Znamenita kineska Vojska od terakote već je godinama inspiracija mnogim pjesmama, pričama i predstavama diljem svijeta, a u subotu se upravo u Xi’anu, gradu pored kojeg je i pronađena, održala svečana premijera predstave “Terracota Boy” (Dječak od terakote) koju je režirao hrvatski redatelj Ivica Šimić.

Prvo prikazivanje predstave, koja istražuje na koji način kultura i povijesno naslijeđe utječu na kreiranje osobnosti djeteta koje živi u suvremenoj Kini, održano je u Meriton’s Childrens Theateru čija je ravnateljica Jessica Zhou ujedno i glavna producentica.

Šimić i Zhou su se upoznali prije pet godina na kongresu ASSITEJ-a u Kopenhagenu, a prvi razgovori o zajedničkoj suradnji počeli su prošle godine kada je hrvatski redatelj boravio u Kini povodom seminara na temu drame u obrazovanju.

Upraviteljica Meritona mu je tada, osim ponude za rad na predstavi, dala i mnoštvo materijala o kineskoj kulturi, prošlosti te mitologiji sa željom da se napravi predstava u “kineskom” stilu što podrazumijeva plošniji prikaz likova i radnje bez značajnijeg prisustva metaforike te uz naglasak na raskošnu kostimografiju i scenografiju.

Duboko prodiranje u problematiku

“Jako me zainteresirao materijal koji mi je Jessica dala te sam zbog toga i pristao, no uz uvjet da ne pravimo ‘turističku razglednicu’, nego krenemo mnogo dublje u priču i čitavu problematiku,” istaknuo je Šimić.

Kako bi što bolje ispričao priču, koja uključuje i prikaz problema autoriteta koji roditelji imaju nad djecom, a sve to uz izravnu poveznicu s Vojskom od terakote, Šimić je u jesen prošle godine za rad na scenariju angažirao novinarku i spisateljicu Maju Hrgović.

“Rad na scenariju je bio nevjerojatan, doduše mukotrpan i buran, no ja sam štreberski pristupila svemu te se bacila na proučavanje građe priznajući samoj sebi koliko zapravo jako malo znam o Kini koja je nevjerojatno slojevita. Sve me to dirnulo na emotivnoj razini tako da je priča u konačnici ipak univerzalna i za Daleki istok, ali i Europu, jer govori o podjednakoj važnosti  imanja obitelji i prijatelja, odnosno zajednice koja te prihvaća, a opet s druge strane da poštuješ sebe i njeguješ vlastitu individualnost,” izjavila je nakon premijere scenaristica koja nije krila koliko je veseli postojanje mogućnosti da se suradnja s Meriton Children’s Theater nastavi i u budućnosti.

Radikalan odmak u pristupu predstavi        

Osim rada na scenariju, zahtjevan je bio i pronalazak glumaca te rad s njima. S obzirom da u Kini nema slobodnih umjetnika koji mogu pristupati audicijama, Šimić je u siječnju krenuo u “bolan proces” potrage za njima po plesnim školama i visokim učilištima u Xi’anu. Kada je u konačnici odabrano njih šestoro, pet mladića i jedna djevojka, prvi problem u radu bio je glumačke prirode s obzirom da svi dolaze iz svijeta plesa, a redatelj ne može, zbog jezične barijere, kontrolirati njihovu interpretaciju teksta. No, kako su bili vješti u pokretu i plesu, Šimić je odlučio bazirati predstavu upravo na tome.

Pristup radu na predstavi bio je “europski” s odmakom od tradicionalnog kineskog prikaza ilustracija i reproduciranja onoga što se vidi, a sve to bez pretjerane metaforike i razmišljanja u simbolima.

“Ovo je svakako bio radikalan odmak od općeg poimanja, s jedne strane kineskog kazališta za djecu, ali i odrasle, a s druge strane i veliki pomak u odnosu prema vlastitoj kulturnoji povijesnoj baštini. Moram priznati da još nisam čuo da je ovdje napravljena priča koja Vojnike od terakote tretira na metaforičkoj razini, odnosno da se oni uzimaju kao metafora čitavog naroda, tj. da se na tisuće vojnika, od kojih svaki ima svoje, drugačije lice i skup je pojedinaca s vlastitim identitetima, svrstava pod nacionalni identitet,” rekao je Šimić dodajući pritom i kako je ova predstava veliki iskorak u smislu ozbiljnog kazališnog rada za djecu i mlade.

Upravo je taj vid kazališta u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta beskrajno komercijaliziran te se praktično oslanja na brojne raskošne produkcije u Disneyjevu stilu te njegove kopije.

Kulturološke razlike

“U početku sam bila zabrinuta zbog mnogih kulturoloških razlika koje su isplivale na površinu. Unatoč tome vjerovala sam u uspjeh, a sama premijera je pokazatelj da je moj strah bio neosnovan jer Šimić je sjajan redatelj, ali i pedagog. Radna filozofija koju sam usvojila u kontaktima s inozemstvom glasi ‘manje je više’ te mislim da je ova predstava pravi prikaz toga, “ ispričala je ravnateljica Meritona Jessica Zhou. Otkrila je pritom i buduće planove za Šimićevu predstavu koja će za početak neko vrijeme igrati u Xi’anu, a nakon ljeta bi je trebali vidjeti i u ostalim gradovima.

Jedna od većih kulturoloških razlika s kojima se Šimić susreo je zasigurno i činjenica da mu glumci nisu bili navikli na samostalno kreiranje i izražavanje nego u prvom redu na – oponašanje.

“Oni su navikli raditi ono što im učitelj kaže, a oponašanje je kočnica kreativnosti, što je meni jako teško palo jer je to značilo da sam po prvi puta u životu morao režirati svaki segment predstave,” kaže Šimić.

Unatoč drukčijem promišljanju i pristupu umjetnosti hrvatski redatelj je uvjeren da su svi gledatelji itekako dobro razumijeli predstavu i njezinu univerzalnu poruku.

“Mi strašno podcjenjujemo djecu. Mislimo da su ona bedasta i da ništa ne razumiju – to je baš prava predrasuda. Zaboravljamo da djeca žive u današnjem vremenu, da njima prošlost i budućnost ne znači mnogo. Sve o čemu čitaju i čuju za njih živi u ovome trenutku. Tako se i kazalište treba djeci obraćati, a to upravo radi ova predstava koja je usmjerena prema kineskom djetetu koje živi u Xianu, u našoj suvremenosti i kojemu je Vojska od terakote svakodnevica,” dodao je.

Sjajnu izvedbu mladih glumaca pratila je i fantastična zvučna kulisa čiji je tvorac skladatelj, izvođač i producent scenske glazbe Igor Karlić koji godinama surađuje sa Šimićem i Vitomirom Lončar.

“Dosta sam slušao, jako sam se trudio shvatiti odnosno ući u tkivo kineske glazbe. U principu je najdelikatniji i najduži proces vaše razmišljanje o tome što i kako napraviti jer sve mora u konačnici zvučati kao cjelina. Ovdje smo kombinirali dosta različitih elemenata, od tradicionalne glazbe do heavy metal motiva, i jako sam zadovoljan jer imam dojam da sve zvuči kompaktno te baš kako treba,” izjavio je Karlić nakon premijere.

Otvaranje “prozora” dramskim djelatnicima u Kini

Ni za njega ovo ne bi trebao biti kraj suradnje s Kinom s obzirom da se Ivica Šimić u rujnu vraća u Xi’an gdje će biti novi umjetnički ravnatelj Meritona za koji će režirat nove projekte te glumiti u neverbalnim predstavama za djecu vrtićkog uzrasta. Također namjerava raditi i u sektoru obrazovanja s ravnateljicom Jessicom Zhou.

“Drama u obrazovanju je danas velika novost u Kini te se na nju stavlja veliki naglasak, a četvrti stup moga rada u Kini uključivat će obrazovanje dramskih umjetnika kojima treba otvoriti mnoge ‘prozore’,” istaknuo je hrvatski redatelj.

“Čitav ovaj projekt je poput stvaranja obitelji i to one koja ima mnogo planova,” dodala je Zhou koja bi željela prevesti i izdati knjigu o kazalištu za djecu koju bi Šimić trebao dovršiti do kraja ljeta kao skup vlasitih znanja, spoznaja i iskustava koja je stekao diljem svijeta kao glumac, redatelj, umjetnički ravnatelj Male scene te glavni tajnik ASSITEJ-a.

Vijest da se Šimić i supruga mu Vitomira Lončar sele i karijeru nastavljaju u dalekoj Kini nedavno je odjeknula u hrvatskim medijima. Glumica i utemeljiteljica kultne Male scene suprugu će se u jednoj od četiri drevne kineske prijestolnice pridružiti tijekom listopada.

Znači li ovo i stvaranje hrvatske kazališne kolonije u samom srcu dalekoistočnog diva?

“S obzirom da imamo toliko kvalitetnih umjetnika koji imaju mnogo toga za reći, svakako bih volio da što više hrvatskih umjetnika surađuje sa mnom jer ne namjeravam Kinu čuvati samo za sebe,” poručio je Šimić.