Odlazimo iz Savske 66 onog trena kad se raspišu parlamentarni izbori!” Tu ekskluzivnu informaciju Nacionalu je prenijela osoba bliska Đuri Glogoškom i Josipu Klemmu, vođama prosvjeda branitelja koji ispred Ministarstva branitelja traje već punih deset mjeseci, a koji se otpočetka u medijima stavljao u kontekst pritiska HDZ-a na aktualnu vlast i kampanje za predsjedničke izbore, čiji je prvi krug održan krajem prosinca prošle godine.

PREMA TVRDNJAMA ISTIH IZVORA, takva odluka donesena je uz obrazloženje da prosvjednici ne žele sudjelovati u predizbornoj kampanji. Zato je odlučeno da bi se iz prosvjedničkog šatora trebalo izići upravo u trenutku raspisivanja datuma parlamentarnih izbora.

Spomenuto obrazloženje posljednja je u nizu manipulacija i zamjena teza, kojima bi se trebalo demantirati ono što se počelo nazirati od prvih dana braniteljskog prosvjeda i što je svoje završne obrise dobilo u Kninu na proslavi dvadesete obljetnice oslobodilačke akcije “Oluja”. Takvo obrazloženje raspuštanja braniteljskog prosvjeda zapravo je smišljeno kako bi se pokušalo demantirati da su braniteljski prosvjedi sve vrijeme bili tek prigodna kulisa koja je poslužila HDZ-u za potkrepu tvrdnji o “nenarodnoj” vlasti i o “pravim” i “krivim” domoljubima.

Teze vođa prosvjeda prema kojima nemaju veze ni s jednom političkom opcijom, gotovo nikome u Hrvatskoj nisu bile uvjerljive, a malo tko je razumio i što predstavnici branitelja, stopostotnih vojnih ratnih invalida, zapravo žele. Njihovi zahtjevi otpočetka su bili neartikulirani, a dojmu da je riječ o političkoj provokaciji pridonijelo je to što se početak prosvjeda poklopio s uhićenjem Milana Bandića – on je uhićen 19. listopada navečer, a prosvjed je započeo 20. listopada ujutro – te što su na početku u poticanje i organizaciju prosvjeda bili involvirani i njemu vrlo bliski ljudi. Ako je samo okupljanje prosvjednika i bilo spontano, kao što su oni cijelo vrijeme tvrdili, neosporno je da su u ekspresno kratkom roku dobili podršku onih političkih krugova kojima je odgovaralo širenje političke klime u kojoj se bivšeg predsjednika Ivu Josipovića usred predizborne kampanje proglašavalo “Jugoslavenom”, a aktualnu vlast ljudima koji žele izjednačiti žrtvu i agresora u Domovinskom ratu. Da je prvi cilj prosvjeda rušenje Ive Josipovića, a drugi Vlade na čelu s SDP-om i Zoranom Milanovićem, moglo se zaključiti i iz jednog od transparenata postavljenih na šatoru sa simboličnim natpisom “1991-OBA SU PALA, 2015-OBA ĆE PASTI“.

Predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović odigrala je jedan od ključnih poteza u predizbornoj kampanji upravo posjetom braniteljima u Savskoj 66. Nakon prvog kruga izbora, upravo u Savskoj 66 dočekala je i Novu 2015. godinu. Koga smatra najzaslužnijim za svoju pobjedu, Kolinda Grabar-Kitarović možda je najbolje pokazala i time što je odmah nakon izborne pobjede i slavlja u izbornom stožeru, s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom posjetila prosvjednike u Savskoj. Bilo je to 12. siječnja odmah iza ponoći. I svoj prvi radni dan, 19. veljače, predsjednica je započela tako što je najprije otišla u Savsku 66. U šator, naravno. Istog dana je jednog od istaknutijih vođa prosvjeda, Antu Deura, predsjednika Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, imenovala svojim savjetnikom za branitelje.

PREDSJEDNICA JE OBEĆALA PROSVJEDNICIMA da će se tijekom svog mandata aktivno brinuti o svim braniteljima, invalidima i civilnim žrtvama i zalagati se za rješavanje njihovih problema. Potom ih je pozvala da idućeg tjedna dođu u njezin ured kako bi započeli dijalog oko rješavanja svih problema. Taj dijalog započeo je i završio jednim posjetom predstavnika branitelja Pantovčaku. Nakon toga u političkim kuloarima počele su priče o tome kako ni Pantovčaku ni vrhu HDZ-a više ne odgovara prosvjed u Savskoj 66 te da traže od njih da se povuku, što je Nacional prvi ekskluzivno objavio. Međutim, vođe prosvjeda u Savskoj, prvenstveno Glogoški i Klemm, potpuno su se oteli kontroli i nastavili prosvjed čije se štetno djelovanje za HDZ najviše manifestiralo nakon dramatičnih zbivanja na Trgu svetog Marka u noći 28. svibnja, kad su se branitelji zatvorili u Markovu crkvu inzistirajući da odande neće otići dok ih ne primi premijer Milanović. Kao što je poznato, te noći na ulazu u crkvu došlo je do sukoba interventne policije i branitelja, a istovremeno su neki od branitelja koji su ostali dežurati u Savskoj, izašli na cestu prijeteći plinskim bocama. Sljedećeg dana situacija je još više eskalirala kad su na prilaze Markovu trgu došle stotine branitelja koji su stigli iz svih krajeva Hrvatske te kad su probili policijske kordone.

NAKON TOGA PREMIJER MILANOVIĆ sazvao je izvanrednu press konferenciju na kojoj je održao govor koji su mnogi ocijenili prekretnicom u njegovoj političkoj karijeri. Obećao je braniteljima sastanak, ali je njima i cijeloj hrvatskoj javnosti dao do znanja da se plinske boce na hrvatskim ulicama neće tolerirati. Iz situacije koja je izgledala kao potpuna katastrofa, Milanović je uspio izaći kao pobjednik. Bio je to petak, 29. svibnja. Sastanak je održan odmah u ponedjeljak, 1. lipnja, u Vladi i bio je otvoren za javnost. Nakon toga održan je još jedan sastanak u Ministarstvu branitelja. Dojmu da je zahtjev za dijalogom bio samo izlika za pritisak na aktualnu vlast, pridonijele su izjave Đure Glogoškog koji je odmah nakon tog sastanka vrlo svadljivim tonom optužio ministra Matića, čiju su smjenu branitelji od prvog dana tražili, da laže.

Do trećeg sastanka, na kojem su branitelji trebali predložiti šefove radnih skupina za rješavanje svake pojedine grupe braniteljskih zahtjeva, nije ni došlo jer branitelji svoje predstavnike nikad nisu ni imenovali niti ih poslali na daljnje razgovore. Kao izgovor poslužilo im je to što je šefom svih radnih skupina imenovan ministar Predrag Matić, čiju su smjenu branitelji od početka tražili. Premijer je, pak, odgovorio da je spreman za daljnje razgovore, ali da nikakvi ultimatumi o smjeni ministra ne dolaze u obzir. Od tada su prošla puna dva mjeseca, ali nitko više ne postavlja pitanje tko je kriv za prekid razgovora ili što branitelji zapravo žele.

I kad se činilo da su medijima počeli postajati sve manje zanimljivi, u središte pozornosti vratili su se kad su odlučili da neće sudjelovati na svečanom mimohodu povodom proslave 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja”. Bojkot mimohoda potpisali su zapravo samo Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi (ZUV HGP) i Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata.

Ne treba posebno napominjati da je predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, nakon Ante Deura koji je otišao na Pantovčak, postao Dražimir Jukić, jedan od vođa prosvjeda u Savskoj 66, a da najveći utjecaj na Udruge specijalne policije ima Josip Klemm.

Zbog te odluke branitelje iz Savske direktno su prozvali Generalski zbor i neki od najutjecajnijih hrvatskih generala, od Petra Stipetića i Pavla Miljavca do Ante Gotovine, uz izjave kojima je zajednički nazivnik bio da se službenoj hrvatskoj vlasti i Ministarstvu obrane ne smiju okretati leđa. Branitelji iz Savske ovoga puta ostali su usamljeni jer je cijela Hrvatska pozdravila svečani zagrebački mimohod. Jedina satisfakcija braniteljima bila je ta što su sudionike mimohoda pozdravljali iz Savske 66 i što su im pozdravi bili uzvraćeni.

Ma koliko god tvrdili da to nije točno, šatoraši su već sljedećeg dana pokazali da su se i formalno stavili u službu jedne stranke, kada su na kninskoj proslavi aktivno sudjelovali u protokolu koji je organizirala HDZ-ova gradonačelnica Knina Josipa Rimac. U tome ne bi bilo ništa sporno, jer riječ je o službenoj državnoj proslavi, da samo dan ranije branitelji nisu odbili sudjelovati u vojnom mimohodu čija se organizacija pripisuje Vladi te da upravo predstavnik branitelja iz Savske 66 nije odigrao jednu od najružnijih uloga na kninskoj proslavi.

Dražimir Jukić, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, koji je posljednjih nekoliko mjeseci umjesto Josipa Klemma preuzeo ulogu javnih nastupa u ime branitelja iz Savske, a u Kninu je govorio kao predstavnik branitelja, u svom govoru prozvao je premijera Milanovića i predsjednika Sabora Josipa Leku zato što nisu ostali na završnici proslave. Upravo tijekom tog njegova govora Milanoviću i Leki u Kninu su upućeni zvižduci. Jukić je, u ime branitelja iz Savske, time na sebe preuzeo ulogu glasnogovornika HDZ-a čiji je cilj bio Milanovića prikazati kao kukavicu koja bježi pred narodom. Druga najružnija scena u Kninu, scena u kojoj su djeca na koncertu Marka Perkovića Thompsona mahnito uzvikivala “Ubij, ubij Srbina”, također se dogodila dok su na pozornici bili protagonisti iz Savske 66. Točnije, to se dogodilo za vrijeme govora Đure Glogoškog koji je iskoristio situaciju da poruči Vladi: “Mijenjajte zakone ili ćemo mijenjati vas.” Iako je bilo jasno da je ta situacija zatekla čak i šatoraše, to samo pokazuje što se može očekivati od manipulacija. A Đuro Glogoški, kao “predgrupa” Thompsonu, apsolutno je manipulirao izgovarajući sljedeće:

“DEVEDESETIH GODINA IZVRŠENA JE AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU OD STRANE JNA, SRBIJE I CRNE GORE. Nažalost, priključili su im se mnogi iz Hrvatske, oni ih zovu agresorima, a mi ih zovemo izdajnicima i teroristima. Te ‘91. godine mnogi nisu imali hrabrosti uzeti pušku u ruku i braniti svoju domovinu. Tako isto nisu imali danas hrabrosti obratiti se hrvatskim domoljubima ovdje u Kninu. Kod hrvatskih domoljuba nema podjela na mi ili oni. U jednom zajedništvu stvarali smo hrvatsku budućnost za generacije koje dolaze. Nažalost, oni koji nisu željeli hrvatsku državu, danas sjede u Hrvatskom saboru i hrvatskoj vladi. Činjenica je da moramo mijenjati zakone u Republici Hrvatskoj jer oni koji su digli oružje na Republiku Hrvatsku, po zakonu imaju pravo biti u hrvatskoj policiji, imaju pravo sjediti u Saboru, sjediti u hrvatskoj vladi, biti predsjednik Sabora, predsjednik Vlade ili predsjednik države. Zato jedna poruka svima njima: ili ćemo mijenjati zakone ili ćemo mijenjati njih. Hrvatski branitelji, hrvatski domoljubi i hrvatski narod ne mrze. Oni žele osigurati dostojanstven život svima onima koji žele živjeti u Hrvatskoj. Ali ako žive u njoj, moraju je i poštovati. Svima vama hvala na zajedništvu.” Na kraju je Glogoški poručio: “Ono što možemo obećati, idemo dalje, nema predaje, zajedno do pobjede, 100 posto za Hrvatsku.” Nije rekao do čije pobjede, ali, zanimljivo, netom prije njega i Josipa Rimac pozvala je okupljene da “zajedno idu u još jednu pobjedu” i izrazila nadu da “nikad više nećemo imati podjela na tako veliki dan”.

Teško je povjerovati tvrdnjama koje se plasiraju iz dijela njima bliske braniteljske populacije, da su Glogoški, Klemm i njihovi sljedbenici naposljetku shvatili da su i sami bili izmanipulirani te su stoga odlučili raspustiti prosvjede u Savskoj 66. Puno je izvjesnije da su s pozadinskim organizatorima prosvjeda zaključili da su na ovoj razini prosvjedi ispunili svoju svrhu te da će se nakon raspisivanja izbora, ciljana populacija mobilizirati na neki alternativni način.