Predstava „Tonček i Točkica“, prema knjizi Ericha Kästnera, premijerno će biti izvedena 15. ožujka u kazalištu Žar ptica i u režiji Anje Maksić Japundžić. U glavnim ulogama pojavljuju se Amanda Prenkaj i Petar Atanasoski, koji je dao intervju Nacionalu.

Nacional: Rano ste se počeli baviti glumom, zašto baš gluma?

U kazalište sam se zaista rano zaljubio, zapravo prvi odlazak u kazalište bio je „trigger“ kojeg se intenzivno sjećam i kojem se uvijek vraćam u trenucima bilo kakve krize. Bila je to za mene ljubav na prvi pogled i sva je sreća da sam imao veliku podršku majke. Ona me i odgajala i naučila onome što je u ovom poslu najbitnije. Odgovornosti, radišnosti i strpljivosti. Bilo joj je zaista teško u nekim trenucima u životu i odluka da će podržati sina u nekom umjetničkom poslu pokazuje zaista visok stupanj ljubavi i povjerenja i na tome sam joj vječno zahvalan.

Nacional: Smatrate li svoj posao odgovornošću? Je li dječja publika zahtjevnija?

Smatram da je svaki posao odgovoran. Ako nije, on čovjeku i ljudima oko njega ne može donijeti dovoljnu količinu zadovoljstva i ispunjenosti. Kazalište ne dijelim na dječje i kazalište za odrasle. Postoji dobro i loše kazalište. Kazalište koje daje i kazalište koje uzima. Kad ste slabi, nespremni i nezadovoljni, onda je svaka publika zahtjevna. Pokušavate vlastitu slabost nekako opravdati i počinje se publiku karakterizirati nekakvim terminima kao što su zahtjevna, neobrazovana, dječja. Kvalitetna predstava uspjet će zainteresirati svakog čovjeka. Kazalište je ogledalo društva, ali ono i stvara društvo. Svaki elitizam to društvo nepotrebno razdvaja i ako bez njega ne možemo u svakodnevnom životu, onda bi ga barem u kazalištu trebalo potpuno izbjegavati.

Nacional: Uskoro je premijera predstave „Tonček i Točkica“ u kojoj igrate glavnu ulogu. Kako ste doživjeli tu priču, ima puno poruka i savjeta koje bi djeca mogla prihvatiti?

Priča je predivna i upravo pruža mogućnosti koje sam maloprije spomenuo. Dramaturg Dubravko Mihanović uspio je najvažnije dijelove romana vješto dramaturški istaknuti, a Anja režijski zanimljivo približiti mladim umovima. Priča je to o pravom svijetu, u kojem svi živimo, u kojem se novac stalno nameće kao poželjan cilj koji ne bira sredstva. Tome se opiru naši junaci. I baš kao što nas djeca stalno podsjećaju na prave vrijednosti, tako i Točkica i Tonček predstavljaju svu borbu unutarnjeg svijeta spram materijalnog i prolaznog.

Nacional: Žar ptica je jedno od najposjećenijih i najpopularnijih kazališta, kako vidite kazalište za djecu u Hrvatskoj? Što mora imati, kakav repertoar nuditi da bi djeci u današnje „ludo“ vrijeme bilo zanimljivo?

Istina, Žar ptica zaista je najposjećenije kazalište u Hrvatskoj. Prošle godine odigrali smo više od 300 predstava. Prema našim statistikama to je zaista impozantan broj. Ali kazalište nije broj i statistika ne bi trebala predstavljati orijentir po kojem se neko kazalište treba kretati. Svako kazalište ne bi trebalo „biti u trendu“ nego stvarati trend. Svaki čovjek trebao bi nakon odlaska iz kazališta ponijeti i zadržati neku misao ili osjećaj koji će mu omogućiti preispitivanje, napredovanje i neku spoznaju. Moraju se davati prilike novim ljudima, mladim glumcima, jer ovaj posao ako nije mijena, postaje dosadna imitacija stvarnosti. I u toj mijeni leži zanimljivost. I djeci i odraslima. Ako se stalno traže novi obrasci, novi kodovi, nove estetike i jezici, tada će kazalište biti zanimljivo bez obzira na to o kojem se komadu radi.

Nacional: „Tonček i Točkica“ su lektirni naslov, ali sav pristup lektiri i čitanju mijenja se novim prijedlogom kurikuluma za hrvatski jezik. Dosta je diskusije bilo o tome i svi se slažu da današnja djeca moraju čitati naslove koji su im bliski, u čijem se vremenu radnja događa, jer će tako bolje shvatiti kontekst i radnju pa će tako više čitati. Što mislite o svemu tome, Žar ptica ima dosta lektirnih naslova, kako te priče predstaviti djeci?

Da, pratio sam i mislim da se sve o tome reklo. Količina zbunjenosti i gorčine koju je ova odluka izazvala na društvenim mrežama, dovoljno pokazuje koliko je taj potez upitan. Meni je žalosno što se čitanje smatra nekakvom obavezom. To nije obaveza, to je mehanizam koji svatko, ali baš svatko mora usvojiti, kao i računanje. Naravno da je tablica množenja teška prvih 20 ponavljanja, ali znači li to da bismo trebali množiti do pet? Svi ti naslovi imali su na mene veliki utjecaj kojeg nisam odmah bio svjestan, ali kasnije u životu pokazali su se izuzetno važnima za unutarnji duh. Bojim se da je ova situacija jednostavno posljedica kapitalističkih, radikalnih grupacija koje su na razne načine ušle u obrazovanje i koje u ime novca zaustavljaju razvoj građanskog i demokratskog društva. Bolje odgojimo ovce koje neće misliti svojom glavom. Oni će nam reći kako treba živjeti, a mi ćemo ih za to dobro plaćati. Nadam se da ćemo se uspjeti tim tendencijama oduprijeti i postati društvo Točkica i Tončeka, a ne društvo Gospođica Krunica i Vragometnog Vinka.

Nacional: Tek ste dvije godine u ansamblu, koliko je to za glumca važno? Jeste li neopterećeni zbog te činjenice, jer ne morate razmišljati o mnogim stvarima koje sa sobom nosi status slobodnog umjetnika?

Ruku na srce, imati priliku raditi u gradskom kazalištu veliki je dar u ovakvim uvjetima u Hrvatskoj. Dobivati svaki mjesec primanja, isplaćena na vrijeme, današnjem glumcu čini se kao poseban uspjeh iako bi to trebalo biti sasvim normalno. Hrvatska je zemlja velikih umjetnika, radišnih glumaca i dobrih ljudi te se nadam će svi takvi dobiti priliku, a da će uhljebi i korumpirani neradnici promijeniti svoje navike ili se maknuti i dati priliku onima koji žele i znaju. Sretan sam zbog svog radnog mjesta, ali nadam se da me ono neće s godinama uzoholiti, umisliti te da ću uvijek s voljom raditi ovaj posao.