Putovanje “Začaranim ekranom” u zagrebačkom kinu Kinoteka nastavlja se ovaj tjedan filmovima o strahu od odrastanja i sazrijevanja, od Flemingova “Čarobnjaka iz Oza” preko Argentove “Suspirije” do “Vještice” Roberta Eggersa.
Riječ je o filmovima koji motiv magije koriste kako bi rekonstruirali dječji pogled na svijet, a kao jedan od najoriginalnijih među njima ističe se provokativni nadrealistički klasik čehoslovačkog novog vala “Valerie i tjedan čuda” Jaromila Jireša, na programu 3. siječnja.
Temu nastavlja “Vještica: Narodna predaja iz Nove Engleske” Roberta Eggersa, priča o obitelji koja se počinje urušavati pod teretom vlastitih predrasuda nagrađena za režiju na Sundanceu.
U petak se prikazuje “Čarobnjak iz Oza” Viktora Fleminga, jedan od filmova u kojem se, napominje se u najavi, zahvaljujući revolucionarnom korištenju filmske boje na inovativan način prepleću magija na filmu i magija filma.
Slijedi njegova košmarna inačica “Suspiria” Darija Argenta, priča o djevojci koja shvaća da školu baleta koju pohađa vode vještice, “masterclass filmskog terora i audiovizualni napad na sva osjetila”.
Ovotjednu temu zaključuje akcijska komedija “Posljednji akcijski junak” Johna McTiernana, priča o dječaku kojeg čarobna ulaznica vodi s one strane platna – u pustolovine njegova filmskog idola Jacka Slatera.
Od noviteta Kinoteka donosi istinitom pričom inspiriran “Pun pogodak” Taike Waititija, sportsku komediju o nogometnoj momčadi Američke Samoe, koja je na glasu kao najgori nogometni tim svih vremena, a pokušava se kvalificirati za Svjetsko nogometno prvenstvo.
Među novim filmovima tu je i “Crveno nebo” Christiana Petzolda o skupini prijatelja koja provodi praznike u vikendici na Baltičkom moru, čiji će zategnuti odnosi doći do usijanja dok u okolici bijesne šumski požari. Film je na prošlogodišnjem Berlinaleu nagrađen Srebrnim medvjedom.
Prikazuju se i sudska drama Justine Triet “Anatomija pada”, biografski spektakl “Ferrari” Michaela Manna, norveška obiteljska komedija “Kraljica plesa” Aurore Gossé te “Sedmo nebo” Jasne Nanut i “Samo kad se smijem” Vanje Juranić.
Komentari