Sve veći broj migranata koji ponovno, ponajviše kroz Tursku na istoku te kroz Libiju na jugu ulaze u Europsku uniju, u fokusu je europske javnosti. Sve veći pritisak lokalnog stanovništva na vlade nekih država u Europskoj uniji doveo je i do novog jačanja desnih stranaka, populista, a u Hrvatskoj se sve češće mogu čuti negativni komentari usmjereni i na migrante te na osobe koje su u Hrvatskoj iz Nepala, Bangladeša ili Filipina našle radno mjesto. Ono što se često može čuti jesu negativni komentari zbog njihova nepoznavanja hrvatskog jezika, bez razmišljanja o tome da su za takve osobe, dakle one koje u Hrvatsku dolaze raditi, takvi tečajevi preskupi. U njihovoj lakšoj integraciji u hrvatsko društvo pomaže Centar za kazalište potlačenih POKAZ, organizacija civilnog društva koja s migrantima kroz kazališni medij radi na usvajanju hrvatskog jezika. Nacional je razgovarao s utemeljiteljima i članovima POKAZ-a Josipom Lulić, Dinkom Krehom i Dorijom Jukić te Muhamedom, jednim od polaznika njihovih radionica i glumcem u kazališnoj predstavi, ili sceni kako oni to nazivaju, ‘’I’m Not Rasist But…’’. On je Kurd iz Sirije, u Hrvatskoj je dvije godine, u Pučkom otvorenom učilištu polaže tečaj za medijskog tehničara i odlično govori hrvatski jezik. Umjetničko ime mu je Jan (Đan) Jafo, a osim što glumi odličan je i slikar.

Projekt Kazališni jezik, koji provodi samostalno Centar za kazalište potlačenih POKAZ, usmjeren je na osobe migrantskog iskustva koje žive i rade u Zagrebu. Zajednica stranaca u Hrvatskoj, posebno onih koji su u lošijem društvenom položaju – osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, strani radnici iz trećih zemalja u prekarnim zaposlenjima – velikim je dijelom slabo organizirana, ovisna o humanitarnom djelovanju ili malim neformalnim grupama baziranima na zajedničkom podrijetlu ili jeziku. Integracijske politike gotovo su nepostojeće, a šire organiziranje onemogućuje i nepoznavanje hrvatskog jezika. Aktivnosti projekta Kazališni jezik obuhvaćaju kontinuirani rad s grupom stranaca – osoba pod međunarodnom zaštitom i stranog radništva – kroz kazališne radionice usmjerene na usvajanje jezika i oblikovanje vlastitog protunarativa u odnosu na dominantni diskurs, kao i pripremu i izvedbu predstave legislativnog kazališta koja će omogućiti kreiranje konkretnih rješenja. Kazališne se metodologija pokazala iznimno uspješnom metodom za učenje jezika, a kazalište potlačenih kao sredstvo borbe protiv nepravdi. Ovim projektom sudionici dobivaju ciljanu podršku kroz metodologiju dramskog odgoja za usvajanje stranog jezika te istovremeno kroz predstavu legislativnog kazališta stvaraju protunarative te analiziraju i traže strategije za rješavanje konkretnih problema u zajednici. Očekivani širi učinak na društvo povećana je razina integracije te konkretne zakonske promjene koje će smanjiti administrativno nasilje i diskriminatorne prakse.

Josipa Lulić, jedna od osnivačica Centra za kazalište potlačenih Pokaz, Dinko Kreho, član Pokaza, Jan Jafo koji igra u predstavama Pokaza i Doria Jukić, socijalna radnica koja surađuje s Pokazom. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Kako kaže Josipa Lulić, jedna od osnivačica POKAZ-a, Centar za kazalište potlačenih pokaz osnovan je 2015., iako je tada grupa ljudi koja ga je osnovala bila dio Savjetovališta protiv nasilja djece i mladih Luka Ritz:

„Unutar te grupe još od 2010. radili smo programe, koristeći kazalište potlačenih da bismo se borili protiv nasilja, ponajviše unutar školskog sustava. Kazalište potlačenih je vrsta političkog interaktivnog kazališta nastalog u Brazilu 1960-ih pa se proširio po cijelom svijetu, a to je zapravo grupa ljudi koja se nađe u nekoj zajednici i kroz kazališni jezik razgovara o problemima koji ih muče. Oni te probleme prikažu na pozornici, a nakon toga se između glumaca i publike počinje događati dijalog. Publika može doći na scenu, zamijeniti neke od glumaca, dati ideje kako riješiti probleme, a kasnije te ideje ponijeti u stvarni svijet i u svoju okolinu. Za kazalište potlačenih je specifično to da je krajnje demokratizirano u smislu da nema podjele niti između glumaca i publike, a još manje između ljudi koji sudjeluju u predstavi, režisera, glumaca i drugih. Predstava nastaje kroz proces, kada se iz osobnih priča i iskustava stvara sve drugo, razgovor o tome gdje su uzroci, o širim kontekstima. Začetnik kazališta potlačenih je rekao da su svi glumci jer biti glumac znači djelovati. To je osnovna ideja, koristimo kazališnu umjetnost kao demokratski prostor kojem svatko mora imati pristup, a predstave su ili na engleskom ili na hrvatskom jeziku.“

Dinko Kreho kaže da je kazalište potlačenih i vrsta kazališta, ali i metodologija i skup tehnika, načina rada na sceni, koje ljudi otkrivaju iz različitih rakursa. Postoje ljudi koji su došli iz kazališta, ali i oni koji dolaze iz odgojno-obrazovnog sustava, ili iz nekog šireg izvedbenog rakursa, i to su različiti pogledi na svijet. To, kako kaže, pomaže radu jer ne rade svi sve niti sve ljude zanimaju svi segmenti i sve teme. Oni u POKAZ-u stoga nastoje biti platforma, a ne samo organizacija, koja će pomoći ljudima koje zanima kazalište potlačenih.

Predstava ‘’I’m Not Rasist But…’’ izvedena je nedavno u Centru Ribnjak, a kasnije i u Ljubljani na smotri kazališta potlačenih. Jan Jafa, jedan od glumaca koji sudjeluje u predstavi, tek je prošle godine ušao u kazalište:

„To je svijet u kojem nisam nikada bio, to je bilo jako zanimljivo. Kroz rad na predstavi naučio sam hrvatski jezik još bolje, a kroz predstavu smo ispričali svoj život. Za mene je to bio trenutak za uživanje, jer dok sam bio uključen u cijeli proces stvaranja nisam se mogao toliko uživjeti u cijelu priču. Ali izlazak na scenu je bio trenutak u kojem sam mogao uživati, mogao sam vidjeti što se događa oko nas. To mi je bila najveća inspiracija jer kada to živim ne vidim ništa, ali kada glumim to isto onda sve osjećam. Na sceni puno intenzivnije proživljavam bol. Volim rad u kazalištu, zabavno je, najviše se smijemo, ali ujedno proživljavamo sve ono tužno i teško. Reakcije publike su sjajne, pa to svakako daje nadu da možemo neke stvari promijeniti nabolje.

Najdraže u tim susretima je svaki put kad netko dođe i pridruži se radu u kazalištu. Tada shvatim da je ta osoba hrabra zato što podijeli s nama svoju priču, iz čega mi napravimo scenu. Meni je u početku bilo jako teško podijeliti svoju životnu priču, ali sad je sve lakše jer smatram da je svaka priča, pa tako i moja, samo jedan trenutak u prošlosti.“

Scena iz predstave ‘Imamo li izbora?’, Živi atelje. FOTO: Leo Vidmar

Kako pojašnjava Josipa Lulić, ni za ovu kao ni za ostale predstave ne postoji tekstualni predložak prema kojemu se stvara scena. Ideja je, kao i u svim scenama kazališta potlačenih, da se kreće iz metodologije kroz vježbe, oslobađanje glasa, tijela, improvizacije, dakle dramsko-pedagoških igara tipičnih za ovo kazalište:

„Nakon toga se kroz iskustvo tih igara otvaraju teme o kojima se želi govoriti. Okupljamo se oko tema identiteta. U spomenutoj predstavi grupa koja ju je radila bila je zainteresirana za hrvatski jezik, odnosno za usvajanje jezika kroz kazališni medij. U tom trenutku oni su bili u različitim administrativnim statusima, ali zajedničko im je bilo to da su u Hrvatskoj stranci, što je sa sobom kroz godinu dana tih susreta donosilo niz različitih situacija koje oni doživljavaju u Hrvatskoj. Te priče su životne, ali mi smo kroz proces često smijali jer je proces zaigran. Teme su, međutim, vrlo ozbiljne i govore o rasizmu koji je itekako prisutan u Hrvatskoj, o tome kako ljudi ne mogu unajmiti stan jer im vlasnici u lice kažu da ne iznajmljuju stanove crncima, ili kad čuju da se zoveš Muhamed onda je stan odjednom iznajmljen, a bio je prazan dvije sekunde ranije, ili kad ti netko da ugovor na hrvatskom jeziku, ne da ti vremena da ga proučiš već te natjera da ga potpišeš, čime se ti odričeš otpremnine, primjerice. Postoji niz takvih i sličnih situacija koje se događaju iznova. Nije to specifično za Hrvatsku, u mnogim zemljama je slično, da ne govorim o rasizmu prema Romima. No ipak je trenutačno rasizam snažniji i ‘jači’ prema osobama migrantskog porijekla. Kazalište potlačenih htjeli smo omogućiti ljudima koji nemaju pristup nastavi hrvatskog jezika zato što u najvećoj mjeri ona ili nije organizirana ili je vrlo skupa. A netko tko je došao iz Nepala i vozi Glovo ne može si priuštiti tečaj hrvatskog jezika. Zato je nama prvotno ideja bila da otvorimo taj prostor.“

Kako kaže Dinko Kreho, kod izvedbe predstave ‘’I’m Not Rasist But…’’ krenuli su od jezika zato što su se ti susreti događali u sklopu sekcije Kazališni jezik, a sve to je trebalo biti podrška usvajanju hrvatskog jezika koristeći kazališne metode. Ali tijekom samog procesa uvidjeli su da postoji potreba poduke osnovne razine jezika, pa su to kombinirali i velik broj ljudi je prošlo kroz te njihove radionice.

Josipa Lulić kaže da je u izradi te predstave sudjelovalo 23 ljudi – u izrađivanju, stvaranju, svojim pričama i iskustvima – a njih osam je glumilo i javno iznijelo svoje životne priče, što je normalno jer nisu svi spremni podijeliti to s publikom. Sve intervencije publike, bilješke na papirima, prijedlozi, sve se to spremilo i iz toga je proizašao dokument koji su preinačili u Otvoreno pismo, koje su prije desetak dana poslali institucijama Republike Hrvatske. U njemu su njihovi prijedlozi kako bi strukturne promjene mogle pomoći lakšoj integraciji migranata u hrvatsko društvo.

U Otvorenom pismu stoje prijedlozi i rješenja za lakšu integraciju migranata u Hrvatskoj, upućenih zastupnicima Sabora i institucijama Republike Hrvatske. Neki od njih uključuju potrebu da se radna i boravišna dozvola izdaju na minimalno godinu dana bez vezanosti za ugovor o radu, prekvalifikacijske tečajeve za tražitelje azila, besplatnu pravnu pomoć iz domene radnog prava, s posebnim naglaskom na zapošljavanje stranih radnika, prevoditelje i kulturne medijatore u sustavu zdravstva, isti pristup obaveznom zdravstvenom osiguranju za sve bez obzira na administrativni status, osnivanje besplatne ambulante kojoj mogu pristupiti svi bez obzira na administrativni status i posjedovanje zdravstvenog osiguranja, letke s osnovnim informacijama o traženim dokumentima u svim javnim službama na više jezika, osnivanje ureda u kojem bi na jednome mjestu bilo moguće dobiti informacije, podršku, zaštitu i pravne savjete bez obzira na administrativni status. Kako kaže Josipa Lulić, ‘’I’m Not rasist But…’’ posljednja je od mnogih scena Kazališta potlačenih koja će nastaviti svoj kazališni život. Jedna od najuspješnijih i najizvođenijih je ‘’Imamo li izbora?’’ koju su radili s grupom mladih Roma:

„Od 2019. smo počeli surađivati s njima i napravili drugu predstavu koja još nije imala premijeru, a bavit će se segregacijom u području stanovanja i obrazovnog sustava. I napravili smo predstavu, odnosno scenu ‘Imamo li izbora?’ koja se bavi diskriminacijom Romkinja.“

Dinko Kreho član je POKAZ-A od 2017., bavi se pisanjem i u Kazalište potlačenih došao je iz te vizure, iz književnosti. U nekim je izvedbama glumio, u nekima je bio voditelj, neke radionice je vodio, a u nekim je predstavama samo publika:

„U sklopu Kazališta potlačenih suvodio sam radionicu Poezija otpora, to je radionica pisanja poezije, metodologija vježbanja autorskog pisanja s kazališnim jezikom. Iz toga iskustva naučio sam da nije toliko teško napisati pjesmu, kao i da jako puno ljudi, kolegica i kolega iz umjetničkog polja, koji smatraju da imaju demokratično shvaćanje umjetnosti, zapravo su miljama daleko od tog shvaćanja. Ja sam osvijestio različite načine na koje stvaralački, kreativni umjetnički način izražavanja može biti i kolektivan i participativan, a da se ne pretvori u vulgarizaciju i devalvacije, da postoje neki vidovi umjetnosti onkraj elitističkog shvaćanja.“

Llanovi Pokaza u živom ateljeu, jednom od prostora koji koriste za aktivnosti i radionice. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Kao i svim drugim organizacijama civilnog društva, nevladinog sektora ili nezavisne scene, jedan od osnovnih problema jest prostor. Oni se kao organizacija koriste prostorima koje dijele s prijateljskim organizacijama civilnog sektora, što otežava integraciju njihovih korisnika. Kako kaže Josipa Lulić, za njih bi bilo nužno koristiti jedan prostor jer osobe koje ne govore hrvatski jezik ne snalaze se baš tako lako po gradu ako svaki put na vježbe moraju dolaziti u drugi prostor. Ideja interaktivnog kulturnog centra koji gradska vlast najavljuje Josipi Lulić čini se kao odlična ideja, makar da zajednički koriste prostore s drugim udrugama civilnog društva. POKAZ se u gotovo 100-postotnom iznosu financira putem različitih natječaja, manjim dijelom Grada Zagreba, pa zatim novcem Kulture nove, Ministarstva kulture i medija. Projekt Kazališnog jezika financiran je iz fondova Grada Zagreba.

Doria Jukić je socijalna radnica i u projekt POKAZ-a uključena je najviše kroz odgojno-obrazovne procese, u školama rade odnosno izvode predstave i vode radionice s učenicima, studentima ili profesorima:

„Ova metodologija mi je došla spontano, kao pomoć u radu s djecom i mladima, ali i stručnjacima, u razvijanju kritičke svijesti, kohezije i vršnjačkog nasilja. Prva mi je želja bila shvatiti i naučiti kako pomiriti teoriju i praksu u socijalnom radu, to je uvijek ultimativno pitanje. Počela sam na to pitanje odgovarati metodologijom kazališta potlačenih. Imamo dobre suradnje s osnovnim i srednjim školama, fakultetima. Najčešće pokažemo neke prezentacije, scene i nastavimo s radionicama. Javljaju nam se razredi koji su u procesu razrade nekih procesa, problema, koji žele pomoć. Želimo ih upoznati s metodologijom, ali i sa stručnim timom nastaviti s radom, ali na način da im prenesemo znanje i vještine koje će se koristiti za rješavanje problema, to je najbolji put. Želimo ostaviti alate u rukama onih koji će ih dalje provoditi. Agenda nam je ući u međupredmetne kurikule, tu je prostor za nas i onda pišemo sadržaj, opisujemo što želimo – rad s profesorima ili učenicima. Guštam u tim mjestima prostora, suodnosa. Spomenuli smo radionicu pisanja pjesme. Kako se pjesma napiše? Tako da se postupno dođe do tog trenutka, ne dođe to bezveze, dođe iz tijela, iz atmosfere koju kreiramo. A atmosfera je utkana u našim vrijednostima, u onome kako se ophodimo, do čega držimo i kakav život želimo stvarati. Želimo stvarati drugarstva, pa onda iz takve atmosfere nastaju sigurni prostori u kojima se možemo propitati i biti hrabri da napravimo promjenu. To možemo kao cilj napisati na papiru, ali emocija koja se stvori i put do te pjesme je ono što nas zanima. Sve je dio jedne putanje.“

Doria Jukić kaže da je kroz rad u POKAZ-u naučila koliko je divan taj čar kolektiva kao dijeljenja, kako se čuvamo i njegujemo, to je ono što je zanima. Što znači jedan kolektiv u školi, zajednici:

„Postoje tzv. slučajne grupe, one se okupe i rasplinu. Pitanje je što možemo kontinuirano graditi i kako da te grupe opstanu. Ne moramo misliti sami na sebe, nego možemo i moramo dijeliti. To ne znači da će netko odmah znati riješiti neki tvoj problem, to nije ni potrebno, ali će ti držati leđa bez da smo konkurencija na surovom tržištu. Ja sam sigurnost našla u kolektivu. Svaka rasprava, radionica, djeluje zaista terapeutski. Pitanje je što od toga svatko uzme za sebe i na koji način je podržan, što se događa unutar kolektiva. Postoje stvari koje možemo dijeliti i stvari koji su unutarnji procesi koji se ne mogu dijeliti. Ova je metodologija još od fakulteta bila korisna, uvidjela sam da me hrani iako nisam u svakom trenutku shvaćala što se događa tijekom procesa. Ne može se to objasniti, ali treba svatko doći i to doživjeti, svi ti pokreti, ples, smijeh, suze, nelagodni osjećaji, povratak u svoje tijelo, sve je to dio procesa koji se treba doživjeti.“

Josipa Lulić nadovezala se i istaknula važnost tog zajedništva. Iz svakog susreta, slučajnih ili trajnih, kaže da se zaista hrani:

„Postoji zajednički osjećaj da smo skupa, da smo svi ljudi, nema striktne podjele. Često u natječajima morate napisati tko je edukator, tko je stručnjak, a tko polaznik, a kod nas je tijekom procesa to zaista sve izmiješano pa sam ja zapravo učila od polaznika, a Jan je u mnogim trenucima bio stvaralačka sila koja je držala sve u rukama, koja je imala kreativni potencijal. Dakle, uloge su bile obrnute i to se događa, tako mi radimo. Plan je da scena ‘I’m Not Rasist But…’ živi i dalje u kazalištu. U četvrtak kreću nove radionice hrvatskog jezika i želja je da se i drugi migranti uključe, da radimo nove scene, trebamo podržati usvajanje hrvatskog jezika, ali na drugačiji, kreativniji način.“