uza sve mijene, trajno će zadržati“. Vlahović je i danas značajan za našu povijest geometrijske i minimalističke umjetnosti jer pripada u krug tzv. problematičara forme, onih umjetnika koji su šezdesetih godina 20. stoljeća na različite načine težili apstraktnom, neprikazivačkom oblikovanju, negirali motivske, semantičke i subjektivne razine djela, afirmirajući primarne oblike te njima izvedene strukture. Takvi umjetnici težili su oblikovnoj jednostavnosti i sklonosti suvremenim shvaćanjima arhitekture i dizajna.

Danas je opus Branka Vlahovića ključan u razvoju hrvatske umjetnosti minimalizma šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegova djela u svojoj „odmjerenoj statici i funkcionalnoj askezi posjeduju ne samo arhitektonička svojstva, nego ponekad i skoro arhitektonsko razmišljanje“ (Guido Quien). Vlahović je povezan s tradicijom europske umjetnosti koja još traje od nizozemskog neoplasticizma i Bauhausa, preko našeg EXAT-a 51 i Novih tendencija sve do danas. Mnogi su ga kritičari i kustosi isticali zajedno s krugom umjetnika „čiste apstrakcije“ poput Aleksandra Srneca, Vjenceslava Richtera, Vinka Fištera, Stevana Luketića i Miroslava Šuteja. Izložbom „Minimalizam u Jugoslaviji“ 1983. Marijan Susovski nedvosmisleno je redefinirao ulogu i značaj umjetnosti Branka Vlahovića, gdje je uvrstio neka njegova ključna djela, dok je kritičar Zdravko Poznić u katalogu izložbe „Suvremeno i fenomen prvobitnosti“ 1990. ustvrdio kako je Branko Vlahović „jedan od najizrazitijih isključivo minimalističkih geometričara“.

Stoga je izložba u galeriji Forum dobar podsjetnik kako našu apstraktnu umjetnost čini čitav niz pojedinaca koji nisu toliko u međuvremenu postali razvikani, ali je njihovo nasljeđe iznimno važno za ulančavanje razvoja apstraktne misli u likovnoj umjetnosti.