Drama smještena između crkve i cirkusa, naizgled dvaju sukobljenih svjetova unutar kojih vrije zabranjena ljubav između svećenika i cirkusantkinje. Don Jere i Glorija od samog početka osuđeni su na propast – društvo im ne dopušta vlastitu individualnost, već ih osuđuje na život pod društvenim maskama i igranja uloga u kojima su iskreni osjećaji podređeni kolektivu. Naravno, riječ je o ‘’Gloriji’’ Ranka Marinkovića, toliko puta izvođenom tekstu koji se premijerno izveo na splitskom Sustipanu, u sklopu Splitskog ljeta. U najnovijoj adaptaciji Glorije, u režiji Dražena Ferenčine, Don Jeru igra Mijo Jurišić, Biskupa Filip Radoš, a Rikarda Kozlovića odnosno Flokija Fleša igra Vicko Bilandžić. Glavnu ulogu – sestre Magdalene odnosno Glorije – igra Katarina Romac, Sinjanka koja je prošle godine primljena u ansambl HNK u Splitu. Prije toga odigrala je nekoliko velikih uloga u tom kazalištu, u kojemu se osjeća ugodno jer se pruža prilika mladim glumicama i glumcima, što je jako važno. Katarina Romac dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Igrate Gloriju, to je jedan od najpoznatijih likova hrvatske književnosti, što će vam biti u fokusu, kakvo je vaše iskustvo s ovim tekstom?

Ovaj tekst objedinjuje mnoge teme i aspekte s kojima se u životu susrećemo i oko kojih se lome i stvaraju odnosi. Ljubav, pitanje identiteta, hijerarhijski odnos oblikuju i razvijaju personalitet lica u komadu. Zahtjevan je glumački zadatak prikazati lice koje je odbjeglo iz cirkusa, započelo novi život u vjeri da bi se na koncu smirilo u zagrljaju smrti. Trapez naše Glorije njiše se između Crkve i cirkusa, Glorija ugađajući predstavnicima istih, gubi sebe.

NACIONAL: Ranko Marinković je jedan od najvećih i najizvođenijih pisaca, je li drugačije izvoditi hrvatski tekst i zašto je važno izvoditi hrvatske autore?

Od prve hrvatske premijere Glorije 1955. do danas, rado je postavljan i analiziran komad. Odnos muškarac – žena, otac – kćer, podređeni – nadređeni velike su i općeljudske teme koje zanimaju svakog čovjeka, stoga su i vječne. Marinković je kapital hrvatske književnosti, dužni smo o njegovim riječima promišljati i dijeliti ih s publikom. U ovoj kazališnoj sezoni igrala sam u predstavi ‘’Usidrene’’, autora Elvisa Bošnjaka u režiji Anastasije Jankovske. Raditi sa živim piscem je interesantno, pisac kao otac komada poznaje svako lice i svakom postupku zna razlog, ali u razvoju predstave, njegove impresije našeg viđenja lica u komadu su ga ponekad znale ugodno iznenaditi, ponudili bismo mu neke nove nijanse lica. Mnogi su me tražili tekst kako bi ga pročitali. Naravno, Marinkovićevu ‘’Gloriju’’ malo tko ne poznaje, ali postavljanje hrvatskih autora nudi promicanje, njegovanje i promišljanje o hrvatskoj riječi.

NACIONAL: Intendant Šestan rekao je da je HNK u Splitu postavio ‘’Gloriju’’ jer za to ima pravi ansambl, prave glumce koji će iznijeti takve uloge, kakav je osjećaj igrati Gloriju?

Cijela glumačka ekipa, osim nas nekoliko mlađih, ima iskustvo igranja mnoštva predstava, velikih uloga. Učim od njih gledajući ih kako grade svoja lica. Zahvaljujem intendantu Šestanu i redatelju Ferenčini na ukazanom povjerenju, nadam se da ćemo ga kao ansambl opravdati.

NACIONAL: Ove godine Splitsko ljeto, u sklopu kojeg se izvodi premijera, jako je bogato, zašto je važno da Hrvatska ima dobre ljetne festivale, posebno ove tradicionalne kojima pripada i Splitsko ljeto?

Zato što svake godine već više od pola stoljeća obogaćujemo publiku darovima velikih svjetskih i domaćih umjetnika i to na prekrasnim otvorenim prostorima kao što su u Splitu Sustipan, Meštrovićeva galerija, Peristil, Kaštilac.

NACIONAL: Često su ovaj dramski tekst nazivali političkim zbog kritike prema Crkvi, kako ga vi doživljavate? Koliko kazalište treba biti političko, provokativno, angažirano, kako ga već nazivaju? Zaslužuje li danas Crkva kritiku?

Da, ‘’Glorija’’ je dočekana kao politički komad, ali političke prilike su se promijenile. Mi se nismo bavili ‘’Glorijom’’ kao političkim komadom niti isključivo kao kritikom Crkve ili cirkusa, mi smo se bavili dušom. Tko je Jagoda Kozlović? Tko je Glorija Fleche? Tko je sestra Magdalena? Na što je sve spremna zaljubljena žena, kako bi se dopala čovjeku kojeg voli? Ranko Marinković zaljubljenu ženu stavlja na oltar umjesto Gospe. James Joyce piše u ‘’Uliksu’’, da u ljubavi sve oko sebe vidimo kao novi svijet, Ana Karenjina kaže: „da mi Kitty oprosti treba proživjeti ono što sam ja proživjela, a od toga je Bože, oslobodi.“ Orhan Pamuk piše da je sreća naći novi svijet u kojemu ćemo moći zaboraviti svu bijedu i potištenost. Je li Glorija Fleche pronašla sreću u samostanu kao sestra Magdalena? Je li sestra Magdalena ponijela tužnu razglednicu potištenosti natrag u cirkus kao Glorija odnosno Jagoda? Dotiču li se zaljubljenost i tjeskoba? U ovoj drami, itekako. Stoga u ovom dramskom tekstu zaslužuju kritiku institucije odnosno čovjek koji gubi sebe slijepo pripadajući instituciji.

Kazalište bi trebalo biti provokativno i angažirano, djelovati na nas kao i religija, ukazivati na naše vlastite prijestupe, slabosti, pokazati nam tko smo u datim okolnostima, postavljati nam pitanja, potaknuti na onu najtežu promjenu – promjenu nas samih i na koncu učiniti nas boljim čovjekom.

NACIONAL: HNK u Splitu posljednjih godina, može se to slobodno reći, doživljava veliki uzlet nakon zaista teškog razdoblja. Koliko je važno da je splitski HNK dobar, kvalitetan, da mladi glumci žele ostati i biti dio ansambla?

Već nekoliko godina stvaramo uspješne i nagrađivane kako predstave tako glumice i glumce. Dobar ansambl nudi mogućnost postavljanja velikih komada svjetske i domaće literature, što bi ujedno bilo i poticajno članovima ansambla. Osim materijalne sigurnosti u vremenima nepodobnim za umjetnika, zahtjevni i izazovni glumački zadaci su razlozi zbog kojeg glumci žele biti dijelom ansambla.

NACIONAL: Vi ste tek odnedavno članica ansambla, a zaposleni ste prošle pandemijske godine. Kako ste kao umjetnica preživjeli to teško vrijeme lockdowna, pa ograničenja, neigranja, bez publike, a danas s manje publike?

Tužno je bilo vidjeti umjesto šesto, svega osamdesetak ljudi u kazalištu, s razmacima označenima bijelim trakama i s maskama na licima. Posebice na predstavama koje su nastale prije pandemije kada smo bili naviknuti na reakcije. Puno se toga promijenilo. Publika je stidljivija, povučenija, ali nastojim biti optimistična. Kazalište je preživjelo razne krize, preživjet će i ovu. Igramo predstave, publika dolazi, to je ipak najbitnije.

NACIONAL: Iza sebe imate nekoliko uloga u HNK i drugim kazalištima, a glavnu u ‘’Kroćenju goropadnice’’ imali ste još prije tri, 4 godine. Koliko je za vas važno, i za svakog mladog glumca i glumicu, da igrate velike uloge, da za vas ima mjesta u ansamblu velikog kazališta?

Shakespeareova Katarina, Millerova Abigail, Eliza G.B.Shawa ili Kate u splitskoj verziji ‘’Pigmaliona’’, Glorija – sve su mlade djevojke i kao takve najčešće predviđene za tumačenje mlađim glumicama. Ja sam imala tu sreću da su intendanti Golovko i Šestan kao i redatelji i redateljice imali to povjerenje da meni prepuste rad na spomenutim ulogama. Kada mladom glumcu pružiš šansu, on ti daje i više nego što misli da može ponuditi. Do zaposlenja sam pet godina iz sezone u sezonu sudjelovala u radu na predstavama, osjećala sam se članom ansambla prije nego sam to službeno postala.

NACIONAL: Mnogi vaši kolege nemaju sreću igrati, mislite li da je za to ‘’kriv’’ i velik broj akademija? Sve su glasnije kritike takvog načina funkcioniranja jer se Hrvatska zaista smatra premalim tržištem za tolik broj glumica i glumaca?

Sigurno da hiperprodukcija glumaca i glumica otežava šanse glumačkih ostvarenja svakog novog diplomiranog kolege i kolegice. Smatram da se moraju uputiti u vlastite produkcije pri umjetničkim udrugama i organizacijama. Biti sam svoj producent je puno zahtjevnije od slučaja kada te producira nacionalna kuća, ali je jedan od načina kako raditi posao za kojeg si se školovao.

NACIONAL: Hrvatski film ‘’Murina’’ pobijedio je na Cannesu, kako vidite taj uspjeh, kako vidite situaciju u hrvatskom filmu?

Da, film je dobio prestižnu nagradu u Cannesu i naravno da me raduje svaki uspjeh hrvatskog filma. Svijetu su otkrivena hrvatska redateljska imena, na što moramo biti ponosni. Čitajući o radnji, veselim se pogledati film.

NACIONAL: Zašto ste odabrali glumu, zašto volite biti glumica?

Pristupila sam samo jednom prijamnom ispitu i upisala akademiju. Za razliku od mnogih kolega koji su pokušavali nekoliko puta upisati, ja ne bih bila toliko uporna. Pitajte me za desetljeće ili dva zašto volim biti glumica, tada ću vam moći konkretnije odgovoriti. Naravno, ako tada još uvijek budem glumica.

NACIONAL: Koji su vam planovi za iduću sezonu?

Zar je moguće tijekom pandemije išta planirati?