Objavljeno u Nacionalu br. 754, 2010-04-27

Cosco, kineska brodarska korporacija, zainteresirana je za preuzimanje riječke luke, s čime su već upoznati predsjednik i premijerka; to je tek jedna od niza infrastrukturnih investicija koju su kineski dužnosnici spremni ponuditi Hrvatskoj

Kineska državna brodarska korporacija Cosco zainteresirana je za preuzimanje višegodišnje koncesije za upravljanje Lukom Rijeka. Ta informacija Nacionalu je potvrđena iz nekoliko izvora bliskih samom vrhu hrvatske vlade, iako se cijeli projekt drži u strogoj tajnosti, pa s njim nisu upoznati niti svi ministri. Naime, ostvare li se planovi kineskih investitora Rijeka bi mogla postati vodeća luka na Jadranu, a Hrvatska tijekom sljedećih desetak godina ostvariti milijarde eura profita, pa ne čudi da su o cijelom aranžmanu informirani tek najbliži suradnici hrvatske premijerke Jadranke Kosor koja je o toj temi osobno na prošlotjednom sastanku razgovarala s kineskim veleposlanikom u Hrvatskoj Lianqijem, a s cijelim projektom upoznat je i predsjednik Ivo Josipović.
Prema istim informacijama, interes za preuzimanje riječke luke samo je jedan u nizu velikih infrastrukturnih investicija koje su kineski dužnosnici spremni ponuditi Hrvatskoj.
Kineske državne kompanije tako su navodno iznimno zainteresirane za ulaganja u Hrvatske željeznice, turističke projekte, drvnu industriju i vodoprivredu, a osim luke u Rijeci zanimljiva im je i luka u Pločama. Iako konkretni detalji mogućih kineskih projekata u Hrvatskoj nisu poznati, vjeruje se kako bi njihova ukupna vrijednost mogla premašiti iznos od 10 milijardi eura, a njihovom realizacijom Hrvatska bi postala jedan od glavnih tranzitnih centara za uvoz kineske robe u južnoj Europi.

Takav razvoj događaja uvelike je posljedica sve većeg interesa Kine za ulaganja u jugoistočnoj Europi, ali i znatnih napora koje je hrvatska diplomacija tijekom proteklih godina uložila u razvoj odnosa s tom državom.

Dapače, moguća ulaganja u hrvatske luke, novi terminal zagrebačkog aerodroma, te izgradnju željezničke infrastrukture, Kinezima je ponudio hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković tijekom svog boravka u Kini početkom ožujka. Na taj način Hrvatska je dijelom uspjela ispraviti loš dojam od prošlogodišnjeg posjeta kineskog predsjenika Hu Jintaoa Hrvatskoj.

Iako je taj događaj u diplomatskim krugovima, s obzirom na to da kineski predsjednik iznimno rijetko napušta Kinu, protumačen kao značajan znak naklonosti te države prema Hrvatskoj, odnosno kao mogućnost privlačenja znatnih kineskih ulaganja, Vlada bivšeg premijera Sanadera, brojnoj skupini kineskih gospodarstvenika koji su doputovali u delegaciji, navodno, nije ponudila ni jedan konkretan projekt. Kako je nedugo nakon toga Srbija počela s Kinom pregovarati o financiranju milijardu eura vrijednih projekata, mnogi su hrvatski diplomati upozoravali da je Hrvatska propustila šansu da postane glavni kineski partner u regiji.

Ipak, ta predviđanja pokazala su se pogrešnima, a kao ključni faktor novog razvoja međudržavnih odnosa Hrvatske i Kine pokazala se odluka hrvatske vlade da ukine vizni režim za dolazak kineskih turista tijekom ljetnih mjeseci. Kako doznaje Nacional, kineski veleposlanik u više je navrata hrvatskoj premijerki i ministrima prenio zadovoljstvo zbog takve odluke, pa se pretpostavlja kako je upravo to razlog što je Kina ponovno Hrvatsku uvrstila u svoj popis država partnera.

S druge strane, Hrvatska se po svojim odlikama u potpunosti uklapa u dugogodišnju kinesku strategiju međunarodnih ulaganja. Naime, budući da godišnje ostvaruju stotine milijardi dolara vanjskotrgovinskog suficita, kineske vlasti već dugo dio tog novca nastoje uložiti u projekte u stranim državama. U tim investicijama Kinezi se ponašaju vrlo konzervativno, ulažu gotovo isključivo u energetske i infrastrukturne projekte, mahom u slabije razvijenim afričkim, azijskim i južnoameričkim državama. Iako postoje slučajevi direktnih kineskih investicija u razvijenim državama, oni su vrlo ograničeni, a iz političkih razloga kineskim kompanijama je u više navrata onemogućeno da ulažu u infrastrukturu država Europske unije ili SAD-a.

U takvim okolnostima kineske vlasti odlučile su se koncentrirati na razvoj poslovanja u istočnoeuropskim državama. Takva strategija je logična. Većina država u toj regiji ekonomski su slabije razvijene od članica Europske unije, te su im za budući razvoj potrebne strane investicije koje zapadni ulagači nisu uvijek spremni financirati. Upravo zato, te države sklonije su prihvatiti kineske ponude, a preuzimanjem kontrole nad njihovom infrastrukturom Kina sebi osigurava pouzdane kanale za uvoz svoje robe u Europsku uniju jednom kad te države postanu njezine članice.

Zato je izvjesno da Hrvatska zbog svog geografskog položaja na Jadranskom moru, izvjesnog skorog pristupa EU i relativno razvijene prometne mreže, Kini može predstavljati vrlo zanimljivu investicijsku destinaciju. Preuzimanjem kontrole nad ključnim hrvatskim lukama i željezničkom infrastrukturom, Kina bi došla u mogućnost da formira svoj dosad najefikasniji logistički pravac za opskrbu tržišta zapadne Europe. Prvi korak k ostvarenju tog plana bilo bi preuzimanje Luke Rijeka, a iako su konkretni detalji kineske ponude nepoznati, može se pretpostaviti kako bi ona uvelike bila slična ugovoru temeljem kojih je kineska državna kompanija Cosco Pacific preuzela upravljanje nad dijelom najveće grčke luke Pirej.

Cosco Pacific je peta najveća svjetska kompanija za brodski prijevoz tereta i dio velikog kineskog državnog brodarskog holdinga Cosco. Pod pritiskom loše ekonomske situacije i slabih poslovnih rezultata luke, grčka vlada prošle godine pristala je kineskoj kompaniji za 665 milijuna eura ustupiti 35-godišnju koncesiju za upravljanje jednim od dva postojeća doka Luke i trećeg čiju će gradnju financirati sam Cosco. Na taj način kapaciteti luke bi u vrlo kratkom periodu bili povećani za 250 posto, bilo bi otvoreno 100 novih radnih mjesta, a uz to kineska kompanija se obvezala Grčkoj prepustiti 24,5 posto godišnjeg prihoda luke, što se tijekom trajanja ugovora procjenjuje na oko 4,3 milijarde eura, od čega su Kinezi ponudili garancije za 3,4 milijarde profita.

Iako se radi o unosnom poslu za Grčku, cijeli ugovor izazvao je goleme proteste unutar Europske unije, naročito među državama koje su u prošlosti zbog zajedničke europske politike bile prisiljene odbiti bogata kineska ulaganja. Zbog toga je izvjesno kako bi Hrvatska nakon pristupanja Europskoj uniji mogla biti suočena sa značajnim protivljenjem europskih institucija sklapanju poslova s kineskim državnim tvrtkama, pa bi hrvatska vlada takve aranžmane trebala sklopiti u što kraćem roku.

Interes Kineza za riječku luku ne čudi s obzirom na to da se u prošlosti u domaćoj javnosti u više navrata spekuliralo o interesu stranih investitora za tu tvrtku. Posljednji takav slučaj bio je prošle godine kad je Hrvatsku posjetio katarski šeik Hamad bin Kalif al-Tani, koji je navodno bio zainteresiran za ulaganje u Rijeci, a odnedavno se u kuloarima priča i o navodnom interesu japanskih ulagača. S druge strane, kineska kompanija vrlo je dobro upoznata s poslovanjem i prilikama u riječkoj luci, jer njezina brodarska tvrtka kćer Cosco Container Lines od sredine prošle godine održava redovitu tjednu liniju s Rijekom. Dapače, Cosco posjeduje i 50 postotni udjel u kontejnerskom terminalu luke u Napulju, te stoga ima iskustva kao operator mediteranskih luka.

Budući da je prošle godine hrvatska vlada sa Svjetskom bankom potisala ugovor o 88 milijuna eura vrijednom kreditu za realizaciju projekta Gateway 2, u sklopu kojeg će u riječkoj luci biti povećan kontejnerski terminal, izgrađena nova obala, veći putnički terminal i uređene sve prilazne prometnice, uprava Luke Rijeka objavila je kako će svoj dio te investicije financirati uz pomoć strateškog partnera, pa bi upravo to mogao biti formalni okvir za kinesko preuzimanje kontrole nad lukom.

Unatoč planiranim investicijama pitanje je hoće li one biti dovoljne da Rijeka izdrži u jakoj tržišnoj utakmici s ostalim sjevernojadranskim lukama. Tako je luka u Kopru nedavno najavila početak gradnje većeg kontejnerskog terminala, dok u talijanskom Trstu planiraju gradnjom LNG terminala povećati svoju dominaciju u prijevozu tekućih tereta. Ipak, tržišna pozicija Rijeke mogla bi se uvelike promijeniti kroz kineske investicije i povećanje prometa kineske robe koji bi sigurno uslijedio, a sudeći po primjeru Pireja, može se zaključit da bi Kinezi Hrvatskoj ponudili fiksnu odštetu za koncesiju, bogati plan ulaganja i udjel u budućim prihodima luke.

S druge strane, jedan od ključnih faktora za razvoj riječke luke mogla bi biti gradnja brze nizinske pruge između Rijeke i Zagreba. Taj projekt, kao i ostala moguća ulaganja u Hrvatske željeznice, drugi su značajan predmet interesa kinskih ulagača u Hrvatskoj. To je i logično s budući da je željeznica jedan od tehnološki najnaprednijih sektora kineskog gospodarstva. Tijekom proteklih dvadesetak godina kineske vlasti intenzivno su ulagale u razvoj vlastite željezničke mreže, i uspjeli su u znatnoj mjeri razviti vlastito znanje i tehnologiju, pa su danas sposobni samostalno proizvoditi i vlakove koji postižu brzinu od 400 km/h. Dapače, smatra se kako je Kina danas u polju brzog željezničkog prijevoza tehnološki naprednija od SAD-a, a kineske kompanije nedavno su pregovarale s kalifornijskim guvernerom Arnoldom Schwarzeneggerom oko gradnje takve infrastrukture u toj američkoj saveznoj državi.

Zbog toga je željeznica postala jedan od glavnih kineskeih visokotehnoloških izvoznih proizvoda. S druge strane, željeznički sustav u većini država istočne Europe je zastario i zapušten, a vlade tih država uglavnom nemaju dovoljno znanja, ni financijskih sredstava da bi ga modernizirali. Budući da željeznica i dalje predstavlja najznačajniji strateški transportni resurs, naročito u sinergiji s morskim lukama, razumljiv je kineski interes za ulaganja u tom sektoru. Tijekom proteklih mjeseci europski ekonomski analitičari predviđali su kako bi Kina mogla pokušati iskoristiti grčku ekonomsku krizu i ponuditi nekoliko milijardi eura za preuzimanje grčke željeznice. To se na kraju nije dogodilo, uvelike i zbog poprilično brze odluke Europske unije da promijeni svoju prvobitnu odluku i omogući financijsku pomoć Grčkoj. Moguće je da je takva odluka i bila motivirana opasnošću da Kinezi preuzmu još jedan veliki infrastrukturni sustav u državi članici Europske unije, no nedvojbeno je kako interes Kine za željeznicom u jugoistočnoj Europi postoji.

U takvim okolnostima Hrvatske željeznice mogle bi se pokazati kao idealana meta preuzimanja. Tvrtka raspolaže relativno razvijenom željezničkom mrežom na važnom prometnom pravcu, no već desetljećima posluje iznimno neefikasno, a potrebna su joj i značajna ulaganja u modernizaciju, za što sadašnji vlasnik, hrvatska država, nema novca. Kineske kompanije posjeduju novac za modernizaciju i znanje potrebno da bi u tvrtki ustrojili rentabilno poslovanje, no upitno je može li Vlada zbog političkih razloga pristati na prodaju nacionalnih željeznica.

Ipak, procjenjuje se kako bi prihvaćanje kineskih ponuda za ulaganja u infrastrukturne projekte vrlo brzo rezultiralo i brojnim ulaganjima u druge projekte, kao što je metalurška industrija i bankarski sektor, gdje su kineski investitori već u značajnoj mjeri prisutni na tržištima velikih zapadnoeuropskih država poput Njemačke. Ipak, prvi vidljivi efekt pojačane međudržavne suradnje Hrvatske i Kine dogodit će se već ovog ljeta, kad se očekuje značajno povećanje broja turista iz te zemlje.

Ministar turizma Damir Bajs uvjeren je kako će Kina idućih deset godina postati glavno turističko emitivno tržište na svijetu. Naime, pretpostavlja se kako već danas oko 65 milijuna kineskih građana ima financijske mogućnosti da otputuju na daleka putovanja, te da će tijekom idućeg desetljeća taj broj rasti stopom od 10 posto godišnje. U takvim okolnostima, Bajs se nada kako će mjerama poput ukidanja viza Hrvatska uspjeti kroz tri godine dosegnuti brojku od 100 tisuća kineskih turista godišnje.

Takav razvoj događaja izazvao bi značajan rast hrvatskih turističkih prihoda, a može se pretpostaviti kako bi kineskih turističkih dolazaka bilo i značajno više u slučaju da ta država u Hrvatskoj pokrene i dio planiranih investicijskih projekata. Ti investicijski projekti, potencijalno vrijedni milijarde dolara, mogli bi poslužiti kao novi razvojni zamašnjak domaće privrede, pa zato Vlada ne bi trebala propustiti mogućnost da što veći broj njih i realizira.