Satirična komedija “Samoubojica” Nikolaja Erdmana, premijerno postavljena u petak u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh u osuvremenjenom čitanju redatelja Vite Taufera, komedija je apsurda u kojoj je kritička oštrica duhovitih jezičnih poigravanja izvornika uperena u aktualnu hrvatsku zbilju u predstavi koja istodobno ironizira i oplakuje sudbinu maloga čovjeka današnjice.

Subverzivni tekst ruskog dramatičara Erdmana iz 1928. Taufer je postavio u kontekst Hrvatske danas, preusmjerivši njegovu političku poruku s kritike Nove ekonomske politike (NEP) – prvog eksperimentalnog sustava upravljane ekonomije u ondašnjem Sovjetskom Savezu – i staljinističkog društvenog i političkog uređenja, prema društvu koje još nije prošlo punu tranziciju na slobodni tržišni kapitalizam, gdje se ksenofobija opravdava domoljubljem, a desničarski konzervativizam zaštitu nalazi pod okriljem crkve.

‘Samoubojica’ u predstavi dugotrajno je nezaposleni bivši branitelj Nikola Petričević (Borko Perić) koji živi sa suprugom Mašom (Csilla Barath Bastaić) u stanu njezine majke Mirjane (Elizabeta Kukić). Progonjen osjećajem beskorisnosti i manje vrijednosti, u okolnostima života na rubu siromaštva, neprekidno izaziva besmislene svađe. Nakon jedne od njih, u strahu da bi si Nikola mogao u očaju oduzeti život, Maša poziva u pomoć susjeda Acu (Vedran Mlikota).

Stupanjem Ace na scenu predstava se iz komične drame na rubu slapsticka pretvara u teatar apsurda u kojemu Nikolino potencijalno samoubojstvo postaje stvar od zajedničkog interesa i pitanje općeg društvenog dobra – Erdman preokreće svijet naglavce postavljajući kao temelj čitavog komada premisu da u sustavu u kojemu život pojedinca ne vrijedi ništa, smrt postaje jedina vrijednost.

Smrt je, dakle, još jedna ‘roba’, a služeći se spinom koji plasira kao istinu, snalažljivi susjed Aco dopadljivoga slabića Nikolu pretvori u ‘vijest dana’ – čovjeka koji se planira ubiti, i čija smrt postaje predmetom društvene licitacije. Ispada da Nikola za društvo vrijedi više mrtav nego živ – a u materijalističkom društvu celebrity kulture, ključan je ‘plasman pokojnika’.

U borbi za dio toga kolača nađu se sve društvene sfere – intelektualne elite utjelovljene u liku intelektualca Flisa (Luka Petrušić), radničku klasu predstavlja mesar (Filip Detelić), medije uvijek gladne senzacija novinarka (Linda Begonja), crkvu svećenik (Hrvoje Kečkeš)… Plejadu likova koji među ostalima uključuju startletu, pjevačicu, domoljuba i skinheadse, glume još Anita Matić Delić, Matija Šakoronja, Ornela Vištica, Mirela Videk, Josip Brakus, Karlo Mlinar i Filip Sertić.

Svi oni zajedno upotpunjuju sliku suvremenog hrvatskog društva kontekstualiziranog u aktualnom trenutku obilježenom rastom ksenofobije, protivljenjem ratifikaciji Istanbulske konvencije, otporom hrvatske Katoličke crkve prema demokratičnosti pape Franje, prevladavajućim medijskim senzacionalizmom i slično.

Slojevito satirični rečenični sklopovi i apsurdne postavke drame ironiziraju Nikolino ‘mučeništvo’ (niste sretan čovjek!), gurajući ga u ‘herojsko djelo’ (Hrvatskoj su potrebni ideološki pokojnici!), ali uz manje naglaska na ekscentričnu političnost izvornika, a više na duhovito iznijansirane likove i njihove smiješne interakcije, što glumački ansambl Kerempuha izvodi s puno duha i energije.

Samoubojica ‘nesposoban i živjeti i umrijeti’, koji se ‘ubija od razmišljanja kako se ubiti a da to ne osjeti – a nikako da pogine’, Nikola još za života postaje ‘čovjek kojeg više nema’, kao metafora i kao upozorenje svijetu u kojemu jedino mogućnost neposredne smrti pojedincu omogućuje slobodu da govori i radi ono što hoće.