Teatar Poco Loco drugu godinu zaredom organizira kazališni ciklus „Bolje da o tome (ne) razgovaramo“ koji se kroz kazališne predstave za djecu i mlade, razgovore nakon izvedbi i podcaste bavi kompleksnim, često prešućivanim temama kao što su razvod roditelja, smrt bliskih osoba, usamljenost, vršnjačko nasilje ili seksualnost. Ovogodišnji ciklus održavat će se do 21. rujna u zagrebačkom Centru kulture na Peščenici.

Ines Škuflić Horvat, dramska pedagoginja iz Teatra Tirena, smatra da je iznimno važno što je festival pokrenut i što se održava već drugu godinu, o čemu je rekla:

„Tabu teme su, kako im ime kaže, ono o čemu se baš ne govori, a kad se ne govori, znači da se prešućuje, a ne rješava problem. Sjajno je da prestaje prevladavati didaktična uloga kazališta i da se počinju stvarati autorske predstave koje postavljaju pitanja i otvaraju teme odrastanja. Ove godine festival je regionalni, jer nije lako ni složiti festival s obzirom na to da dobar dio kazališta igra ‘na ziher’ – znači, postavlja se ono što je najlakše prodati, kao što su lektirni naslovi, koji najčešće nisu propitani u kontekstu današnjeg vremena. No kazalištu nije uloga biti muzej i čuvati baštinu, nego postavljati pitanja i sa svojom publikom tražiti odgovore na životne izazove.“

Teatar Tirena sudjelovao je prošle godine na festivalu s predstavom „Boja odgoja“ koja problematizira stereotipe rodnih uloga, a ove godine igraju predstavu „To je to?“ kojoj je tema gubitak bliske osobe. Namijenjena je djeci od četiri do osam godina.

„Predstava je postavljena 2016. godine i odigrana je tri puta – i to na festivalima. Vrtićima je bila ‘preteška’. Stoga je obnavljamo jer nam je stalo da se društvo senzibilizira i otvori i za teške teme. Ovaj festival je vrlo važna podrška kazalištima koja su bila dovoljno hrabra da se takve teme postave. Zanimljivo je da ga organizira nezavisno kazalište“, rekla je Ines Škuflić Horvat.

Pojasnila je može li kazalište i kako pomoći da se o tim temama govori češće. Podsjeća kako je davno rečeno da je kazalište ogledalo društva i izuzetno je važno vidjeti što zrcali i u našem vremenu: „Djeca i mladi percipiraju predstavu ovisno o svom osobnom razvoju i iskustvu gledanja predstava, stoga je izuzetno važno da dođu u dodir s kazalištem što ranije, a da se predstave postavljaju u suradnji sa stručnjacima – psiholozima, pedagozima, pogotovo kad su u pitanju osjetljive teme. Nemamo iluziju da kazalište može promijeniti svijet, ali je činjenica da se dijete identificira s likom, prepoznaje u njemu neke svoje osobine, a na sceni situacije u kojima se našlo ili bi se moglo naći, vidi situacije i njihove posljedice, ima priliku sagledati problem iz više motrišta i ‘čuti’ i drugu stranu. Prorađuju se životne situacije u zaštićenim okolnostima, a gledatelj ima priliku proživjeti cijeli spektar osjećaja. Lik može postati i model ponašanja – stoga je izuzetno važno pažljivo postavljati predstave za djecu i tinejdžere. Kazalište pruža izravno iskustvo, ako pristaneš na konvenciju ‘kao da’ – imaš priliku za susret s drugim mjestom i drugim vremenom, bivajući u svom realnom vremenu.“

Kako je primijetila, djeca teško verbaliziraju teške teme, uloga kazališta je otvoriti, prepoznati, motivirati, dati uvid, a nakon toga rad. Trebaju nastaviti njihovi nastavnici, roditelji, a u slučaju konkretnog teškog iskustva stručnjaci. Teatar Tirena opredijelio se za autorsko stvaranje predstava. Imaju dramski studio s 200 polaznika pa im je lakše prepoznati aktualne teme. S polaznicima rade ankete, pilot izvedbe, nakon kojih se zna dogoditi da mijenjaju, prema njihovim sugestijama, dijelove predstave.

„Trudimo se u svom dramskom studiju razvijati kritičko mišljenje tako da su uobičajeni razgovori o različitim temama koji prelaze u improvizacije i dublje prorađivanje problemskih situacija. Tako smo i došli do teme rodnih stereotipa, u mnogim obiteljima o seksualnosti se baš i ne razgovara otvoreno, a primijetili smo i da se s gubitkom vrlo često ne znamo nositi. Djecu se pokušava zaštititi i često se nemaju priliku oprostiti od voljenih. Izuzetno bi bilo važno da se uključe odgojno obrazovne institucije. Zbog količine gradiva i broja predmeta škola postaje sve više samo obrazovna institucija, a problema, posebno s mentalnim zdravljem, ima sve više. Stoga je krucijalna suradnja umjetnosti i obrazovanja. Odgoj uz umjetnost razvija kritičko promišljanje, razvija kreativnost, otvara prostore mašte. Svi zajedno imamo odgovornost prema mladim naraštajima, a kazalište je odličan partner u odgoju i obrazovanju“, smatra Ines Škuflić Horvat.

Glumica Dunja Fajdić iz Teatra Poco Loco kaže da će tijekom ciklusa govoriti i o tome što je danas uopće tabu, gledat će se predstave koje govore o seksualnosti, ksenofobiji, nasilju prema drugačijima, o uzrocima tinejdžerskog nasilja, o usamljenosti koja postaje sve veći problem u današnjem načinu života djece te o smrti. Kad je riječ o planovima, Teatar Poco Loco, kao malo nezavisno kazalište bez vlastite dvorane za izvedbe, planira uglavnom premijere u sezoni.

„Za ostalo se i dalje prilagođavamo pozivima publike – gdje nas zovu, tamo dolazimo na gostovanja. Ovaj ciklus je nastao iz najiskrenije potrebe da se o kazalištu za djecu i mlade govori u pozitivnom i moćnom kontekstu, jer ne želimo da ga se svodi na istu razinu kao animacijski program ili servis za pomoć u obradi lektire. Ono ima puno veći potencijal i tu smo da uporno radimo na tome da to prepoznaju i institucije, roditelji i odgojitelji“, zaključila je Dunja Fajdić.