Klaudija Bubalo, direktorica Rukometnog kluba Lokomotiva, i Vedran Krkač, trener i koordinator mlađih selekcija, govore kako su mlade rukometašice postale prvakinje RH u dvjema kategorijama

Rukometni klub Lokomotiva ima državne prvakinje u dvjema mlađim kategorijama – zlatne su rukometašice generacije do 14 godina i do 16 godina. Kako kaže Klaudija Bubalo, direktorica kluba, ovo je jedna od uspješnijih sezona u kojoj su se rezultati mlađih dobnih kategorija spojili s rezultatom seniorki:

„Klub od svojih početaka 1949. – iduće godine obilježavamo 75 godina postojanja – nikad nije bio drugoligaš i cijelo to vrijeme klub stvara bazu odličnih igračica. Osnovni je cilj kluba dovesti mlade perspektivne igračice do prve ekipe, ne odustajemo od stvaranja najboljih i najuspješnijih rukometašica. Ove zlatne generacije U14 i U16 za nekoliko godina će nositi seniorsku ekipu, a sportske obveze trebaju uskladiti i sa školskim obvezama. Obrazovanje nam je jako bitno i možemo se pohvaliti da većina naših seniorki paralelno uspješno ‘gura’ i vrhunsku sportsku karijeru i fakultetske obaveze.“

Vedran Krkač, trener i koordinator mlađih selekcija u Rukometnom klubu Lokomotiva, kaže da se igra kluba bazira na tome da se igra jaka, čvrsta obrana i da se puno trči. To je glavna ideja kojom se mlađe kategorije želi dovesti do dobrih rezultata:

„Cilj svega što radimo s mlađim kategorijama jest u budućnosti napraviti dobre seniorske igračice. Ove godine na državnim prvenstvima osvojili smo zlato i u kategoriji U14 i U16, što je iznimno velik uspjeh. Djevojke su zaista naporno radile, ne samo sa mnom već i s trenerom Zoranom Mlinarićem iz ZRS-a i s Hrvojem Turkovićem koji je trener golmanica. Rezultati nikako nisu došli preko noći, već je nakon upornog rada sve sjelo na mjesto i isplatilo se. Sve kreće od trenera, ekipa je ogledalo trenera, kako se on ponaša tako će se i ekipa ponašati. Već 14 godina radim kao trener mlađih dobnih skupina, bio sam i s muškim ekipama više puta prvak Hrvatske, evo sad sam to uspio i s djevojkama i naravno, to iskustvo je važno i svakako pomaže, ali najvažniji je taj sustavan rad.“

Krkač se osvrnuo na stručnost hrvatskih trenera, posebno zato što se posljednjih godina sve više govori o nedostatku stručnosti i educiranosti trenera, a posebno na nedostatak pedagogije kod trenera koji rade s mlađim dobnim skupinama. S djecom, smatra Krkač, moraju raditi najstručniji treneri i pedagozi zato što djeca imaju razvojne faze, od početka bavljenja sportom pa sve do ulaska u seniore:

„Te se razvojne faze ne bi smjele promašiti, ako se pogriješi u tim njihovim senzibilnim fazama rasta, kasnije se to teško može ispraviti. Svakako je u sportu, ne samo u rukometu, prisutan manjak stručnosti. Jedan od razloga za to je plaća. Danas nitko, naravno, ne želi raditi za dvije, tri tisuće kuna. Trenerima je posao u klubu u velikoj većini dodatni posao, rade druge poslove do 16 ili 17 sati i onda dolaze navečer na trening jer im je taj posao dodatni izvor prihoda. Treneri bi trebali biti profesionalci. Kad im je trenerski posao prvo zanimanje, ili jedino, naravno da će se više posvetiti svom radu i educirati se, usavršavati. Ali to je problem našeg sustava, što malo trenera može živjeti samo od sporta.“

Stručnjaci, kineziolozi, treneri i profesori Tjelesne i zdravstvene kulture dijele mišljenje oko toga da je važno djecu zadržati u sportu kroz osnovnu i srednju školu. Kroz te godine djeca mogu naučiti kako sportski živjeti, kako pravilno trenirati, pravilno se hraniti, iskoristiti slobodno vrijeme na pravi način, da im trening ne bude problem nego da im to bude zabavno. Na taj način bi se povećao broj djece u sportu. Vedran Krkač dječake je trenirao 12 godina, a s djevojčicama je dvije godine. Razlike u pristupu treningu nema, na identičan način trenira i jedne i druge:

„Slušao sam razne priče da to nije moguće, ali naravno da je moguće. Sport je isti i za djevojčice i za dječake, ne zove se rukomet za dječake. Identičan je sport, identična su pravila, pa prema tome i pristup mora biti identičan. Od mojih igračica najvažnije mi je dobiti to da na svakom treningu i utakmici, svakoj vježbi, daju svoj maksimum. Osim Nenada Šoštarića, trenera prve ekipe, i mene, u Lokomotivi su još i Hrvoje Turković, trener vratarki, Lidija Horvat radi s U14, Nataša Kolega radi s djevojčicama U12 i Anita Bečerić koja radi s 2012. i mlađima. Moja velika prednost je ta što svaki dan, osim s trenerom Šoštarićem, surađujem i sa Zvonimirom Bilićem i Zoranom Mlinarićem, instruktorima ZRS-a. “

Klaudija Bubalo kaže da se svi u Lokomotivi jako trude osigurati uvjete za ženski sport. Ali situacija je, kaže, nikad teža:

„Usudila bih se reći da nikad po tom pitanju nije bilo lošije, ono što nedostaje ženskom sportu je participacija javnom novcu Grada Zagreba. Svjedoci smo nedonošenja plana sredstava u Sportskom savezu Grada Zagreba, a u ovom aktualnom ženski sport je apsolutno marginaliziran, nikakvog pomaka nema. Nitko ne valorizira rezultate u ženskom sportu i to je tako godinama. Stranka Možemo! koja je na vlasti u Zagrebu, pa i gradonačelnik Tomislav Tomašević, u kampanjama su govorili o jednakosti spolova, najavljivalo se da će se napraviti pravedniji kriteriji u sportu i da će zastupljenost ženskog sporta u financiranju biti veća. Međutim, apsolutno se ništa ne mijenja i to deprimira. Zato je ženski sport tu gdje jest. Kad je u pitanju liga, pa i zagrebački klubovi, to je sve lošije. Imamo veliki odljev rukometašica kad završavaju srednju školu, ne vide se ovdje i, ako izuzmemo Podravku koja je jedina profesionalni klub, klubovi nemaju mogućnosti zadržati ih.“

Klaudija Bubalo govori kako su započeli razgovore s HRS-om koji im je uvijek dobar partner: „Idemo u smjeru napretka, pomaka, ali sve je teže. Novi Zakon o sportu puno toga je dobrog riješio, ali dok donacija ili sponzorstvo u sportu ne bude porezna olakšica, teško će se sport moći kvalitetno financirati. Da ne kažem da u Zagrebu ne postoji prava rukometna dvorana. Zagreb, klub koji je jedini prvak Hrvatske, koji igra u Europi, nema pravu rukometnu dvoranu već