Liječnički tim KB Merkura, na čelu s docentom Stipislavom Jadrijevićem, prvi je u svijetu izveo ex vivo resekciju jetre zbog alveolarne ehinokokoze, komplicirani operativni zahvat na teško oboljeloj pacijentici čiju je jetru zahvatila parazitarna zoonoza prouzročena larvalnim stadijem trakavice Echinococcus multilocularis. Parazitarne zoonoze su bolesti koje se prenose izravno ili neizravno sa životinja na ljude, a ovdje je riječ o najopasnijem europskom parazitu čiji su nositelji crvene lisice. „Lisičja trakavica” može kod ljudi izazvati tešku kliničku sliku, po život opasnu bolest alveolarnu ehinokokozu.

Ex vivo resekcija jedan je od najkompliciranijih operativnih zahvata u kojem se vadi organ iz tijela pacijenta te se na drugom operacijskom stolu iz njega uklanja bolesni dio, a zdravi dio vraća se u tijelo pacijenta. Kada je riječ o ex vivo resekciji jetre, ona se najčešće radi kod tumora koji su zahvatili glavne žile koje vode krv iz crijeva prema jetri. Nakon uklanjana tumora zdravi dio jetre se vraća u tijelo pacijenta. Ex vivo resekciju jetre, koja se u svijetu rijetko izvodi, prvi je u Hrvatskoj izveo upravo docent Jadrijević 2014. godine.

“Kada je u našu bolnicu došla mlada pacijentica s dijagnosticiranim malignim tumorom jetre koji se klasičnom operacijom nije mogao odvojiti od glavnih žila, koji je ‘pojeo’ glavne žile, odlučili smo se za ovu vrstu operacije kako bismo mladoj ženi, majci petero djece, spasili život. Izvadili smo jetru i na drugom stolu očistili ono što ne valja. Tijekom operacije sam mislio da se radi o jako agresivnom tumoru žučnih puteva. Kada je nakon operacije napravljena patohistološka dijagnostika, shvatili smo da nije bilo riječ o tumoru, već da se radi o benignoj bolesti koja ima maligni tok, a koju je uzrokovao opasni parazit Echinococcus multilocularis – takozvana lisičja trakavica. Parazit se našoj pacijentici ‘učahurio’ u veliku tvorbu koja je začepila protok krvi i tako ‘izgrizao’ dio jetre. Operacija je trajala 12 sati jer je pacijentica imala jako krhke arterije, da je imala normalni kalibar krvnih žila, operacija bi trajala oko sedam sati.

U timu koji je izveo operaciju, a ovo je treća ex vivo resekcija napravljena u KB Merkur, uz mene je bilo još dvoje kirurga – dr. Danijel Jakus i dr. Tijana Gvozdenović, zatim anesteziologinje dr. Kristina Medved i dr. Jelena Zenko, sestre instrumentarke Ida Kolarić, Petra Čačko i Ana Radoš i anesteziološki tehničari Krešimir Čičak, Miroslav Jakovac i Hrvoje Kaurin. Kada je zdravi dio jetre vraćen u tijelo pacijentice, njen je život spašen. Svi smo radili kao krtice i bili sretni jer je operacija uspjela. Bili smo još sretniji nakon par dana kada je došao patohistološki nalaz koji je pokazao da pacijentica ima benignu bolest, iako je u operacijsku dvoranu ušla pod dijagnozom maligne bolesti. Kasnije, kada smo proučavali literaturu, shvatili smo da je alveolarna ehinokokoza jako rijetka bolest i da nitko prije nas nije napravio ovakav zahvat. Najveći problem je u tome što se ta bolest manifestira kao zloćudni karcinom i treba jako puno vremena da se utvrdi o čemu je zapravo riječ. To je tvrda bijela masa, izraslina koja izgleda kao tumor i takva razara jetru. Radiolozi je često opisuju kao teško izlječiv maligni tumor žučnih puteva u jetru. Taj Echinococcus multilocularis može u jetri obitavati i polako rasti godinama dok se ne utvrdi prava dijagnoza i zato je on jako opasan. Moguće da se ova pacijentica zarazila još kao dijete”, rekao je ekskluzivno za Nacional docent Jadrijević.

Ivana Mega, 38-godišnja pacijentica iz Babinca, mjesta u blizini Bjelovara, uspješno se oporavlja i uskoro se živa i zdrava vraća svojoj obitelji. Za Nacional kaže: “Cijeli život nikakvih tegoba nisam imala, tako da nisam bila svjesna da je moja jetra zahvaćena ovim opasnim parazitom. Prvi simptom koji sam osjetila bila je iznenadna i snažna bol na desnoj strani glave, iza desnog uha. Budući da do tada nisam nikada bila bolesna, uhvatila me panika i otišla sam do svoje doktorice, koja mi je dala injekciju. No napadi panike su se nastavili pa sam otišla u bjelovarsku bolnicu, na hitni prijem. Tamo su mi snimili glavu, vadili krv i rekli da je sve u redu. No te me nije smirilo, kao da sam osjetila da nešto nije u redu. Ponovno sam otišla svojoj doktorici koja mi je izvadila krv za analizu jetre i ostalih organa. Nalaz je pokazao da imam nešto na jetri. Otišla sam u jednu privatnu ordinaciju gdje su mi snimali jetru i ustanovili da imam zloćudni tumor. Odmah odlazim ponovo u bjelovarsku bolnicu gdje me je primio abdominalni kirurg Davorin Diklić. Napravljena mi je magnetska rezonanca koja je također pokazala da je riječ o velikom tumoru. Kada je doktor vidio nalaz, rekao je da on to ne može operirati i da se javim u KB Merkur, iskusnim transplantacijskim kirurzima koji su to u stanju napraviti, doktoru Branislavu Kocmanu i docentu Stipislavu Jadrijeviću. Otišla sam u KB Merkur, u ambulantu doktora Jadrijevića, on je pogledao moje nalaze, razgovarao sa mnom i rekao da će me operirati. Zahvalna sam doktoru Jadrijeviću što mi je spasio život. Od srca hvala njemu, svim doktorima, medicinskom osoblju i medicinskim sestrama u bolnici Merkur koji su me spasili i vratili u život, mojoj djeci i obitelji.”

Docent Jadrijević naglasio je kako je jako važno da je jedan takav zahvat napravljen u vrijeme dok još uvijek traje epidemija. I sam je prebolio covid-19, virusom se zarazio u bolnici, na radnom mjestu. “I mi smo bili u nekakvom ‘lockdownu’, nismo radili punim kapacitetom, a maligna i tumorska kirurgija mora ići dalje. Ne možemo ljude s tumorom odgađati, takve ljude moramo operirati. Pacijenti s malignim bolestima, nažalost, jako puno trpe u ovo vrijeme. Naši kapaciteti su u koroni smanjeni, veći dio naših kolega anesteziologa premješten je u covid-bolnicu u Dubravi, tamo su odlazili i naši mlađi kolege kirurzi. Kirurzi koji su ostali ovdje s reduciranim brojem anesteziologa nisu mogli raditi puni opseg posla tako da je naš tumorski program smanjen na 30 posto uobičajenog programa. Uspjeli smo riješiti samo 25 do 30 posto tumorskog programa i to je jako opasno po živote pacijenata. Grozno je kada pacijent ima malignu bolest i svjestan je toga da ima malignu bolest, a mora čekati mjesec dana na operaciju. Nije ni nama ugodno to reći, a kamoli pacijentu to čuti. No uz sve poteškoće nismo prestali s transplantacijskim programom. U ovoj se bolnici, uz transplantaciju jetre, rade i transplantacije bubrega, gušterače i tankog crijeva. To su hitne i neodgodive transplantacije jer kada imate pacijenta donora, vi ne možete čekati, kada izvadite organe morate ih u roku od par sati ugraditi drugom pacijentu, tanko crijevo morate ugraditi u roku od četiri sata. Morate biti jako dobro organizirani i jako dobro educirani da biste mogli raditi takvu kompliciranu kirurgiju. Sve te operacije idu i u vrijeme korone, iako smo u vrijeme ‘lockdowna’ zatvorili transplantacijski program bubrega i gušterače jer oni nisu vitalni, s obzirom na to da postoji alternativa. Transplantacijski program jetre nije ni u jednom momentu stao, ali je na početku epidemije smanjen jer je bio smanjen broj donora. No u posljednjih mjesec dana transplantacijski program se ponovo diže”, naglasio je docent Jadrijević. Ako se alveolarna ehinokokoza pravodobno ne dijagnosticira i ne liječi, ona postaje smrtonosna bolest. Stoga kontrola širenja lisičje trakavice, kao uzročnika te bolesti, treba postati važan javnozdravstveni prioritet. Potreban je stalni nadzor – provođenje epidemioloških istraživanja i praćenje statusa populacija lisica, kao životinja presudnih za održavanje životnog ciklusa toga parazita.

Relja Beck, doktor veterinarske medicine s Hrvatskog veterinarskog instituta, ističe da je problem kod lisičje trakavice u tome što ona izaziva puno agresivniju bolest nego ostale vrste trakavica. “Alveolarna cistična ehinokokoza, po podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, pojavljuje se godišnje u osam pacijenata, no sigurno je da je ima puno više. Jajašca te trakavice prenose se preko izmeta lisice, a 2015. godine proveli smo istraživanje kojim smo utvrdili da se u Hrvatskoj u sedam i pol posto populacije lisica taj parazit nastanio u njihovim crijevima. Budući da treba puno vremena da bi se ta bolest dijagnosticirala kod ljudi – od zaraze do konačne dijagnoze može proći deset, petnaest pa čak i više godina – prosječna dob pacijenata kod kojih najčešće biva otkrivena je od pedeset do šezdeset godina. Tu je još jednom važno istaknuti da je lisica najčešći rezervoar trakavice Echinococcus multilocularis i prijenosnik (uzročnik) bolesti alveolarne ehinokokoze direktno na čovjeka. U izmetu zaraženih lisica, koji se rastopi po tlu, nalaze se hrpe jajašaca ovog parazita i vi ga možete lako pojesti u sirovom povrću, sitnom bobičastom šumskom voću, šumskim jagodama, gljivama koje niste dobro prokuhali ili ispekli. Većina vrtova na selu nije zaštićena ogradom pa lisice slobodno njima šetaju, a posebno je ova vrsta trakavice opasna danas kada je moderna veganska hrana, sirovo ili polusirovo voće i povrće. Također, bjesnoća je gotovo iskorijenjena pa populacija lisica raste, one su gladne i sve više ulaze u prostor gdje žive ljudi, tako da se dodatno povećava rizik za invaziju na ljude. Tako ‘šumski’ parazit postaje gradski! Komercijalni testovi za dokazivanje te vrste trakavice u ljudi ne postoje, postoje samo za pasju trakavicu, tako da se bolest koju uzrokuje može otkriti samo histološkom analizom i molekularnom dijagnostikom iz tkiva (biopsata) sekvenciranjem određenih gena. Zaključno: prave dijagnostike nema, inkubacija traje jako dugo, nema specifičnih simptoma, parazit se ponaša kao karcinom, a sve to predstavlja veliku, čak i smrtonosnu opasnost za ljude. Zadnje molekularno istraživanje koje smo radili na području Daruvara pokazalo je da je tim parazitom zaraženo 28 posto lisica, dakle svaka treća lisica je bila zaražena. Za razliku od virusa koji izazivaju najveću pozornost, parazitima nije cilj biti ‘vidljivi’ i s obzirom na dugogodišnju inkubaciju, možemo očekivati veći broj novih slučajeva kod ljudi”, upozorio je Beck.

Mnogi će se sada zapitati mogu li lisičju trakavicu na ljude prenijeti kućni ljubimci ako dođu u kontakt s izmetom crvene lisice. Beck na to odgovara: “Iako kućni ljubimci nisu idealni rezervoari u kojima se taj parazit zadržava, oni mogu predstavljati vezu između lisica i ljudi prenošenjem jaja trakavice. Oni negdje u prirodi mogu ‘pokupiti’ ta izuzetno, na sve nepovoljne uvijete okoliša otporna jaja, koja će samo proći kroz njihov probavni trakt te će ih svojim izmetom prenijeti u blizinu ljudi. Pri tome najveću ugrozu predstavljaju lovački psi i psi i mačke koji se kreću slobodno, bez nadzora. Psi i mačke koji su pod nadzorom i u kojih se redovito vrši kontrola parazita, vrlo rijetko mogu imati ulogu u prijenosu.”

Beck se osvrnuo i na nagađanja da kućni ljubimci mogu biti prijenosnici covida-19, kao i da oboljeli ljudi mogu zaraziti svoje kućne ljubimce. “Prema zadnjim istraživanjima, kućni ljubimci mogu biti inficirani, što je i potvrđeno dokazom genoma virusa, no isto tako ostaje otvoreno pitanje jesu li izvor za infekciju ljudi. Za sada se smatra da nemaju značajniju ulogu u prijenosu na ljude, no potrebna su dodatna istraživanja kako bi se dao siguran odgovor. Nalaz jednakog genoma virusa kod ljudi i kućnih ljubimaca ne znači isključivo da su životinje izvor za ljude. Prilikom epidemije SARS-a kućni ljubimci nisu predstavljali izvor i epidemija je zaustavljena jer je bio prekinut prijenos s čovjeka na čovjeka. Za sada nema čvrstih dokaza da kućni ljubimci predstavljaju izvor covida-19 za ljude i rizik za daljnje širenje. Potrebna su dodatna istraživanja na pokusnom modelima kako bi se dao siguran odgovor. Također, treba spomenuti da postoje brojni koronavirusi tipični za kućne ljubimce, koji kod njih mogu uzrokovati dišne, probavne, neurološke i sistemske oblike bolesti.”

Posljednjih dana ponovo je aktualizirana tema o izvorima ove pandemije, je li koronavirus prešao sa životinje na čovjeka ili je umjetno stvoren. Tedros Adhanom Ghebreyesus, predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije, pozvao je stručnjake na pokretanje nove istrage o mogućem curenju virusa iz laboratorija u Kini.

Beck je o tome rekao: “Smatram da virus nije sintetiziran u laboratoriju, bez obzira na različite teorije. Bilo je pitanje vremena kada će se neki mikroorganizam divljih životinja ‘prilagoditi’ drugoj vrsti, u ovom slučaju vrsti Homo sapiens! Prije je bilo pitanje kada će se dogoditi, nego hoće li se dogoditi prijenos na čovjeka. Od 1940. do 2004. zabilježeno je 355 pojava novih emergentnih uzročnika bolesti, od kojih su 60 posto bile zoonoze, dakle bolesti koje se prenose sa životinja na ljude. Njih 70 posto bile su porijeklom od divljih životinja, najočitiji primjer za to je ebola. Isto tako je bilo jasno da koronavirusi imaju najveći potencijal za izazivanje pandemije pojavom SARS-a i MERS-a, i to u Aziji. Prijenos tih koronavirusa na ljude u proteklih dvadesetak godina ukazivao je na potencijal prilagodbe upravo koronavirusa i njegovu snagu za pokretanje nove pandemije. Prilagodljivi koronavirus i njegova biološka svojstva omogućili su novu pandemiju, a nove varijante samo potvrđuju da se virus i dalje mijenja, što je obilježje uspješnog širenja i preživljavanja virusa.”