Objavljeno u Nacionalu br. 520, 2005-10-29

Zbog namjernog odugovlačenja i upuštanja u dugotrajne sudske sporove u slučajevima kada bi se mogla nagoditi, država je postala najveći krivac zagušenja sudova u Hrvatskoj

Sanaderova vlada već je dugo suočena s problemom reforme pravosuđa, koja je jedan od temeljnih uvjeta za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Posljedice oklijevanja s provedbom reformi, za koje su krivi i premijer i ministri financija i pravosuđa, mogle bi dovesti do bankrota države. Dok pred predstavnicima EU i pred hrvatskom javnošću hrvatski premijer i ministri ističu svoju spremnost na reformu, država je glavni generator kaosa koji koči cijeli sustav i reforme. Kako ističu Nacionalovi izvori, umjesto da služi kao primjer svojim građanima, upravo se država, u situacijama kad nastupa kao stranka u sporu, ponaša neodgovorno: odugovlači s postupkom, ne poštuje zakone i sudske odluke, nastavlja sa sporenjem čak i kad je očito u krivu. Upravo iz tog razloga ne začuđuje podatak o kojem se u Hrvatskoj malo zna: RH gubi gotovo 80 posto slučajeva u kojima se pojavljuje kao tuženik. Kako ističu hrvatski pravni eksperti, dva su moguća razloga za takav katastrofalan rezultat: prvi je mogućnost da država, odnosno Državno odvjetništvo koje zastupa RH, ima katastrofalno loše, neobrazovane i nesposobne pravnike. Nacionalov izvor blizak Državnom odvjetništvu demantira tu mogućnost: “Državno odvjetništvo ima dobre pravnike. Ako pogledate godišnje izvješće Državnog odvjetništva, primijetit ćete da je 2004. u parničnim sporovima u kojima Državno odvjetništvo zastupa RH, ministarstva ili državna tijela kao tužitelje od ukupno 3078 sporova njih 1809 ili 58 posto u cijelosti dobiveno, što znači da Državno odvjetništvo ima iznimno uspješne pravne stručnjake. Međutim, druga je stvar kad Državno odvjetništvo zastupa RH kao tuženika.” I doista, godišnje izvješće pokazuje da je 2004. u 29.948 takvih postupaka Državno odvjetništvo uspjelo osporiti tek 5192 zahtjeva ili samo 17,3 posto tužbenih zahtjeva.
Druga mogućnost za tako loše rezultate je namjerno odugovlačenje i upuštanje u dugotrajne postupke u slučajevima kad bi država jednostavno trebala priznati svoju krivnju, odnosno obvezu prema građanima koji ju tuže i nagodi se bez upuštanja u sudski postupak. To se, međutim, događa iznimno rijetko, a pravi razlog je to što bi RH nagodbom sa svim svojim tužiteljima – bankrotirala.
Prema podacima Državnog odvjetništva, koje zastupa RH pred sudovima, ukupna vrijednost predmeta parničnih sporova u kojima je RH jedna od strana do prije nekoliko mjeseci iznosila je više od 14 milijardi kuna. Ukupna vrijednost u predmetima u kojima je RH bila tužitelj u 2004. godini iznosila je oko 4 milijarde kuna, a vrijednost sporova u kojima je RH bila tužena iznosila je više od 10 milijardi kuna – 10.195.546.520 kuna. Uzevši u obzir dosadašnju uspješnost RH u predmetima u kojima je tuženik, ispada da je RH svojim građanima trenutačno dužna 8 milijardi kuna. Još više zabrinjava to što taj dug zbog zakonski propisanih kamata neizbježno raste.
Pregovorima Hrvatske s Europskom unijom počeo je i screening, analitički pregled i ocjena usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU, odnosno dubinska istraživanja raznih sektora, od kojih je funkcioniranje sudstva i provedba sudskih presuda bitan faktor koji će utjecati na tijek pregovora i datum pristupanja zajednici europskih država.
Iz svih tih razloga u posljednje vrijeme Vlada je pred velikim problemom, jer će nakon godina oklijevanja i izbjegavanja rješavanja problema dugova građanima morati doista krenuti u reforme, u kojima će najviše posla biti u discipliniranju same države, ali i iznalaženju modela financiranja nagomilanih dugova.
“Umjesto da dugove prizna i smisli način otplate, država umjetno odugovlači. Kad bi priznala te dugove, ušla bi u proračunski deficit i država bi bila u bankrotu. Ovako se namjerno odugovlači sa sudskim postupcima, što donosi još više štete: kamate na glavnicu rastu, suci, državni odvjetnici i građani nepotrebno gube vrijeme, sudovi su zagušeni besmislenim predmetima, a ne treba isključiti ni psihološki moment: umjesto da svojim primjerom pokazuje građanima kako bi se trebali ponašati, država čini upravo suprotno. Primjetno je i licemjerje: s jedne strane državne institucije donose novi ovršni zakon koji bi trebao disciplinirati neuredne i neodgovorne građane, a s druge strane država prednjači u neodgovornosti izbjegavajući priznati krivnju, odugovlačeći besmislene postupke”, ističu saborski zastupnici iz oporbenih redova.
Profesor na Katedri građanskog procesnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu prof. dr. Mihajlo Dika također ukazuje na besmislenost pojedinih procesa koji se protiv države vode na sudovima: “Događaju se procesi u kojima zbrojeni utrošak vremena suca, državnog odvjetnika i zastupnika tužitelja nekoliko puta premašuju iznos glavnice. U takvim slučajevima zaista je nejasno zašto se država ne nagodi s tužiteljem, jer je takav postupak rasipanje svih resursa.”
Kako ističu brojni pravni eksperti, problem države kao tuženika postoji već dug niz godina, tako da je još 2003. izmijenjen i dopunjen Zakon o parničnom postupku, po kojem je uvedena obveza pokušaja nagodbe, ali to nije riješilo probleme: “Od 2003. svatko tko ima potraživanja od države prije pokretanja tužbe dužan je državnoj instituciji ponuditi nagodbu. To znači da u ime svog klijenta napišem dopis u kojem predlažem određenu cifru, a institucija države mi onda odgovori je li taj moj zahtjev osnovan ili neosnovan, odnosno pristaje li na predloženi iznos. Međutim, čak i kad dođe do nagodbe, to još uvijek ne znači da će moj klijent dobiti određeni iznos, jer državna tijela u svojim proračunima nemaju stavke koje bi se odnosile na nagodbe”, kaže za Nacional odvjetnik Miroslav Šeparović.
Sutkinja iz Finske Satu Seppänen već gotovo dvije godine radi u Hrvatskoj na zajedničkom projektu modernizacije pravosuđa i podrške učinkovitijem i modernijem radu hrvatskih sudova EU Cards 2002 Twinning Project. Kao voditeljica projekta zagovara sustav nagodbe: “Nagodba je vrlo korisna stvar koja može znatno odteretiti zagušeno sudstvo. Primjera radi, u Finskoj se više od trećine sporova rješava nagodbom. Svaka nagodba je kompromis, obje strane u sporu moraju popustiti, ali to je realnost”, ističe Satu Seppänen i ponavlja svoju iznenađenost hrvatskim sudstvom: “U Finskoj, koja ima nešto više od 5 milijuna stanovnika, trenutačno imamo 800 sudaca, što neki ocjenjuju kao previše, a sudskih zaostataka ima jako malo. Hrvatska, koja ima 4,5 milijuna stanovnika, istodobno ima više od 2000 sudaca i gomilu zaostalih predmeta. Očito je da vam treba učinkovita reforma.”
Osim zaostataka i beskonačnih sudskih sporova, velik je problem i situacija kad sud napokon i donese presudu u korist tužitelja. “Tad obično počne još dulje razdoblje čekanja na isplatu. Budući da državna tijela, primjerice ministarstva, u svojim proračunima nemaju osigurana sredstva za izgubljene sporove, postupak se produljuje pa se slučaj vodi do ovrhe, što opet iziskuje vrijeme i novac, a to sve zbog toga da se novac isplati iz proračunskih rezervi državne riznice”, ističe odvjetnik Miroslav Šeparović. Novac je problem i kod samih nagodbi: “Kad bi Vlada osigurala novac za nagodbe, vjerujte da bismo se mi u vrlo kratkom vremenu u ime države kao tuženika kompromisno nagodili s tužiteljima. Međutim, prošle godine smo iz državnog proračuna na ime nagodbi dobili tek dvjestotinjak milijuna kuna koje su većinom potrošene na nagodbe s policajcima”, rekao je Nacionalovu novinaru izvor iz Državnog odvjetništva.
Umjesto da se konstruktivno suoči s problemom nagomilanih tužbi protiv države, Sanaderova vlada, a pogotovo Ministarstvo financija izbjegava izraditi model financiranja svih izgubljenih slučajeva, a istodobno pokušava odgovornost za neuspjeh na sudu svaliti na leđa državnih odvjetnika. “Vlada i državne institucije moraju jednom shvatiti da Državno odvjetništvo nije čudotvorac. Ako premijer potpiše kolektivni ugovor sa sindikatima, a onda taj isti ugovor ne poštuje, logično je da sindikati podignu tužbu protiv države. Budući da je zakon na strani sindikata, logično je da će država izgubiti takav spor, jer smo mi pravnici, a ne čarobnjaci”, zaključuje Nacionalov izvor.

Dobili spor, ali ne i novac
Luka Jerić, direktor tvrtke “Alpe Jadran Hypo” d.d. iz Splita proteklih se mjeseci uz pomoć svoje odvjetnice Ines Škofač svim snagama bori da mu država plati 2 milijuna i 400.000 kuna na temelju pravomoćne sudske presude. Jerićeva tvrtka imala je potraživanja prema tvrtki “Adriatic Alpe Split”, koja je pak u svom sporu s državom dobila 60 milijuna kuna, ali država je na razne načine izbjegavala isplatiti taj novac. Stoga je Jerić uložio ovršni prijedlog kojim bi država izravno njegovoj tvrtki platila iznos koji duguje Jerićevu dužniku. Nakon dugotrajnog sudskog spora Trgovački sud u Splitu donio je presudu u korist Jerića, koja je nakon pravomoćnosti upućena Ministarstvu financija koje je trebalo bez pogovora na račun “Alpe Jadran Hypo” isplatiti dosuđenih 2,4 milijuna kuna. To se, međutim, ne događa, što pokazuje da Ministarstvo financija bez obrazloženja jednostavno ignorira pravomoćnu sudsku presudu. Zbog toga su se Jerić i njegova odvjetnica Ines Škofač odlučili požaliti institucijama Europske unije u Zagrebu, a pomoć će potražiti i u Bruxellesu.