VIOLINIST ANDRÉ RIEU U INTERVJUU UOČI SVOG NASTUPA U ZAGREBU

Dirigent i virtuoz na violini André Rieu i njegov Johann Strauss Orchestra koji 15. lipnja prvi put nastupaju u Hrvatskoj, bilježe dosad neviđeni interes među domaćom publikom. U samo nekoliko tjedana koncert je oborio rekord u prodaji ulaznica. Za sve poznavatelje Andréa Rieua i njegova opusa, to nije neobično jer je taj nizozemski umjetnik u karijeri prodao više od 40 milijuna albuma, njih 30 završilo je kao broj 1 na svjetskim top listama, dok njegove nastupe u godini pogleda oko 600.000 obožavatelja. Svaki njegov nastup poseban je i drugačiji od prethodnog. Raskošnom scenografijom i kostimima te repertoarom koji se sastoji od najljepših valcera i najvećih filmskih, opernih, pop, rock hitova i hitova iz mjuzikala kroz tri desetljeća, Rieu je osvojio međunarodnu glazbenu scenu i zaradom pretekao neka od najvećih imena šoubiznisa.

Put do uspjeha Rieu je započeo skromno, svirajući na svadbama, a početkom 1988. osnovao je Johann Strauss Orchestra sa samo 12 glazbenika, da bi s vremenom postao najveći privatni orkestar na svijetu koji ove godine slavi 30. obljetnicu postojanja. S ovim orkestrom Rieu, u organizaciji Star produkcije, prvi put će nastupati i u Hrvatskoj. Rieu je dao intervju za Nacional.

NACIONAL: Zovu vas ‘’kraljem valcera’’. Volite li takve etikete?

Jako sam počašćen kad me ljudi zovu ‘’kraljem valcera’’ jer mislim da je bio samo jedan istinski kralj valcera, a to je Johann Strauss. Nisam bez razloga svoj orkestar nazvao upravo njegovim imenom. Sviramo puno njegove glazbe i pokušavam svirati onako kako je on to želio: izvoditi plesnu glazbu. Jedina je razlika u tome da u mom orkestru ima dama, odjevenih u svečane haljine duginih boja. Tako da sam glazbi dao novo ruho, simbolički.

NACIONAL: Zašto ste se posvetili klasičnoj glazbi? Što najviše volite u njoj?

Odrastao sam u glazbenoj obitelji: moj otac bio je dirigent simfonijskog orkestra i sva moja braća i sestre sviraju barem jedan instrument. Moja mama ponekad bi dovela šestero djece na koncert svog muža: ondje sam vidio naklone violinista, kako se miču gore-dolje svi u isto vrijeme. Bilo je to kao čarolija. Navodno je moja majka vidjela kako gledam u njih i pomislila je da bi violina bila pravi instrument za mene. Bila je u pravu. Moja prva učiteljica violine bila je 18-godišnja plavuša. Ja sam imao pet, šest godina i, naravno, odmah sam se zaljubio u nju.

Reći ću vam zašto sam posebno zaljubljen u valcer. Kao što sam rekao, moj je otac dirigirao simfonijskim orkestrima. Nakon koncerata na kojima su svirali Brucknera, Mahlera ili Beethovena, moj je otac dao bis i to je bio… valcer! Odjednom se dogodilo nešto prekrasno: publika koja je sjedila u apsolutnoj tišini, počela se njihati lijevo pa desno.

NACIONAL: Zašto ste osnovali Johann Strauss Orchestra? Koliko vam je on važan i koji vam je cilj?

Radije bih pričao o snovima umjesto o ciljevima: uvijek sam sanjao o tome da cijeli svijet pleše valcer, a ja bih istovremeno putovao po tom istom svijetu sa svojim orkestrom. Walt Disney jednom je rekao: “Kad možeš sanjati, možeš to i učiniti.” Odličan moto! Jako sam zadovoljan i sretan da sam svoj san mogao realizirati: u početku moj se orkestar sastojao od svega 12 glazbenika, a danas ima 60-ak članova. Neki od njih su sa mnom od početaka i drago mi je da su vjerovali u moj san i podijelili ga sa mnom.

NACIONAL: Što mislite o današnjoj klasičnoj glazbi? Vi ste primjer toga da i klasična glazba može biti jednako popularna kao i bilo koji pop ili neka druga vrsta glazbe.

Drago mi je to čuti. Uvjeren sam da je klasična glazba namijenjena svima za uživanje. Nije napisana samo da bi u njoj uživala elita.

NACIONAL: Kako se osjećate na pozornici? Na vašim koncertima publika doživljava različite vrste emocija, kako želite da se ljudi osjećaju?

Prilično sam nervozan prije svakog koncerta, ali čim pred sobom vidim sva ta nasmijana lica, ti osjećaji nestaju i naprave mjesta za neke lakše osjećaje. Moja publika može dozvoliti svim osjećajima da izađu u određenom trenutku. To je prekrasno u glazbi: rasplače, nasmijava, sve su emocije moguće. Dok god moja publika uživa i zabavlja se, i ja i moji članovi orkestra zabavljamo se. Dobijem puno pisama od ljudi koji kažu da su im bila potrebna dva tjedna da srede dojmove nakon koncerta. To je prekrasan kompliment. I nama je bilo potrebno nešto da sredimo dojmove, a to je čaša crnog vina nakon koncerta.

NACIONAL: Koliko je publika drugačija u različitim zemljama?

Nadam se da cijene moju glazbu u svim zemljama u kojima sam nastupio. Vrlo je neobično to što se prije koncerta ljudi ne poznaju, ali do kraja neki od njih postanu bliski prijatelji. Primijetio sam to posebno na koncertima tijekom ljeta u mom rodnome Maastrichtu. Prva serija koncerta bila je 2005. i otada svakog ljeta tradicionalno nastupam na Trgu Vrijthof. Prijateljstvo je započelo davne 2005. i ti ljudi susreću se svakog ljeta, nije li to prekrasno? Prošle godine na naš koncert u Maastricht došli su ljudi iz 79 država. Jako sam ponosan zbog toga. Volim nastupati svugdje, ali rekao bih da su u Irskoj, Brazilu i Meksiku ljudi najemocionalniji. U Velikoj Britaniji imaju fantastičan smisao za humor, a u Njemačkoj i Australiji znaju svu glazbu koju sviramo. Znatiželjan sam kako će biti u Zagrebu.