Objavljeno u Nacionalu br. 835, 2011-11-15

Na tromjesečnoj retrospektivi u londonskom Muzeju dizajna mogli su se vidjeti brojni predmeti oblikovani za svakodnevnu upotrebu, uz obavezan dodatak tipičnog engleskog humora

Ne zanima vas dizajn? I ne slutite koliko griješite. Sve što dotičete i čime se svakodnevno služite, od žlice do javnog prijevoza, netko je dizajnirao. Ako je dizajn uistinu dobar, on može postati ikonom i zaštitnim znakom neke države, kao što su to Eiffelov toranj ili crveni londonski autobusi na kat. Industrijski dizajner Kenneth Grange takva je ikonička figura, ponajprije britanskog dizajna. U 60 godina dugoj karijeri oblikovao je mnoštvo raznovrsnih predmeta, od Kodakove kamere do Wilkinsonovih brijača s dvostrukom britvicom i upaljača Ronson, postavši poznat kao jedan od zagovornika gotovo neprimjetna, ali šik dizajna. Zapravo, Grange je čovjek koji je stvarao, a ne samo reflektirao ukus naraštaja. Stoga ne začuđuje što je tromjesečna retrospektiva u londonskom Muzeju dizajna “Kenneth Grange: Making Britain Modern” (Nastanak moderne Britanije) bila vrlo posjećena bez obzira na oštru londonsku galerijsku konkurenciju.

Kad je Grange započinjao svoju veoma produktivnu karijeru, dizajneri nisu kao danas bili zvijezde koje izlažu u velikim svjetskim muzejima, nego su bili inženjeri kojima su velika korporacije i tvornice naručivale poslove.

Sin je policajca i tvorničke radnice koji se, zahvaljujući izrazitu talentu za crtanje, upisao u umjetničku školu Willesden School of Art, a kasnije je učio kod nekolicine arhitekata. Sve ostalo je legenda. Poznat je po dostojanstvu, profesionalnom i osobnom integritetu, a od drugih ga izdvaja dar za improvizaciju i pragmatizam. Jedna od prekretnica u njegovoj karijeri bilo je dizajniranje Kodakova paviljona 1958. za Svjetski sajam u Bruxellesu, što mu je kasnije pribavilo angažman za dizajn Kodakovih kamera. Na njegov su samozatajan, ali i elegantan dizajn utjecali skandinavski, njemački i talijanski dizajneri, čiju je suvremenu estetiku odmah prigrlio i fantastično je i funkcionalno intrepretirao, osobito u kućanskim aparatima. U dizajnu je karakteristično kombinirao modernizam Bauhausa sa skulpturalnim formama, uz obavezni dodatak tipično engleskog humora i važnu taktilnu komponentu. Njegovi su predmeti postizali odličan komercijalni uspjeh, kao što je bio slučaj s Kodakovim fotoaparatima, ali redovito su bili i iznimno funkcionalni.

“Dizajneri djeluju u kontekstu vizualnoga jezika na području na kojem forma vremenom dobiva značenje. Rijetko nam se dogodi da naruče kreaciju posve nove, neviđene forme. Mnogo je češće naš zadatak redizajn, ponovno oblikovanje, preoblikovanje već postojećih predmeta tzv. arhetipova koje treba poljepšati i/ili učiniti još funkcionalnijima. Valja nam proizvesti neočekivano, uvijek u obzir uzimati cijenu i utilitarnost predmeta, a često je riječ samo o maloj stilskoj intervenciji s ciljem da se predmet modernizira. Nikad nisam bio prijatelj dizajna predmeta koji ih čini neprepoznatljivima i za koje odmah ne znate čemu služe. A divio sam se npr. arhetipskom dizajnu Dietera Ramsa i Dietricha Lubsa koji su dizajnirali kalkulator za Braun. Proizvod mora biti savršen u svakom pogledu, ali ne smije privlačiti izgledom. Dizajn mora riješiti neki problem, dobro funkcionirati, biti trajan i – da – trebao bi dobro izgledati”, tvrdi Grange.

Bez pretjerivanja se može reći da je upravo on vodeći britanski produkt-dizajner koji je zaslužan za predmete koji su oblikovali naš život, poput već spomentih Kodakovih fotoaparata instamatic (1968.) i džepnih inačica 1972., Kenwoodovih miksera i Chef i Chefette food-processora, kemijskih olovaka Parker, pisaćega stroja Imperial… Grange je zaslužan za oblikovanje ili redizajn predmeta kao što su slavni Wilkinsonovi brijači s dvostrukom britvicom, upaljači Ronson, ručni Comet i stolni upaljači Picollo, Tricorn, Quadrillei Egg, olovku Platpen, naočale Polaroid, nadstrešnice za autobusne postaje, slavnu svjetiljku Angelpoise, klupu u parku, šivaći stroj Frister Rossman, tuš-kabinu za starije, zvučnike za B&W, naslonjač za starije, bočice za Shiseidovu kozmetičku liniju Tactics i glačalo Morphy Richards, koje rado apostrofira kao jedan od svojih najdražih dizajna. Gotovo svaki od ovih proizvoda sadržavao je tehnološki naprednu tehnologiju za vrijeme u kojem je nastajao, kao i dotad nepoznate, moderne materijale.

Upravo je “moderno” ključna riječ kad se radi o Grangeu, kojem je uspjelo i da londonsku ikonu, crni taksi FX4 Fairway, originalni dizajn Austina/Manna and Overtonea, restilizira tako da ne izgubi ništa od svoje tradicionalne aure, a ipak ga je uspješno modernizirao u sadašnju elegantniju inačicu, Manganese Bronze. Premda su ga londonski taksisti ispočetka dočekali na nož, danas se čak i oni slažu da je Grangeov dizajn itekako dobro pogođen. Treba biti iskren i reći da je Grange imao i sreće, jer je većinu svog epohalnog produkt-dizajna ostvario u poslijeratno, optimistično doba kad se idealistički mislilo da bolji dizajn služi općem dobru i donosi bolje i moralnije društvo obilja te kad je Britanija prihvatila funkcionalni dizajn.

Poznato je njegovo savršeno “odijevanje” upaljača Ronson u taktilnu plastiku koja je nježno dodirivala kožu i bila otporna na otiske prstiju, pa ga suvremeni kritičari i teoretičari dizajna citiraju kao primjer u koji su se trebali ugledati dizajneri Ipada koji u tome nisu uspjeli. Grange je i autor interijera i eksterijera brzog Intercity vlaka 125 za British Rail koji, iako dizajniran 1968. i danas izgleda nevjerojatno moderno. Godine 1976. dizajnirao je i lokomotivu, pa se i sam Grange koji danas živi u Devonu, ponekad, prema vlastitu priznanju, pri ukrcavanju u vlak – ugodno iznenadi.

Bez obzira na goleme projekte poput ovog, koji se zapravo dogodio slučajno, jer je prvotno bio angažiran samo za dizajn uniformi za stjuarde i stjuardese u vlaku, a onda je gotovo potajno odlučio redizajnirati sam vlak, Grange se nikad nije libio ni “manjih” projekata, poput dizajniranja vješalica (za AJ Binns), kvaka (za Herry Hope and Sons), satova (za Clark), kalorifera (za Sutcliffe and Clarkson), tostera (za Kenwood), sušila za kosu Rio i četkica za zube na baterije, oboje za (za Ronson)…

Jedan od najznačajnijih dizajna koji je uvelike izmijenio lice britanskih ulica parkirni je automat na novčiće (Veneer) oblikovan 1958. koji i danas izgleda izvrsno. Jednako revolucionarno je i njegovo oblikovanje automatskih benzinskih crpki za British Petroleum 1971. godine. Grange je s četvoricom kolega dizajnera (Alan Fletcher, Theo Crosby, Colin Forbes i Mervyn Kurlansky) 1972. osnovao multidisciplinarnu dizajnersku konzultantsku grupu Pentagram koja je, među ostalim, 1975. potpisala korporativni vizualni identitet Reutersa.

Devedesetih godina važniji mu je projekt bio, uz redizajniranje londonskih taksija, i redizajn poštanskih sandučića za Royal Mail. Godine 1998. Grange blisko surađuje i s modnom dizajnericom Margaret Howell, dizajnerom namještaja Hitchom Myliusom, nosilac je impresivnih pet počasnih doktorata, a i danas marljivo radi i predaje na Royal College of Art u Londonu. Kao recept za uspjeh opetovano i napola u šali, ističe marljivost, tvrdeći da tko radi sedam-osam sati dnevno, mora uspjeti. A da doista ima smisla za humor, ovaj je vehementni starčić dokazao i svojim dizajnom specifične police za knjige koja se lako pretvori u mrtvački kovčeg.