U Žar ptici će 27. rujna premijerno biti izvedena predstava “Ako kažeš, gotov si!” prema tekstu Dine Vukelić i u režiji Krešimira Dolenčića. U predstavi koja govori o međuvršnjačkom nasilju igra i Lucia Stefania Glavich Mandarić, i to četiri različita lica, po jedno u svakoj od četiri priče, uglavnom mlade djevojke od kojih svaka nosi svoj problem koji je vezan uz školu, uz ljubav, uz odnos s roditeljima. 

NACIONAL: Tekst govori o vrlo raširenom problemu međuvršnjačkog nasilja, kako gledate na taj problem koji je sve izraženiji?

Drago mi je da se sve više govori o tom problemu. Mislim da je jako bitno osvijestiti da je nasilje među mladima jako rašireno i da ga ima više nego što mi mislimo. Jako puno djece i mladih često neće reći nikome ako im se dogodi neka neugodna situacija ili ako netko nad njima provodi bullying. Mislim da je razlog tome često nekakav sram koji možda osjećaju ili naprosto nepovjerenje u to da ako i prijave problem, poduzeti će se sve da se taj problem i riješi. To je još uvijek, nažalost, tabu tema.

NACIONAL: Zašto je o tome važno govoriti?

Mislim da je upravo zato jako važno razgovarati o toj temi. Bitno je osvijestiti odrasle, roditelje, profesore, učitelje i sve ostale koji rade s djecom i mladima o problemu međuvršnjačkog nasilja, ali i samu djecu i mlade. Mi smo na ovoj predstavi surađivali s Poliklinikom za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, odnosno s njihovim odborom mladih. Taj je odbor jako aktivan u podizanju svijesti o međuvršnjačkom nasilju. Puno nam znači suradnja s njima jer smo uz njihovu pomoć naučili jako puno, prikupili puno bitnih i korisnih informacija, ali i shvatili koliko zapravo ne znamo kakve sve posljedice bullyinga mogu biti i do kojih granica to može ići.

NACIONAL: Koje poruke je važno slati mladim ljudima i djeci koji se nađu u takvoj situaciji?

Važno je da se osjećaju sigurno, u smislu da uvijek znaju da postoji netko njima blizak od odraslih, bilo da je to roditelj ili profesor, kome se mogu obratiti kad imaju problem. Bitno je da imaju nekoga tko će taj njihov problem zaista ozbiljno shvatiti i poduzeti nešto da im pomogne. Ako se nemaju kome obratiti, uvijek mogu nazvati Hrabri telefon na besplatni broj 116111.

NACIONAL: Zašto se ne rješavaju takvi problemi, bullying, međuvršnjačko nasilje, cyber nasilje?

Ne mislim da se ne rješavaju, samo se rješavaju jako sporo. Jako je puno faktora koji utječu na rješavanje pojedinih problema, ali ja nisam stručna na tom području pa radije ne bih u to ulazila. Ali definitivno mislim da bi se stvari puno brže rješavale ili barem manje događale kada bi se više o tome govorilo.

NACIONAL: Koliko kazalište na to može utjecati?

Mislim da kazalište može imati veliki utjecaj, barem što se tiče podizanja svijesti i razgovora o problemu. Barem se nadam da može. Kazalište je tu da kritizira, zabavlja, ali i podučava. Pogotovo kazališta za djecu imaju tu ulogu. Mislim da će naša predstava potaknuti ljude na razmišljanje, ne samo mlade, nego i odrasle, roditelje, učitelje, profesore, odgojitelje. Nadam se da će barem nekima otvoriti oči, natjerati ih na razmišljanje i potaknuti ih da se osvrnu malo oko sebe. Možda primijete neke stvari koje prije nisu i tako pomognu nekome.

NACIONAL: Zašto ste vi odlučili postati glumica i kako je došlo do toga da ste upisali Akademiju?

Krenula sam gledati ispite na Akademiji jako rano, još u osnovnoj školi. Uvijek me privlačila ta atmosfera koja bi vladala među studentima na Akademiji. Tamo sam se uvijek dobro osjećala i htjela sam biti dio toga. Obožavam taj osjećaj uzbuđenja pred izlazak na scenu, pogotovo pred premijeru, a i osjećaj nakon dobro odigrane predstave.

NACIONAL: Imali ste priličnu sreću jer ste dobili ulogu u vrlo gledanoj seriji „Crno-bijeli svijet“ dok ste još bili na Akademiji, koliko je teško doći do uloge?

Da, može se reći da sam imala sreće. Radila sam na dvije jako gledane i kod publike omiljene serije, “Crno-bijeli svijet” i “Na granici”. Ulogu u “Crno-bijelom svijetu” dobila sam još na drugoj godini Akademije. Imala sam sreću što sam tako rano dobila priliku raditi jednu tako kvalitetnu seriju koja je na kraju išla tri sezone. Mislim da je mladim glumcima dosta teško, konkurencija je velika jer nas ima puno, a ponude su oskudne. Ne mogu reći da ih nema uopće, ali ima ih malo. Imala sam sreću što su mi se projekti koje sam radila zaredali pa sam zapravo imala malo tog vremena između kad nisam ništa radila. Voljela bih da se otvore nove mogućnosti za mlade glumce, da bude barem više otvorenih audicija pa da barem imaš osjećaj da te netko želi razmotriti kao opciju za neku ulogu u filmu, seriji ili u kazalištu. Mislim da to za sada funkcionira više po principu nekih poznanstava i zatvorenih krugova u koje se često čini nemoguće upasti.

NACIONAL: Kako gledate na to da HRT, unatoč tome što je gledanost serije „Crno-bijeli svijet“ iznimno velika, još uvijek nije dao konkretan odgovor o mogućoj četvrtoj sezoni?

Smatram da je HRT jedini koji u toj situaciji gubi. Ljudi su jasno dali do znanja što im se sviđa i što žele gledati, a svatko tko do sada nije uočio potencijal u “Crno-bijelom svijetu”, ne zna što propušta.

NACIONAL: Ta serija govori o 1980-ima, a vi se tad niste ni rodili. Kako ste doživjeli te stvari, ljude, situacije? Što se može naučiti iz prošlosti, što ste vi naučili iz prošlosti?

Bilo mi je jako zanimljivo vidjeti kako je svijet otprilike tada izgledao. Fora je vidjeti kako se odijevalo, koja se muzika slušala, kako su bili uređeni interijeri, kakvi su se auti vozili, kako su ljudi tada živjeli… Svako doba ima svoje dobre i loše strane. Možda su neke stvari bile bolje, a neke gore nego danas. Bilo bi dobro da se na greškama uči, ali svi znamo da često nije tako. Ja sam naučila da uvijek treba gledati naprijed i uživati u sadašnjem trenutku. I jako bitno, ne odgađati stvari! To još moram usavršiti.