Predstava “Kamen”, premijerno postavljena u srijedu u ZKM-u, koprodukcija s Beogradskim dramskim pozorištem u režiji Patrika Lazića, kompleksan je kazališni kolaž povijesti zločina 20. stoljeća u mračno sugestivnom komadu o mehanizmima perpetuiranja laži i predrasuda.

U predstavi koja kroz nasljeđe nacističkoga terora propituje odnos sjećanja i odgovornosti, neugodno rezonirajući s aktualnim povijesnim trenutkom prekrajanja prošlosti, jačanja nacionalizama i rastućih podjela, po prvi su se puta na istoj pozornici našli glumci iz Zagreba i Beograda, predvođeni BDP-ovom Mirjanom Karanović i ZKM-ovom Doris Šarić Kukuljica, uz izvrsne mlade glumce Miu Melcher i Dadu Ćosića (ZKM) te Natašu Marković i Ivu Ilinčić (BDP).

Nakon što je 11. prosinca premijerno izvedena u BDP-u u Beogradu, zagrebačka premijerna publika ovu je dojmljivu suradnju, u kojoj se naizmjenično govori hrvatskim i srpskim, u srijedu dočekala s velikim zanimanjem, isprativši glumce i autorski tim uz ovacije i aplauz.

Nastala po tekstu suvremenog njemačkog dramatičara Mariusa von Mayenburga, predstava “Kamen” bavi se preispitivanjem uloge maloga čovjeka u velikoj povijesti kroz priču o sudbini jedne kuće u istočnonjemačkom gradu Dresdenu. Fokus je na tri generacije žena iste obitelji, koja u posjed kuće dolazi 1935., kada ju nominalno “otkupljuje” od njezinih izvornih vlasnika Židova. Na suprotnom kraju spektra je godina 1993., kada ista obitelj u demokratskoj ujedinjenoj Njemačkoj ostvaruje pravo na povrat “svoje” u komunizmu konfiscirane imovine.

Gledajući “Kamen” s distance od tridesetak godina, pitanje perpetuiranja povijesnih istina i laži više je nego aktualno: zar je povijest doista zaboravljena, jesu li svi oni ljudi umrli nizašto ako smo danas ponovno spremni ustajati u obranu svojih “ugroženih” opstojnosti, isključivati i protjerivati druge u ime izmišljenih mitova?

U “Kamenu”, Von Mayenburg upozorava na relativnost “istina” u koje vjerujemo i u koje se zaklinjemo, pokazujući kako je europska povijest otimanja, progona, nacionalizama i mržnji posljedica interpretacija određenih interesnih skupina. Uz to, pokazuje da se ta povijest neprekidno ponavlja – jer, ako ne razumijemo svoju povijest, kako možemo oblikovati svoju sadašnjost i izbjeći ponavljanje starih destruktivnih obrazaca?

Zahvaćajući u širokom luku 60-ak godina povijesti jedne obitelji, “Kamen” fragmentarno povezuje ključne prekretnice Njemačke povijesti 20. stoljeća: rasplamsavanje nacizma, završetak Drugog svjetskog rata, podjelu Njemačke na Zapadnu i Istočnu, bijeg stanovnika DDR-a na Zapad, te ponovno ujedinjenje u zajedničkoj demokratskoj republici.

Svodeći recentnu prošlost čitave zemlje na prostor jedne kuće, koja tako postaje simbol povijesnih mijena prošloga stoljeća, autor istražuje pitanje osobne odgovornosti pojedinca za zločine najstrašnijeg razdoblja u svjetskoj povijesti, kao i u stvaranju mitova čija je distorzirana interpretacija povijesnih činjenica u temeljima svih naših današnjih predrasuda i podjela.

Odabravši kamen kao simbol i lajtmotiv komada, Von Mayenburg se izvrsno poigrao sa značenjima: kamen je i gradivni element ali može biti i sredstvo razaranja. Kamen može biti metafora dobroga – snage, čvrstoće, ali i zla – nepromjenjivosti, krutosti. Kao dio Berlinskoga zida, može biti strašan simbol podjele i kontrole, ali i običan bezazleni suvenir, podsjetnik na ružnu prošlost. Može ga se promatrati i s filozofskoga aspekta, kao kamen spoticanja ili kao onaj iz biblijske poslovice o “grijehu i bacanju kamena”.

Sva su ta značenja i sva pitanja koja iz njih proizlaze prisutna u ovome tekstu. Ali najvažnije značenje, ono na kojemu je najveći naglasak toga komada, njegova je postojanost: kamen kao laž, kao strašna tajna, kao zastrašujuća istina koju je nemoguće sakriti ili zanijekati, koju je potrebno razriješiti jer će se inače neprekidno iznova vraćati, uporno se probijati na površinu bez obzira koliko smo je duboko pokušali zakopati.

Kao polazište svojega preispitivanja Von Mayenburg uzima malog poslušnog oportunista, onoga koji je Hitleru spremno pomogao u provedbi njegova dijaboličnog plana istrebljenja Židova: “običnoga građanina” koji je tridesetih godina prošloga stoljeća preko noći presvukao kožu i postao – izravno ili neizravno – suučesnik u šest milijuna ubojstava, da bi se kasnije pravdao kako nije znao, nije vidio, nije kriv.

U nasumično isprepletenim sekvencama bešavno se miješaju vremenska razdoblja i politički režimi – nacizam, komunizam, demokracija – a svi su protagonisti čitavo vrijeme zajedno na sceni, koja predstavlja isti prostor, ali u različitim povijesnim trenucima. Naglim kronološkim skokovima izlazimo iz jednog i ulazimo u drugi kontekst, pri čemu su neki likovi – u različitim razdobljima svojega života – prisutni u svima ili nekima od njih.

Iako djelomičnu pomoć u rekonstrukciji onoga što se događa na sceni dobivamo putem videoprojekcija na kojima se ispisuju godine u kojima se trenutno nalazimo, taj je teatarski postupak prilično zahtjevan za gledatelje, jer je nužna apsolutna koncentracija kako bi se shvatile sve implikacije i svi međusobni odnosi u komadu, koji se otkrivaju polako, kako se postupno skidaju slojevi laži i obmana na kojima su likovi ove predstave sagradili svoje živote.

Što se događa kada mit biva narušen, kada pravu istinu, poput kamena nasred puta, postane nemoguće izbjeći, ignorirati?

Godine nisu slučajno odabrane: 1935. počinje ozbiljan progon Židova; 1953. je posljednja godina kada se još uvijek moglo slobodno kretati između Istočne i Zapadne Njemačke; 1993. su nakon rušenja Berlinskoga zida odbjegli Nijemci mogli ponovno useliti u svoje vraćene domove u sada ujedinjenoj državi.

Minuciozno skrojen patchwork o odgovornosti i krivnji, istini i laži i prošlosti koja se ponavlja, “Kamen” je dojmljiva studija o moralu, o ljudskosti, o tome kako prekrajamo svoje osobne povijesti kako bi bolje pristajale našim predodžbama o sebi, ozbiljno upozorenje da nečinjenje ne ekskulpira od krivnje: biti pasivan isto je što i biti kriv.

Na sceni sastavljenoj od kutija – kao simbolični namještaj, škrinje s tajnama ili pak kutije za pakiranje – protagonisti ove otrežnjujuće metafore našega vremena jedni drugima štafetno predaju kamenje svojih laži. Simbol svega onoga što ostavljamo u nasljeđe svojim potomcima, kamen postaje težak teret kojega se možemo osloboditi jedino kroz dugotrajan i mukotrpan proces, a prvi je korak priznati ga i osvijestiti. Tek tada može uslijediti dugo razdoblje pregovora i pomirenja s njim.

Prva generacija taj je kamen upakirala, druga se nije znala ili nije mogla nositi s njim. Treća ima mogućnost razbiti ga, odreći ga se, i krenuti graditi bolju budućnost ispočetka.