Objavljeno u Nacionalu br. 482, 2005-02-08

Prošlog je tjedna studija iz časopisa Nature prema kojoj bi se u slijedećih 25 godina zbog globalnog zatopljenja razina mora mogla podići za pola metra izazvala je veliku uznemirenost u svijetu: mr. Ivana Herceg-Bulić s Geofizičkog zavoda PMF-a komentira alramantne rezultate studije

Podizanje razine mora za pola metra, što bi se prema rezultatima najnovijeg znanstvenog istraživanja o posljedicama globalnog zatopljenja moglo dogoditi već u sljedećih 25 godina, vjerojatno bi imalo dramatične posljedice i za hrvatski turizam. Studija je objavljena u jednom od najuglednijih časopisa za prirodne znanosti Nature i koristila se globalnim modelom, dok za precizniju prognozu ipak treba upotrijebiti regionalan klimatski model sa svim specifičnostima određenog područja. No, uzmemo li izvjesnom prognozu o podizanju razine mora za cijelih pola metra, to bi najvjerojatnije ugrozilo hrvatsku obalu na sjevernom Jadranu, koja bi u tom slučaju dijelila sudbinu današnje Venecije, odnosno bila bi poplavljena morem svaki put kad zapuše jugo. Podigne li se morska razina, moguće je i prelijevanje slane vode u rijeke pa bi time bila ugrožena i dolina Neretve sa svim svojim poljoprivrednim usjevima. A podigne li se čak metar ili dva, što je prema studiji također moguće u sljedećih 95 godina, pojedini hrvatski otoci na niskoj nadmorskoj visini mogli bi završiti pod morem, baš kao i dubrovački Stradun.

Mr. Ivana Herceg-Bulić, znanstvena novakinja Geofizičkog zavoda Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ovih dana radi na svom doktoratu u čijem je središtu upravo klimatsko modeliranje promjenjivosti atmosfere. Za Nacional je komentirala alarmantnu studiju o klimatskoj reakciji na povećanu koncentraciju ugljik dioksida u atmosferi, u kojoj se prema najgorem scenariju predviđa da bi temperatura do 2100. mogla porasti i za 11 Celzijevih stupnjeva. Kakve bi to posljedice moglo imati za život na Zemlji možda je najjednostavnije predočiti ako ustvrdimo da je u proteklih 100 godina temperatura porasla za 0,6 stupnjeva. Kao posljedica toga razina mora podigla se za 10 do 20 centimetara, pa primjerice Venecija planira gradnju brana na sva tri ulaza u lagunu kako bi izbjegla nove poplave, dok se proljeće, baš kao i zima, toliko skratilo da više ne odgovara kalendarskim mjerilima.

“Posljedice globalnog zatopljenja nisu problem daleke budućnosti, osjetit ćemo ih vjerojatno još za našeg života. Studije koje ispituju prilagodljivost pojedinih područja na očekivane klimatske promjene, za Europu procjenjuju da se koliko-toliko može prilagoditi pa ne mora očekivati klimatsku katastrofu u idućih desetak godina. Ipak, realno je očekivati promjene u oborinama, smanjene količine pitke vode, povećani rizik od poplava, eroziju tla, smanjenu količinu vlage u tlu i sl. što bi nužno izazvalo promjene u poljoprivredi i gospodarstvu. Odrazilo bi se to i na ljetni turizam u koji Hrvatska polaže velike nade. Što će se dogoditi ako se zaredaju toplinski valovi poput onoga 2003.? U takvim je uvjetima turistima teško ponuditi ugodan odmor. Zatopljenje utječe i na naš zimski turizam. Sjećam se da je skijaška sezona na Sljemenu nekad trajala duže nego danas. Nije nam trebao umjetni snijeg”, kaže Ivana Herceg-Bulić komentirajući najnovija otkrića skupine znanstvenika predvođenih Davidom Stainforthom s Oxforda, kojima se ovih dana bavi većina medija na starom kontinentu.

NACIONAL: Jesu li rezultati ovog istraživanja uistinu toliko zabrinjavajući i kolika je mogućnost da temperatura u idućih 95 godina zaista poraste za još 11 stupnjeva? – Te rezultate treba respektirati jer su ih objavili ugledni znanstvenici. Njihovo istraživanje pokazuje raspon srednjih globalnih temperatura od 2 do 11 Celzijevih stupnjeva, no većina tih simulacija (u istraživanju je načinjeno 95.000 simulacija na računalima iz više od 150 zemalja op. a.) ipak se grupira oko 3,5 stupnjeva. Vjerojatnost porasta temperature za više od 8 stupnjeva svega je 4 posto. Međutim, ono što je indikativno kod te studije jest to što je prvi put dobivena tako visoka gornja granica. Drugim riječima, modeli dosad nisu, čak ni s tako malom vjerojatnošću, upućivali na tako velik porast temperature. Usto, ni jedan model nije pokazao neznatno povišenje temperature, pa prema dosadašnjim saznanjima do 2100. možemo očekivati porast srednje globalne temperature u rasponu od 1,5 do gotovo 6 stupnjeva, pri čemu je očekivano povišenje od oko 3 Celzijeva stupnja u idućih 95 godina. Također, možemo očekivati i povišenje srednje razine mora prosječno za pola metra. Važno je napomenuti da već porast temperature zabilježen u 21. st. predstavlja nagli skok. Kroz geološka razdoblja bilo je temperaturnih promjena koje su posljedica prirodne promjenjivosti, ali ovako nagli skok nemoguće je pripisati prirodnom ciklusu i očit je dokaz ljudskog utjecaja. To je ono što bi nas trebalo zabrinuti.

NACIONAL: Koliko su vjerodostojna ovakva predviđanja budućnosti prema klimatskim modelima kad se pogreške događaju i prilikom prognoze vremena za sljedeća 24 sata? – Klimatske promjene teško su predvidljive iz niza razloga. Ograničavajući faktor je naše znanje o atmosferi i procesima koji se u njoj odvijaju. Zatim, te procese nije jednostavno matematički formulirati i numerički riješiti, a i modeli se dosta razlikuju jedan od drugoga. Naravno, razvojem znanosti i računalne tehnologije poboljšavaju se rezultati, a time i njihova vjerodostojnost. Ono što nam modeli daju jest klimatski odgovor za određeni scenarij koji se temelji na pretpostavljenim kretanjima emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova. Na temelju mjerenja znamo kakve su emisije danas i kakve su bile u prošlosti, ali ne možemo znati kakve će biti u budućnosti. Zbog nagle industrijalizacije zemalja u razvoju i povećanja stanovništva može se očekivati daljnji nagli rast emisija stakleničkih plinova iako se one nastoje ograničiti međunarodnim sporazumima poput protokola iz Kyota. Ali nisu sve zemlje u tome spremne sudjelovati. Primjerice SAD, koji je odgovoran za četvrtinu ukupne emisije CO2, nema namjeru ratificirati taj protokol. Čak i kad bismo ovaj tren zaustavili rast emisije CO2, atmosfera se ne bi odmah oporavila. Trebalo bi 100 do 300 godina da bi se koncentracija CO2 u atmosferi stabilizirala. Za stabilizaciju temperature trebalo bi nekoliko stoljeća. Razina mora podiže se iz dva razloga; zbog zagrijavanja od kojeg se voda širi i zbog otapanja ledenjaka. Da bi se zaustavilo podizanje razine mora uzrokovano širenjem vode potrebno je nekoliko stoljeća, dok bi za stabilizaciju razine mora koja se podiže od topljenja leda trebalo nekoliko tisućljeća. A možda za neke procese u atmosferi postoji kritična razina pa kad se ta granica prijeđe, više nema povratka na staro. Zbog toga što ne znamo buduće emisije stakleničkih plinova, u modelima se uzimaju u obzir različiti scenariji antropogenog djelovanja i na taj se način dobivaju određeni rasponi klimatskog odziva atmosfere. Tako su dosad dobivene temperaturne promjene koje se za 2100. kreću u rasponu od 1 do gotovo 6 Celzijevih stupnjeva, te raspon povećanja razine mora od 10-ak centimetara do gotovo 1 metar. Konačno, povišenje temperature i za samo jedan ili dva stupnja može imati zabrinjavajuće i svima nama uočljive posljedice.

NACIONAL: Kakve bi onda mogle biti posljedice za naš opstanak na planetu? – Samo povećanje temperature neće toliko utjecati na to kako će se ljudi osjećati, vjerojatno ćemo se adaptirati na novu klimu. Ono što nas može više pogoditi jesu procesi izazvani klimatskim promjenama i njihove posljedice. Globalno zatopljenje praćeno je zagrijavanjem tla i mora, a temperatura površine mora jedan je od bitnih faktora klimatske promjenjivosti jer utječe na dotok topline i vlage u atmosferu. Zagrijavanjem se povećava i sadržaj vodene pare u atmosferi što uzrokuje veću nestabilnost zraka, a time i atmosferskih procesa. Kod nestabilnog vremena teže je dati pouzdanu vremensku prognozu pa je onda upitno i pravodobno upozoravanje ljudi na eventualne nepogode. Dovoljno je, recimo, da bude nekoliko ekstremnih pojava kao što je nevrijeme s tučom, poplava ili dugotrajna suša pa da kompletni nasadi budu uništeni. Zagrijavanjem tla mijenja se i njegova vlažnost što će sigurno imati utjecaja na biljke, a time i na čitave ekosustave. Može netko reći da ga nije briga za polarnu lisicu i hoće li biti pingvina kad ih ionako vidi samo u zoološkom vrtu, ali to su sve pokazatelji promjena koje mogu doseći i nas jer jedan proces uzrokuje drugi i riječ je o opasnoj lančanoj reakciji. Što će se dogoditi s pitkom vodom ako se mora preliju u rijeke zbog povećanja razine mora ili izvori presuše zbog dugotrajnih suša? Nisu to posljedice koje ćemo osjetiti tek za neko dugo razdoblje kad već koloniziramo Mars pa nas za Zemlju neće biti briga. Mi smo zarobljeni tu, na Zemlji.

NACIONAL: Tsunami u Indijskom oceanu, poplave po Europi, ekstremne snježne oborine u Mediteranskim zemljama, čini li sve to javnost ipak senzibilnijom prema vijestima o promjeni klime? – Povećano zanimanje javnosti za klimu i njezine promjene javlja se nakon velikih katastrofa te kad se održavaju važne konferencije kao što je ona što se prošlog tjedna održavala u britanskom Exteru. Takva je konferencija ljudima zanimljiva jer upozorava na promjene koje na njih utječu, a osobito zato što se spominju i katastrofalni ishodi. To potiče i medije da o njima izvještavaju, možda pomalo senzacionalistički. Ali to ljude potiče na razmišljanje i na to da podrže svije vlade u ekološki osviještenom djelovanju i planiranju prilagodbe na očekivane klimatske promjene. Zato je takva informacija vrijedna.

Prof. Mirko Orlić, oceanograf Zavoda za geofiziku PMF-a

Posljednjih sto godina globalna razina mora porasla je za 10 do 20 centimetara, pa ako se tome pridoda i novih pola metra u sljedećih 100 godina, tada već možemo govoriti o velikom problemu. Kako bi se to odrazilo na hrvatsku obalu, teško je reći jer takve analize još nismo radili iako bismo, kao turistička zemlja, trebali. Naša je obala relativno niska, no podigne li se razina mora za pola metra mala je vjerojatnost da će uslijediti permanentne poplave. S druge strane, gotovo je sigurno da će u izuzetnim meteorološkim situacijama poput ciklone, juga ili niskoga tlaka biti poplava. To jest, mjesta koja dosad nisu bila izložena naviranju vode u takvim će meteorološkim uvjetima, podigne li se razina mora, biti. Prije svega je to sjeverni Jadran jer on je kad puše jugo najviše izložen. Jugo tu gomila vodu, a niski tlak dodatno podiže razinu mora.

Kad bi se dogodio rast razine mora i oceana od metar do dva na globalnoj skali, to bi već izazvalo gadne probleme, tolike da mogu zamisliti Stradun pod morem. Upravo je u Dubrovniku 2001. održan simpozij o morima i oceanima na kojem se moglo doznati kako se u Europi više ne planira gradnja nikakve obalne strukture ako ne postoji studija o mogućnostima poplavljivanja za sljedećih 50 godina. Ni razvijene europske zemlje ne mogu si dopustiti luksuz da sagrade nešto što će za 10 do 20 godina trebati popravljati.