U Obzoru od 30. listopada 1899. zagrebački kavanar Eduard Heimbach je objavio oglas: “Ovime obćinstvu do znanja dajem staviti kako će se kavana Corso, nakon iznovičnog preuređenja, sutra u 12 sati o podne otvoriti…”

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća kavane su bile popularno okupljalište Zagrepčana, središte društvenog života. Izdvajale su se prije svega time što se u njima okupljao građanski sloj. Gotovo je svaka imala stalne posjetitelje, s uvijek istim rezerviranim stolovima. Konobari, oberi, unaprijed su znali u koje vrijeme se koje društvo okuplja, tko što pije, koje novine čita, igra li domino ili karte. Tu su se izmjenjivala mišljenja, formirali pogledi, stvarale odluke važne za život Zagreba.

Corso je bio reprezentativan primjer secesijske unutrašnjosti s kožnatim naslonjačima, raskošnim lusterima i mramornim stolićima. Najprije se nalazio na početku Tomićeve ulice, a od 1907. u novoj zgradi štedionice u Ilici 25. Tada je satirični list Koprive, uz pohvale zajedljivo napisao kako je «vrijedni gospodin kavanar namjestio u svojem lokalu tri profesora hrvatskoga jezika “koji će goste, osobito dame, besplatno poučavati hrvatski.”

Naime, u to vrijeme bilo je nobl govoriti njemačkim jezikom! No, sedamdesetih godina prošloga stoljeća počelo je propadanje popularnih, starih zagrebačkih kavana. Nekadašnja kultna mjesta prošlosti danas su uglavnom predmet nostalgije. Gradska kavana na Trgu bana Jelačića nakon preuređenja ponovo je otvorila vrata, Corso nije. Nekadašnja omiljena kavana starih Zagrepčana danas je zatvorena zbog neriješenih vlasničkih odnosa pa zato i ne može vratiti stari sjaj.