Zbog vrlo lošeg stanja vezanog uz kazališta za djecu i mlade, skupina kazališnih djelatnica iz više država regije osnovala je platformu Od malih nog(u) koja će internetski portal predstaviti na Međunarodni dan kazališta za djecu i mlade 20. ožujka.

Inicijalna ideja za pokretanje regionalne platforme Od malih nog(u) nastala je u ljeto 2019. „s ciljem razvoja i afirmacije pozorišta / kazališta / gledališča / teatra za d(j)ecu i mlade koji okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim i teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru“. O tome kako je došlo do osnivanja te platforme, pitali smo jednu od osnivačica Anju Pletikosu. „Nekoliko mjeseci prije festivala kazališta za djecu u Kotoru u listopadu 2018., provele smo tjedan dana na rezidenciji posvećenoj upravo kazalištu za djecu i mlade u Novom Sadu. Tu smo se upoznale, skužile, sprijateljile i u intenzivnih tjedan dana otvorile toliko pitanja da je boljela glava. Nepostojanje visokog obrazovanja, nepostojanje kriterija za valorizaciju sadržaja pri ministarstvima obrazovanja, diskontinuitet tj. činjenica da nema sadržaja prilagođenog mladima između 12 i 16-17 godina… Sve su to nimalo filozofske činjenice s kojima se više od dvije godine uvijek iznova susrećemo, oko kojih se vrtimo i ponekad ne znamo što bismo. A onda opet… Dakle, do osnivanja je došlo iz strukturalne potrebe, a onda i ljudske potrebe, u trenu kada umjetnost i obrazovanje još uvijek mogu napraviti nešto za svijet u kojem živimo – na inicijativu šest mladih žena, kazališnih umjetnica, koje su se našle u pravo vrijeme na pravome mjestu“, objasnila je Pletikosa.

Anja Pletikosa diplomirala je dramaturgiju na Sveučilištu J. W. Goethea u Frankfurtu 2014. i od završetka studija aktivna je članica nezavisne kulturne scene. Navela je da su platformu Od malih nog(u) uz nju osnovale Morana Dolenc, iz udruge LOFT (Lutkarska organizacija koju fakat trebamo iz Zagreba), Sonja Petrović, Tijana Grumić i Milja Mazarak iz FEP-a (Festival ekološkog pozorišta za decu i mlade iz Bačke Palanke u Srbiji), Marija Backović iz Praznog prostora – dramskog studija iz Podgorice u Crnoj Gori, i Ajda Tomazin iz umjetničke organizacije Odprti predali iz Kranja. Ideja platforme je, kako je istaknula, dugoročno raditi na jačanju regionalne suradnje u oblasti kazališta za djecu i mlade, kako bi se na tom putu postigli zajednički ciljevi: afirmacija kazališta za djecu i mlade, podizanje ugleda i društvenog položaja umjetnika, stvaralaca i kulturnih radnika, osmišljavanje novog modela neformalnog obrazovanja i njegova primjena u dvama pravcima – obrazovanju publike i obrazovanju umjetnika i profesionalaca u toj oblasti, zatim sadržaji koji idu ukorak s trendovima u europskom kazalištu, odnosno poboljšanje kvalitete kazališnih predstava za djecu i mlade, postupno širenje tržišta rada i razmjene znanja, iskustava i umjetnosti, i to svake zasebne zemlje u jedno veliko, zajedničko tržište na nivou regije i stvaranje okruženja s više mogućnosti za umjetnike koji žele djelovati u području kazališta za djecu i mlade. I zaključno, provođenje temeljnog istraživanja i analize zatečenog stanja tog sektora u regiji i u odnosu na rezultate istraživanja – osmišljavanje strategije za sistemsko rješavanje problema i reformiranje nefunkcionalnih modela rada detektiranih putem istraživanja.

Kako je među zadacima naveden rad na osmišljavanju novog modela neformalnog obrazovanja i njegova primjena, pitali smo Anju Pletikosa o kakvom je modelu riječ. „Riječ je o nečemu što je popularno u svijetu i Europi, jako fleksibilno i dinamično i ponekad funkcionira bolje od bilo kojeg drugog tipa obrazovanja, a to su rezidencije. Mi smo bile privilegirane pa smo imale priliku naći se na nizu takvih aktivnosti, surađivati s ljudima sličnima sebi i raditi sa stvarno velikim imenima pa to želimo omogućiti i drugima, prije svega mladima. Nije taj model ništa neviđeno, ali je format istovremeno dovoljno opušten i neopušten da donese konkretne rezultate. Sama platforma Od malih nog(u) to najbolje ilustrira. Eh, sad, što je onda toliko super i važno da bi se ljudi zainteresirali za takvu vrstu obrazovanja? Jednostavno činjenica da umjetničko obrazovanje u polju kazališta za djecu ne postoji. Dramska pedagogija postoji, lutkarstvo postoji, no i dramski teatar namijenjen mladoj publici ima svoje postulate i svoju filozofiju. Nisu to šarenilo, kostimi, pjesmice, skakutanja… To je ‘serious business’ i valja ući u obrazovni sustav, a uspostava takvog modela i iz njega proizišle metodologije prvi je korak u tome“, rekla je Pletikosa. Na njezino razmišljanje nadovezao se nedavno izabrani koordinator tima kritičara i kritičarki ove platforme Igor Tretinjak: „Dodao bih da je gotovo nevjerojatno da ni u jednoj akademiji u Hrvatskoj ne postoji stalni kolegij kazališta za djecu, a kamoli smjer. Posebice jer veliki postotak glumaca svoje prve profesionalne korake radi u kazalištima za djecu. Nemajući svijest o posebnostima i prednostima tog umjetničkog izraza, prečesto ga, nažalost, shvaćaju kao nužnu odskočnu dasku u ‘pravo kazalište’. Nadam se da će se takvo stanje uskoro promijeniti i da ćemo uz neformalne oblike uskoro dobiti i formalne oblike školovanja. Logično bi bilo, a ja potajice za to navijam, da se takvo što oformi na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na kojoj radim, budući da tamo već imamo studije glume, lutkarstva, i to kao jedini u regiji i neverbalnog teatra te bi kazalište za djecu zaokružilo izvedbene izraze.“

Osim što je istaknuti kazališni kritičar i teatrolog, Tretinjak je i predavač na Programu za lutkarstvo Odsjeka za kazališnu umjetnost Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, glavni urednik online časopisa Artos i glavni urednik portala Kritikaz.com. Pitali smo ga što će mu biti prvi zadaci. „Pozvan sam kao sudionik na prvu neslužbenu konferenciju i u trenu sam se zaljubio u projekt, u njegove pokretačice i njihovu neodoljivu želju da naprave nešto dobro. Na mom portalu Kritikaz.com kolegica Olga Vujović i ja veliku pažnju posvećujemo kazalištu za djecu, no ovdje će pristup biti znatno sustavniji. Riječ je o izuzetno važnom izrazu, odnosno umjetnosti koja ne samo da vrši ključnu ulogu u stvaranju kazališne publike, već je prostor bezgranične kreativnosti. Kazalište za djecu, a s njim i lutkarstvo kao moja druga velika ljubav, rastu i grade se u prikrajku, ispod radara i medijske vike i buke i to im omogućuje nesputan razvoj, dodatno potenciran od dječjih gledatelja koji žude za čudima i novotarijama svih vrsta. Nažalost, to što sam napisao tek je ideja kazališta za djecu koje nemali broj ‘gostujućih’ redatelja prečesto koristi kao brzu gažu za strpati ponešto novčanica u džep“, rekao je Tretinjak.

Izdvojio je i koji su, po njegovu mišljenju, glavni zadaci ove platforme: „Jedan od zadataka platforme je odmaknuti kazalište za djecu od ‘velikog’ kazališta, skinuti s njega etiketu malog, još uvijek napola balavog brata koji se šlepa za starijim uzorom. Kazalište za djecu je samosvojna umjetnost koja ima svoju publiku s kojom treba razvijati zajednički scenski jezik. To nije jezik statičnih dijaloga, već totalnog teatra – jezik u kojemu se stapaju i dijalogiziraju pokret, animacija i scena, riječ, pjesma i zvuk, omotani scenskom igrom, dakle jezik apsolutne scenske slobode koja će probuditi i razigrati sva dječja čula. No ne samo njihova. Zbog svega toga – i još koječega – smatram da je nužno kritički pratiti kazalište za djecu, ali na odgovarajući način. Pisati kritike u kojima će se svjesno spajati vlastiti pogledi s onim dječjim.“

Istaknuo je u razgovoru i da tu negdje leže i zadaci koje su si postavili. Već su oformili tim regionalnih kritičara koji će pisati o predstavama u svojim sredinama. Sljedeći korak bit će radionice za buduće kritičare koje će održavati po festivalima diljem regije, ali i izvan njih. Usporedo s time radit će na još jednoj slaboj točki kazališta za djecu – teoriji. Jako je malo stručnih knjiga i članaka o kazalištu za djecu, posebice na našim jezicima. Pokušat će ih, poput hrčka, kako je rekao Tretinjak, skupiti na svojoj platformi, uz njih stvarati nove tekstove i time dodatno promovirati platformu kao žarišnu točku kazališta za djecu u regiji.

Jedan od prvih poteza platforme Od malih nog(u) bilo je istraživanje o prisutnosti kazališta za djecu i mlade u zemljama regije koje su potpisale Konvenciju UN-a o pravima djeteta, a rezultati su se pokazali i te kako poraznima za kazališta za djecu i mlade. Na primjer, u Srbiji i Bosni i Hercegovini postotak kazališta za djecu i mlade u odnosu na ukupan broj kazališta je manji od 30 posto, dok Crna Gora nema ni jedno profesionalno kazalište za djecu i mlade. Istraživanje UNICEF-a Crne Gore iz 2019. pokazalo je da čak 68 posto djece Crne Gore u dobi od devet do 18 godina nije posjetilo kazalište u posljednjih godinu dana. Taj problem postaje još veći kada se tome doda podatak da se u tim zemljama više od 50 posto kazališta nalazi u glavnom gradu. U Sloveniji i Hrvatskoj taj postotak je nešto manji, 43 posto Slovenija, 39 posto Hrvatska. Pretpostavljaju, između ostalog, zbog pozitivnih primjera kao što su programi “Ruksak pun kulture” u Hrvatskoj ili “Zlata paličica” u Sloveniji. Zamolili smo Pletikosu da prokomentira te rezultate istraživanja. „Situacija je zapravo vrlo heterogena i kada bi se sve svelo na statistiku, dobili bismo solidan prosjek. To bi, međutim, bio krivi zaključak. UN-ova konvencija kaže da svako dijete ima pravo na umjetnost. U našim državama ogroman broj djece živi na rubu siromaštva ili je već u nj duboko utonulo. Ako djeca nemaju uvjete da zadovolje osnovne potrebe, kazalište im ništa ne znači ma koliko mi volimo vikati da jednom dobrom predstavom možemo promijeniti svijet. Ne možemo. Ali korak po korak, radimo ono što je s naše strane moguće“, smatra Pletikosa. Na to se nadovezao Tretinjak: „Tog dobrog i odvažnog kazališta ima, ono se događa, no u sjeni, podalje od glavnih tokova te se prečesto svede na tek nekoliko izvedbi i gašenje. Jedan od zadataka našeg projekta je izvući te predstave u prvi plan, ukazati na njih, ne dozvoliti im prebrzo gašenje. U tomu, jasno, važnu ulogu ima i ‘odgoj’ publike, odnosno njihovih odraslih pratitelja koji se u svojoj pasivnosti zadovoljavaju igrom na sigurno. A igri na sigurno ne bi smjelo biti mjesta u kazalištu za djecu.“

U planu platforme je i postupno širenje tržišta rada, kao i razmjene znanja, iskustava i umjetnosti, zbog čega već planiraju da platforma postane samoodrživi hub za promociju i afirmaciju umjetnika i umjetničkog stvaralaštva, kao i razvoj publike. Tijekom 2021. planiraju pokrenuti kampanju o pravima djece i radnika u kulturi kao potpuno marginaliziranih skupina.