Kada je 2014. godine britanski redatelj Ken Loach na filmskom festivalu u Berlinu dobio nagradu za životno djelo, smatralo se da je to kraj njegove izuzetno uspješne karijere. U to vrijeme njegovi producenti tvrdili su da tada 77-godišnji redatelj ne misli više režirati filmove, možda poneki dokumentarac. Samo nekoliko mjeseci kasnije Loach ih je demantirao, najavivši nastavak karijere. Taj nastavak donio je prvo briljantan film „Ja, Daniel Blake“ koji je 2016. godine pobijedio na filmskom festivalu u Cannesu, da bi sada 83-godišnji Loach prošle godine u Cannesu predstavio svoj novi film „Oprostite, mimoišli smo se“ koji je ponovo oduševio kritiku i publiku.

Ken Loach je zakleti ljevičar, socijalist i marksist, te je u ovom trenutku vjerojatno najbolji živući britanski redatelj. Teme njegovih filmova su socijalne, u središtu priče uvijek je mali čovjek kojeg najčešće uništava kapitalistički i birokratski način života. Tako je i s filmom „Oprostite, mimoišli smo se“ u kojem je glavni lik Ricky Turner, obiteljski čovjek sa suprugom i dvoje djece, koji je ostao bez posla. Dobiva posao u kompaniji koja se bavi dostavom pošiljaka, ali gdje vrijede nova pravila. Oni ne zapošljavaju, radnik je samozaposlen. Oni ne daju kombi za dostavu, moraš ga sam kupiti. Nema radnog vremena, nema minimalne plaće, ali obećanja su velika. Radi puno i puno ćeš zaraditi. Ricky Turner prihvaća taj posao, ali vrlo brzo osjetiti će posljedice i u privatnom i u poslovnom životu. Radi po 14 sati, rijetko je kod kuće, ne bavi se djecom pri čemu stariji sin postaje problematičan, svađa se sa suprugom, a nakon toga dolazi do sukoba s kompanijom za koju radi…

Filmski festival u Cannesu obožava Loacha, ovo je njegov 16. film koji je prikazan u službenom programu. Do sada je osvojio dvije Zlatne palme, za spomenuti „Ja, Daniel Blake“ i za „Vjetar koji povija ječam“ 2006. godine.  Nakon filma „Ja, Daniel Blake“ Ken Loach i njegov stalni suradnik, scenarist Paul Laverty, primjetili su da u Engleskoj postoji jako puno ljudi koji rade, ali se hrane u pučkim kuhinjama. Pozabavili su se s vozačima dostave i primjetili neobične ugovore. Naime,  nakon što potpišu ugovor s kompanijom shvate da se radi o pomno pripremljenom ugovoru po kojem oni nemaju nikakva prava. Oni nisu klasični zaposlenici, nemaju pravo na godišnji odmor i slobodne dane, kompanija ne preuzima nikakvu odgovornost ako im se nešto dogodi, i tako dalje. Istražujući dalje, naišli su na slučaj vozača dostave koji je imao dijabetes, doživio prometnu nesreću, ali nije mogao naći zamjenskog vozača za svoj kombi. Bilo je to božićno vrijeme, pošiljaka je bilo jako mnogo, on je nastavio raditi iako je bio ozlijeđen, te je 4. siječnja preminuo. Tada su Loach i Laverty  shvatili da postoji taj novi način zapošljavanja.

Za takav način poslovanja oni krive desnicu i kažu kako je osnova njihove politike ta da čovjek ne radi kako bi na taj način sudjelovao u razvoju društva, već radi da bi mogao biti eksploatiran. Po njima, ljudi koji ne rade ili rade za plaću koja je ispod svake razine, dobivaju poruku koja glasi – ako nam nećeš osigurati zaradu, onda ćeš patiti. Loach i Laverty ne maze ni ljevicu. Smatraju da ljevičari moraju komunicirati s radnicima, moraju identificirati njihove probleme te predložiti rješenja. Moraju pokazati radnicima kako mogu pobijediti u borbi za svoja prava. To je kompleksan problem koji je, smatra Loach, desnica svela na jednostavne poruke, a to je okrivljavanje nekog drugog. Onog koji je drugačije boje kože, onog koji je došao u vašu državu a ne pripada ondje, onog čija hrana miriše drugačije, onog koji je zauzeo mjesto u redu koje pripada vama. Ljevica bi trebala reći radnicima da imaju zajedničke interese, a to je potreba za poslom. A kada pogledate film „Oprostite, mimoišli smo se“ i vidite kako to izgleda u britanskoj stvarnosti, zasigurno će te brisati suze.

Film „Oprostite, mimoišli smo se“ u hrvatskim se kinima počinje prikazivati 9. siječnja.