Slavni roman „Pygmalion“ Georgea Bernarda Shawa dramaturginja Ana Prolić izmjestila je u splitsko okruženje, u kojem će profesor Tartaglia od priproste Kate Bitange, naprasite Sinjanke, Vlajine koja guta vokale, pokušati stvoriti glumicu koja će na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu progovoriti standardnim hrvatskim jezikom. Ulogu Elize Doolittle odigrala je 1964. oskarovka Audrey Hepburn u mjuziklu „My Fair Lady“, a roman i cijela priča o licemjernom londonskom visokom društvu postali su opće mjesto kulture i literature. Na sceni HNK u Splitu „Pygmalion“ će postati „Lepurica“, režirat će Mario Kovač, a Katu Bitangu igra 27-godišnja glumica Katarina Romac, i inače rodom Sinjanka pa je itekako upoznata s odnosom Splićani – Vlaji koji je opterećivao najveći dalmatinski grad posebno 1990-ih godina.

Iako je tek nedavno diplomirala glumu na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Katarina Romac već se zaista udomaćila na sceni splitskog HNK. Odigrala je dvije velike uloge – u „Kušnji“, koja je poznatija kao „Vještice iz Salema“, igrala je Abigail, a u „Ukroćenoj goropadnici“ Katarinu, ulogu koja joj je donijela i neke važne nagrade. Premijera „Lepurice“ je 22. studenoga u splitskom HNK-u. Tim povodom Katarina Romac dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako ste doživjeli ulogu Kate Bitange, splitsku inačicu puno poznatije Elize Doolittle iz Shawova „Pygmaliona“, koju je u filmu odigrala Audrey Hepburn? Je li nužna usporedba sa slavnom glumicom?

Ne opterećujem se time, usporedba s Audrey Hepburn bila bi veliki teret i teško bih se mogla odvojiti od njezina autentičnog rada. Dramaturginja Ana Prolić u ovom se postavljanju odmaknula od originala i postavila zbivanja u Split danas i na scenu splitskog HNK, a u lokalizaciji su sudjelovali i članovi ansambla. Radi se o komediji koja je jezično lokalizirana pa će se tako čuti splitski, sinjski i hercegovački dijalekt. Eliza je Kata Bitanga a u predstavi je iznimno važan jezik ali i muško-ženski odnos, kad govorimo o profesoru Higginsu u originalu ili kod nas o profesoru Tartaglii. U originalu je Elizin otac smetlar, a u našoj predstavi on dolazi iz Glavica Donjih kod Sinja i na splitskom pazaru prodaje kupus. Priča ostaje ista, sve su to otprilike isti odnosi, iste prilike, ali na poznatijoj lokaciji. Od toga se nismo daleko odmakli. U originalu Higgins od Elize želi stvoriti groficu, odnosno želi je „pripremiti“ za ulazak u visoko englesko društvo. Kod nas je slučaj da Tartaglia smatra kako Kate može biti glumica, jer je on osupnut onime što vidi na sceni Hrvatskog narodnog kazališta. Radnja se, osim kod profesora doma, odvija i u HNK-u.

NACIONAL: Pokušava li on ispraviti njezin naglasak koji nije dovoljno splitski?

On je zaljubljenik u standardni hrvatski jezik, a kad danas govorimo o standardnom hrvatskom jeziku, mislim da smo svi pali. Izgubio se sasvim, ne čujem ga ni na televiziji. Nas su na Akademiji, doduše, forsirali govoriti takvim jezikom, a za profesora Tartagliu je netko tko guta vokale, a ujedno je i naprasna osoba, pravi izazov. Transformacija se ne tiče samo jezika, ponašanja, odijevanja, nego se ona u njega zaljubljuje.

NACIONAL: Naravno, nezaobilazan je muško-ženski odnos. Zašto je taj odnos tako privlačan, pomalo smo opterećeni takvim odnosima?

Zato što su to opće ljudske teme, vječne su. Uvijek će nas zanimati, nevažno je u kojem vremenu živimo i u kojim smo okolnostima odrasli. Jednostavno je to opća tema.

NACIONAL: S obzirom na ulogu koju igrate, a Sinjanka ste i rodom, jeste li u Splitu doživjeli bilo kakve neugodne situacije s obzirom na svoje porijeklo? Prije su zaista takvi odnosi, ponašanja, bili puno češći, ali danas kao da više nisu u fokusu; odnos Vlaja i Splićana se promijenio, čini mi se?

To jest neka klasna diskriminacija, možemo je tako nazvati. Ali ja je na svojoj koži osjetila nisam, možda zato što u Splitu ima puno Vlaja. S druge strane, imam neke divne bliske prijatelje koji su fetivi Splićani i koji u sebi ne gaje ni jedan posto tog klasnog rasizma. Svjesna sam da ljudima gutanje vokala može biti simpatično, a može biti i odbojno, to je sve legitimno. Nemam s tim problem i rado se i sama šalim na svoj račun.

‘Svjesna sam da ljudima gutanje vokala može biti simpatično, a može biti i odbojno, to je sve legitimno. Nemam s tim problem i rado se i sama šalim na svoj račun’

NACIONAL: Kako je živjeti u Splitu, zašto ga volite?

Split volim zbog ljudi. Imam samo 27 godina, ali razdoblje studiranja mi je najljepše, a na četvrtoj godini već sam počela raditi u kazalištu i ljudi su divni. Imam prekrasna prijateljstva.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za glumu?

Za mene je početak zapravo bila ljubav prema literaturi, a kako sam tvrdoglava, nikad nisam pohađala dramske grupe, radionice, za mene je to bilo poprilično amaterski. Bila sam osuđivački nastrojena prema tome, kao naturščik koji nikad nije stao na scenu. Mislim da su ljubav prema literaturi i mlada svijest o tome da želim nešto pokazati, vodile k ovome što sam danas. Scena mi se činila interesantnom iako se divim ljudima koji su uporni i godinama se pokušavaju upisati Akademiju. Ja sam se upisala iz prve i još uvijek nisam sigurna bih li pokušala šest, sedam puta zaredom.

NACIONAL: Da vas nisu primili, ne biste ponovno pokušali?

Ne bih, jednom možda, ali toliko puta koliko su neki moji kolege pokušavali, to ne bih. Ali divno je to koliko su ljudi sigurni u to što žele.

NACIONAL: Zaredale su vam se velike uloge, ovo vam je već treća, a dobili ste i Nagradu hrvatskog glumišta. Prije svega je tu talent, ali mislite li i da vas je pratila sreća? Biste li imali toliko prilika da živite u Zagrebu, što mislite? U Splitu mladi glumac, čini mi se, ima više šanse.

U Hrvatskoj se događa hiperprodukcija glumaca. Moja generacija bila je četvrta na splitskoj akademiji, a ove godine upisana je osma. Ne mogu zanemariti činjenicu da je, kad sam ja bila četvrta godina, profesor Belmondo Miliša postao asistent Bruni Bebić na scenskom govoru i ravnatelj Gradskog kazališta mladih. On mi je dao prvu priliku, glumila sam u tom kazalištu. Te iste godine profesor Goran Golovko postao je intendant HNK u Splitu i on je svoje studente podržavao. To nije nešto što se može zanemariti. Nisam sigurna da bi u tom razdoblju mog života bila ista situacija da nisam imala takvu podršku. To mi je tad bilo najpotrebnije, prilika koju sam dobila. Danas s 27 godina već imam neki stav o tome što radim, ne bojim se svog mišljenja, a nisam sigurna da će to u mojim godinama svatko moći reći.

NACIONAL: Spomenuli ste hiperprodukciju glumaca. Kako gledate na tu situaciju, gdje ti svi vaši kolege rade? Rade li uopće?

Ne znam, ali ono što je dobro u cijeloj priči je konkurencija. To je izvrsno, to te može tjerati da ideš k boljem rezultatu.

NACIONAL: Gubi li se na kvaliteti?

Čujte, to je pitanje svakog glumca koji želi raditi na sebi. Ni ja, primjerice, nisam član ansambla HNK u Splitu.

NACIONAL: To bi vam pružilo neku sigurnost, ali sad vam ovako odgovara?

Samostalna sam žena i radim puno, radim ono što želim. Naravno da plaća pruža neku sigurnost, ali me ova situacija tjera da radim, da tražim projekte sa strane, da razmišljam o drugačijim predstavama, primjerice za djecu. Tjera me to sve da radim na više strana. Ključno je raditi, uzeti stvari u svoje ruke.

NACIONAL: Često glumice kažu da nema mnogo snažnih ženskih uloga, a vi ste, evo, imali sreću igrati ih. Koliko vam to znači?

Istina je da je puno više muških uloga, ali imala sam veliku sreću igrati zaista sjajne uloge, rekla bih „top tri“ u nekom izboru. U „Kušnji“, poznatijoj kao „Vještice iz Salema“, igrala sam Abigail, a u „Ukroćenoj goropadnici“ Katarinu.

NACIONAL: Koliko vam je važno igrati tako snažne likove? Smatrate li da kazalište mora prenijeti neku poruku ili ne razmišljate toliko duboko o tome, već samo igrate najbolje što možete?

Razmišljam i o jednom i od drugom aspektu. Neću zaboraviti predavanja profesora dramaturgije Vlatka Perkovića, koji je govorio da bi teatar trebao imati istu svrhu kao i religija – učiti nas kako postati bolji ljudi, uočavati tuđe pogreške i mijenjati se. Ako moja uloga može nekoga promijeniti ili ga natjerati da razmisli o tome što je vidio, to je uspješno obavljen posao.

NACIONAL: Puno toga pokušat će se „riješiti“ u „Lepurici“; osim spomenutog muško-ženskog odnosa, predstava se bavi i odnosima učitelja i učenika, došljaka i starosjedilaca, djece i roditelja. Secirat će se cijeli Split?

Mislim da to jest Split danas, ta jezična lokalizacija koju smo mi ubacili čuje se na ulicama Splita. I taj sinjski dijalekt čuje se na ulici. Trudim se da ne odem u karikaturu, a kako poznajem taj govor jer sam uz njega odrasla, nije mi ugodno slušati karikaturu. Mislim da ćemo kod publike postići efekt da čuju ono što slušaju na ulici.

‘Teatar bi trebao imati istu svrhu kao i religija – učiti nas kako postati bolji ljudi. Ako moja uloga može nekoga natjerati da razmisli o tome što je vidio, to je uspješno obavljen posao’

NACIONAL: Što je najizazovnije u ulozi Kate?

Baš mi je jedna kolegica rekla „Pazi na artikulaciju!“ a ja sam joj odgovorila: „Kako da pazim na artikulaciju kod govora koji nema veze s artikulacijom?“

NACIONAL: Dakle, jezik je najveći izazov?

Jezik je ključan, rekla bih da je jezik zapravo ta uloga. U prvom činu odmah je jasno o čemu se radi, tko su likovi, odakle tko dolazi i slično.

NACIONAL: Rekli ste da vas je glumi privukla knjiga, što ste čitali?

Voljela sam čitati lektire, znam da je neobično. Iz prosvjetarske sam familije, moja majka je profesorica hrvatskog jezika i ja sam s njom čitala zadaćnice učenika pa bismo diskutirale o tim sastavcima. To je bio produkt procesa odgoja.

NACIONAL: Niste poželjeli biti profesorica u školi?

Moje sestre otišle su u prosvjetu pa je netko morao nešto drugo. Da nisam upala na glumu, vjerojatno bih i ja završila u školi.

NACIONAL: Kako gledate na sve što se događa u prosvjeti, na štrajk koji ne prestaje?

Čovjek mora biti uporan da bi došao do svog cilja. Moja majka u školi radi 40 godina i u tih 40 godina radnog staža nema zavedeno bolovanje. Nakon 40 godina ona će dobiti neku jubilarnu plaću, a bolje da ne kažem o kojem je iznosu riječ jer je smiješan. Svaka promjena nabolje je ključna, jako potrebna.

NACIONAL: To je tako plemenito zanimanje, a tako malo cijenjeno. To se mora promijeniti.

Pa oni su odgajatelji prije svega. Moja učiteljica meni je bila uzor, više nego majka, koja je, pak, uzor svojim učenicima. Oni su ogledalo nas samih, uz njih rastemo, učimo, stvaramo mišljenje. Usmjeravaju nas i iznimno su djeci važni. Zakazali smo kad je u pitanju njihov status u društvu i da, moramo ga mijenjati.

Neću zaboraviti kad sam radila jednu predstavu za djecu s profesorima glazbene škole pa su mi profesori prepričavali kako su na nekom seminaru zaključili da se odgoj danas zove epidemija popustljivog odgoja. Mnogo je faktora koji utječu na stanje danas u društvu, nisu to isključivo roditelj ili učenik ili učitelj, to je zbir ljudi i okolnosti.

NACIONAL: Što vas je najviše intrigiralo u ulozi Kate?

Ona bi trebala biti gruba i šarmantna u isto vrijeme. Dakle, ima posve oprečne osobine pa se borim da ne odem u karikaturu i ne budem nasilna u toj grubosti, da publici ne bude odbojno.

NACIONAL: Kakva je splitska publika? Bi li ona to kaznila?

Naravno da ovisi od predstave do predstave, ali uvjerena sam da će splitska publika voljeti „Lepuricu“. Blisko im je to sve što radimo.