Na proteklom filmskom festival u Cannesu u konkurenciji za Zlatnu palmu prikazan je film “Limonov: The Ballad” ruskog redatelja Kirila Serebrenikova. Film se temelji na knjizi “Limonov” francuskog autora Emmanuela Carrèrea, a govori o životu Eduarda Limonova, kontroverznog ruskog pisca, pjesnika i političkog disidenta koji je preminuo prije četiri godine.

Limonov je rođen 1943. godine, 1974. je sa suprugom prebjegao u New York nakon što je odbio ponudu da postane KGB-ov doušnik. Ubrzo se razveo, priključio se punk sceni, družio se s Ramonesima, ali ni jedan američki izdavač nije želio objaviti njegov roman “It’s me, Eddie”. Bez novca, bez posla, razočaran američkim snom, 1980. preselio se u Pariz gdje su mu objavili knjigu te dodijelili francusko državljanstvo. U turbulentnim vremenima, nakon pada Berlinskog zida, vratio se u Rusiju, a početkom devedesetih obilježili ga sramotni događaji jer je podržao Srbe u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Snimljen je kako 1992., u društvu Radovana Karadžića, puca na Sarajevo s okolnih brda. Godinu dana kasnije se hvalio kako je 50. rođendan proslavio u Krajini te je tom prilikom pucao na hrvatske vojnike. Ubrzo je osnovao ekstremističku Nacionalnu boljševičku stranku, a 2001. bio je osuđen na četiri godine zatvora i odslužio je polovicu kazne. Godine 2014. podržao je aneksiju Krima, invaziju Ukrajine za koju se zalagao nije doživio jer je preminuo 2020.

I redatelj filma Serebrenikov je zanimljiv na više razina, prije sedam godina bio je osuđen na kućni pritvor zbog navodnih financijskih malverzacija s državnim novcem koje su otkrivene u kazalištu koje je vodio. U sklopu toga bila mu je oduzeta i putovnica, ali kako je Serebrenikov protivnik Putinova režima, tako se smatralo da se radi o ušutkavanju disidenta. Godine 2022. je oslobođen te mu je vraćena putovnica.

S 54-godišnjim Serebrenikovim razgovarali smo u Cannesu, ekskluzivno za Nacional, gdje je govorio o tome zašto u filmu nije prikazao Limonov boravak na Palama, je li on bio disident ili rock zvijezda, zašto je film snimljen na engleskom jeziku i kako je Ben Whishaw uspio ući u lik Limonova.

NACIONAL: U vašem filmu, prepunom glazbe, Eduard Limonov prikazan je kao glazbena zvijezda, pomalo roker, pomalo panker. Smatrate li ga takvom osobom?

Za početak, želim istaknuti da lik iz mog filma nije stvarna osoba. To je lik iz knjige Emmanuela Carrèrea koji se u knjizi zove Eddie. Moja je namjera bila da se film zove “The Ballad of Eddie”, ali su producenti insistirali na drugačijem naslovu, onom “Limonov: The Ballad” kako bi ga povezali s knjigom “Limonov” i tako ga lakše prodali. Glavni je lik stvorio Emmanuel Carrère. On je započeo pisanje biografske knjige o slavnom ruskom piscu Eduardu Limonovu, ali je bio frustriran i zbunjen jer nije znao kako da zapadnom svijetu objasni njegove postupke. Nije znao kako je moguće da se u glavi jedne osobi nalazi i ljubav i mržnja, i fašizam i poezija. Sviđao mi se taj pristup te sam, na neki način, slijedio njegovu ideju.

NACIONAL: Limonov se smatrao ruskim disidentom, ali vaš film pokazuje da se nije slagao s drugim disidentima, ni s Josifom Brodskim koji je 1972. emigrirao iz Rusije u SAD, ni s Aleksandrom Solženjicinom, kojeg je smatrao dosadnim. Kako vi, kojeg također opisuju kao disidenta, gledate na disidentstvo Limonova?

Gledajte, ne smatram se disidentom. Ja sam samo radnik. Po meni, Limonov nije bio protiv disidentstva. On je bio protiv načina na koji su djelovali Brodski i Solženjicin. On je želio pronaći svoju verziju disidentstva. Dok je bio u SAD-u on, na neki način, nije uspio u tome. On je došao 1974. u New York i bilo je to najmračnije vrijeme tog grada. Nije uspio, nije u New Yorku našao ništa zanimljivo. Izgubio je djevojku koju je volio. Nakon toga vratio se u Europu, u Francusku, gdje su njegovi romani doživjeli uspjeh. Nešto kasnije, ni to mu nije bilo dovoljno, sve mu je to bilo na neki način dosadno. Želio je nešto više i za njega, nakon perestrojke, to je bilo vrijeme prilika i mogućnosti u zemlji koja je nastala nakon raspada Sovjetskog Saveza. A on je imao dobar njuh za pronalaženje prilika. Bio je neka vrsta lovca na prilike. Mislim da se vratio u Rusiju jer je osjetio da se tamo stvara nešto novo.

NACIONAL: Povratak u Rusiju obuhvaća i dio koji se spominje u knjizi, ali se ne prikazuje u vašem filmu, a odnosi se na njegovo pojavljivanje na Balkanu u ratnim devedesetima.

Preskočio sam tu epizodu njegova života. Prvenstveno zato što nisam imao vremena prikazati sve epizode njegova života. Postoji snimka kada Limonov, pravi Limonov, u društvu Radovana Karadžića puca s okolnih brda na nevine ljude u Sarajevu. Za mene to nikako nije prihvatljivo. Tada sam rekao da to ne želim prikazati. Ne mogu snimiti film o osobi koja je to učinila. Zato sam stvorio personu bez tog dijela njegova života.

NACIONAL: Probajte mi to pojasniti. Inspirirala vas je knjiga “Limonov” koja je temeljena na životu Eduarda Limonova, ali ste stvorili novi lik. U knjizi se jasno opisuju događaji u Bosni i Hercegovini pa to izgleda kao pokušaj prikrivanja istine.

Ne, to nije prikrivanje istine. Ako želite doći do istine, dovoljan je jedan klik koji će vas odvesti do istine na Googleu ili YouTubeu. Istina o Limonovu je svugdje. Za početak, snimio sam pet scena o njegovoj mladosti, o djetinjstvu u Harkivu. O majci i ocu koji je radio za KGB. O ocu za kojeg je Limonov smatrao da je ratni heroj, ali nije bio, on je bila osoba koja je pratila zatvorenike na putu od Harkiva do Gulaga i natrag. To je pet scena koje sam morao izbaciti zbog njihove dužine. Imali smo novca za film dužine dva sata. Morao sam nešto preskočiti. To nema veze sa skrivanjem istine.

NACIONAL: Problemi oko dužine filma su razumljivi, ali je nerazumljiva vaša izjava da niste mogli snimiti film o osobi koja je učinila ono što je učinila.

Tako je. To bi mi bilo bolno, prikazati kako osoba puca ili čak ubija nevine ljude u Sarajevu. S druge strane, nije me briga za njegove ljubavne avanture u New Yorku. To je moj stav. Možda nije ispravan. Ja sam u ovom slučaju kirurg koji mora obaviti operaciju. Bio sam slobodan ukloniti neke epizode iz njegova života. Odlučio sam preskočiti taj dio zbog brutalnosti i terora. Nisam mogao raditi film o tom stvorenju.

‘Bio sam slobodan ukloniti neke epizode iz života Limonova. To bi za mene bilo prebolno, prikazati kako osoba puca ili čak ubija nevine ljude u Sarajevu. To je moj stav’

NACIONAL: Na konferenciji za novinare u Cannesu spomenuli ste da ste film počeli snimati prije početka ruske invazije na Ukrajinu i da bi sve bilo drugačije da ste ga počeli snimati nakon početka invazije. Što bi se tada dogodilo?

Možda bih ga odbio snimati. Prije rata, Limonov je bio poput nekog zabavnog pankera. To je bila priča o buntovniku koji izvodi razne budalaštine. Kasnije, kada je rat započeo, shvatili smo da živimo u svijetu koji je Limonov predvidio. On je predvidio rat, pozdravio je okupaciju Krima, govorio je o ruskom carstvu, o tome da Rusija treba biti carstvo. Govorio je i o obnovi Sovjetskog Saveza, što je bilo ludo. Bilo je to ludilo s kojim se teško nositi.

NACIONAL: Smatrate li ga groznim romantičarem?

Da, mogli bi tako reći. Pisci romantičari bili su povezani s ratom. Smrt je također dio romantizma. Znamo za Lorda Byrona i mnoge druge velike pisce i pjesnike. Prilično sam siguran da biti pjesnik znači biti neka vrsta ubojice. Zato što je poezija na neki način povezana s idejom smrti. Sjetite se pjesnika kao što su Arthur Rimbaud i Stéphane Mallarmé. Ili, primjerice, Vladimir Majakovski, slavni ruski pjesnik koji je imao stihove poput ‘’Ja volim gledati kako umiru djeca’’. Je li on doista gledao kako djeca umiru? Naravno da nije. Ali u njegovu svijetu, u njegovoj glavi sve je moguće. Dakle, ideja smrti, ideja ubojstva, dio je poetske svijesti ili podsvijesti.

NACIONAL: I knjiga i vaš film sugeriraju kako se od disidentstva može izgraditi karijera, naročito u kulturi. Vi ste rekli da niste disident, ali smatraju li vas filmski producenti i civilno društvo ipak nekom vrstom disidenta?

Ne, nikako. Limonov nije želio biti disident, to je za njega bio Solženjicinov način života. Njegov način života bila je zabava, noćni provodi, najljepše žene, želio je biti rock zvijezda. A biti rock zvijezda i biti disident nije isto.

NACIONAL: Poljski redatelj Pawel Pawlikowski trebao je režirati film o Limonovu, na kraju je potpisan kao jedan od koscenarista na vašem filmu. Kako je izgledala vaša suradnja?

Suradnje nije bilo. Nikada se nismo susreli, ne poznajemo se. On je započeo ovaj projekt prije pet ili šest godina. Napisao je prvu verziju scenarija. Kasnije je napustio projekt, a producenti su odlučili da bih ja trebao krenuti ispočetka sa snimanjem filma.

NACIONAL: Kako je izgledala suradnja s autorom knjige Emmanuelom Carrèreom? Njemu ste čak dali i malu ulogu u filmu.

Tako je, on je u filmu. On je odbijao doći u Rusiju, ali sam ga uspio uvjeriti da dođe. U to vrijeme ljudi su zbog rata bježali iz Rusije, samo je Emmanuel Carrère došao u Rusiju. Molio sam ga da dođe, rekao sam mu da ga želim u jednoj sceni. Došao je i odglumio nevjerojatno dobro. Svidjela mi se njegova gluma. Ben Whishaw je u ulozi Limonova, odnosno lika koji smo stvorili, rekao svoj dio, a onda smo improvizirali dio u kojem govori Carrère.

NACIONAL: Kako ste znali da je Whishaw pravi glumac za ovu ulogu? Zašto niste odabrali ruskog glumca za ulogu Limonova?

Film je temeljen na knjizi francuskog autora, talijanska filmska kompanija ga je producirala, a ruski redatelj ga je režirao. I svi smo govorili engleski. Ako smo svi na snimanju govorili engleski, onda je normalno i da se u filmu govori engleski. Što se tiče Bena Whishawa, od početka sam želio samo njega. Uzeo sam njegovu sliku, stavio je pored slike Limonova i shvatio da postoji prilična sličnost. Angažirao sam Whishawa koji je jedan od najboljih glumaca današnjice i sretan sam da će to mnogi vidjeti. Morao je portretirati osobu koja pripada drugoj kulturi, govori drugim jezikom, razmišlja na drugačiji način. Bilo je to teško, gotovo nemoguće. Osim što ima taj glumački dar da postane druga osoba, on je gledao snimke o Limonovu. Prevodili smo mu Limonove tekstove koji do tada nisu bili prevedeni, kako bi shvatio njegove ideje i esenciju tog lika. Prevodili smo njegove stihove. Whishaw je obavio ogroman posao. I onda je započeo prvi dan snimanja, za mene najgori jer sam smatrao da će sve propasti ako sam pogriješio što sam angažirao britanskog glumca. A on je došao na snimanje našminkan, odjeven, okružen Rusima. Svi su bili nervozni, pitali se jesmo li pogriješili. Što ako će glumiti nekog Britanca, britanskog pjesnika? Sve su dileme nestale kada je progovorio tvrdim ruskim akcentom s gestama koje je pokupio s videosnimki. Svi Rusi na snimanju su tada rekli pa to je on. Bilo je to glumačko čudo. On se nije trudio biti Limonov, on je bio taj lik.

‘Za ulogu limonova Angažirao sam Bena Whishawa koji je jedan od najboljih glumaca današnjice’

NACIONAL: Značajan dio vašeg filma je opis događaja iz 1989., velike promjene u Europi, Limonov se vratio u Moskvu te se vidi jasna razlika između njegovog života prije i poslije toga. Kakva su vaša sjećanja na te godine?

Moja su sjećanja prilično drugačija od onog što navodi današnja ruska propaganda. Po njima, devedesete su bile najgore razdoblje ikada u povijesti Rusije. Za mene, to je razdoblje velike slobode. Tada sam prvi put otputovao u inozemstvo, u Amsterdam i London. Posjetio sam punk festival. Skočio sam u ogroman bazen s ostalih tisuću mladih ljudi. Bilo je to inspirativno i novo. Bilo je to vrijeme nade, iako je u to vrijeme bilo jako teško nešto kupiti jer ljudi nisu imali novca, a police u dućanima bile su prazne. No nada je bila snažna. Svi su vjerovali da će život biti bolji, da će Rusija ići u pravom smjeru i da ćemo preživjeti. Da nećemo biti neprijatelji cijelog svijeta. Da ćemo biti dobrodošli. Da ćemo biti prijatelji. Mi smo braća. Bilo je to vrlo inspirirajuće vrijeme.

‘Ponavljat ću uvijek, ovo nije film o Limonovu. To je film o liku iz knjige Emmanuela Carrèrea, što daje slobodu prilikom odabira epizoda iz njegova života u filmu’

NACIONAL: Kako se to odrazilo na Limonova?

Napravio je ono što je napravio. Tada je došlo vrijeme u kojem mu nije bila bitna sloboda, već prilike i mogućnosti. A on je bio osoba koji je tražio priliku da bude u centru pažnje. Tako vidim njegov lik. On je bio osoba koja, ako nekoga svi vole, on će tu osobu mrziti. Ako te svi mrze, on će te voljeti. Bio je oprečna osoba. Uvijek protiv. Nikada ga nisam upoznao, ali dobio sam sliku iz njegovih tekstova i društvenog ponašanja posljednjih godina njegova života. No ponavljam i ponavljat ću uvijek, ovo nije film o Limonovu. To je film o liku iz knjige Emmanuela Carrèrea, što daje slobodu prilikom odabira epizoda iz njegova života koje želite prikazati u filmu.

NACIONAL: Nevjerojatno je kako ste izgradili kulise za dio filma koji se odvija u New Yorku, mnogi misle da ste to snimali upravo u New Yorku.

Zapravo, bio je to drugi New York koji smo izgradili. Prvi smo izgradili u Moskvi, ali je snimanje bilo tužno jer su svi otišli zbog invazije na Ukrajinu. Šetali smo između kulisa New Yorka koje smo izgradili u Moskvi, ali nismo snimili ni jednu scenu. Snimatelj Roman Vasjanov, ja i scenografkinja gotovo smo zaplakali jer smo smatrali da je sve gotovo. Nismo vjerovali da je moguće da ponovo, negdje drugdje, izgradimo kulise New Yorka jer je to jebeno skupo. Šest mjeseci kasnije rješavali smo papire kako bismo se preselili u druge europske zemlje. Producenti su tada odlučili da ponovo krenemo sa snimanjem. Složili smo se, ali smo im rekli kako moramo ponovo izgraditi New York. Drugi smo izgradili u Latviji, nedaleko Rige. Taj drugi New York je bio bolji, uvježbali smo se na onom u Moskvi. Sagradili smo nekoliko kvartova. Danas oni služe kao atrakcija za turiste koji dolaze u Rigu.

NACIONAL: Zanimljivo je kako u filmu glumci prelaze iz jednog grada u drugi, iz jedne scene u drugu, iz jednog razdoblja u drugo.

To je bilo moguće jer smo bili otvoreni za sve ideje. To nije realističan film, na neki način izgleda kao adaptacija stripa. Kao punk opera, kao nešto vezano za glazbu. Zvali smo film ruski “Joker”.