Osječanka Katarina Kruhonja liječnica je nuklearne medicine i u Kliničkoj bolnici Osijek stekla je zvanje primarijusa. Kada je u Hrvatskoj izbio rat, posvetila se mirotvornom radu te je 1992. s osječkim pacifistom Krunoslavom Sukićem i nekolicinom aktivista pokrenula Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, koji će ove godine obilježiti tri desetljeća djelovanja. Među mnogim aktivnostima koje je Centar u proteklih trideset godina provodio, naročito je važno sudjelovanje u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, ali i održavanje veza među ljudima u Hrvatskoj i Srbiji tijekom cijeloga rata, davno prije nego što je mirna reintegracija počela. Kada je suutemeljitelj Centra Krunoslav Sukić 2008. poginuo u prometnoj nesreći, njegovi kolege, predvođeni Katarinom Kruhonjom, utemeljili su njemu u čast 2009. u Osijeku mirovnu nagradu. Dobitnici tog priznanja proteklog su tjedna zajedničkom izjavom upozorili na “rastuće nasilne sadržaje u javno izgovorenim riječima, što generira netrpeljivost, podijeljenost i mržnju”, te poručili: “Protivimo se govoru koji razumijemo kao borbu za nadmoć, govoru koji reciklira neprijateljstva, koji vrijeđa, nipodaštava osobe i suradnju među ljudima te koji se, naposljetku, poigrava i s mogućnošću rata.” O njihovoj poruci, mirovnoj nagradi i svome mirotvornom i političkom radu, Katarina Kruhonja govorila je za Nacional.

NACIONAL: Što je potaknulo zajedničku izjavu dobitnika Nagrade „Krunoslav Sukić“?

Ovo je treća zajednička izjava koju su potpisali laureati naše mirovne nagrade. Da podsjetim na prve dvije: “Mir je pobjeda”, od 8. veljače 2019., a u povodu obilježavanja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, te “Globalna solidarnost”, od 14. travnja 2020., u kojoj je izražena podrška pozivu glavnog tajnika UN-a Antónia Guterresa za trenutni prekid vatre i uspostavu primirja u cijelom svijetu radi suradnje na obuzdavanju pandemije covida. Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ je prva nagrada za mir u Hrvatskoj i jedna od rijetkih u cijeloj jugoistočnoj Europi. Nagrada je nacionalna, ali s regionalnim utjecajem i, u skromnim razmjerima, međunarodnim dosegom. Laureati su po mnogočemu različiti i dolaze iz različitih društvenih slojeva, skupina i generacija. Njihovi doprinosi su različiti i imaju različite dosege utjecaja i različitu društvenu umreženost. No zajedničko im je „tlo“ održivi mir, odnosno traganje za konstruktivnim i uključivim odgovorima i politikama prevencije nasilja i izgradnje održivog mira. To su bogatstvo i potencijal. Nekako spontano, postupno, tražili smo i nalazili načine suradnje i zajedničkog djelovanja. Tako je nastao Dijaloški forum „Krunoslav Sukić“, koji održavamo uz godišnju svečanost dodjele nagrade, te Forum “Mirotvorna škola” koji okuplja škole dobitnice istoimenog priznanja, kao i one koje su za nj bile nominirane. Prva zajednička izjava bila je neposredan rezultat Dijaloškog foruma, kojim je dominirala želja da se istakne važnost mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kao uspješnog modela nenasilnog rješavanja sukoba, pa čak i ratom izazvanih konflikata.

‘Moja vjera pretočena u život je moj mirovni rad. Otklanjam svrstavanje u lijeve i desne blokove. Oni me ne određuju. Imam svoje mjesto i u Crkvi i u društvu i s njega dajem svoj doprinos’, rekla je Katarina Kruhonja. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

NACIONAL: Ovogodišnja izjava koncentrirana je na govor nasilja i netrpeljivosti u društvu. Zašto ste odabrali baš tu temu?

Blagotvorno blagdansko primirje, taj tek privremeni „prekid vatre“ osvijestio mi je uznemirenost zbog rastućih nasilnih sadržaja u javno izgovorenim riječima, što generira netrpeljivost, strahove, podijeljenost i mržnju. Jačanje nasilnog govora pridonosi rastu nepovjerenja prema institucijama vlasti te kidanju društvene povezanosti do gotovo ekstremnih podjela, što se odražava u strepnji kakva nas budućnost očekuje. Posebno brine što nasilni diskurs u javnom prostoru zasjenjuje razumnu i mudru riječ. Tome svjedočimo kako u nas tako i globalno. U samo nekoliko dana veliki se broj laureata uključio i artikulirali smo zajedničku izjavu.

NACIONAL: Mirovnu nagradu Krunoslav Sukić utemeljio je Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku. Prisjetite se za čitatelje Nacionala: tko je bio Krunoslav Sukić i kako biste ukratko opisali djelovanje Centra?

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava nevladina je i mirotvorna organizacija koja je nastala kao odgovor nas nekolicine na rat u Osijeku. Svjesni da nećemo moći spriječiti rat, pa ni bitno utjecati na njegov tijek, postavili smo si jednostavno pitanje: što ja, ili mi kao grupa, možemo tada, usred rata, učiniti za mir? To si pitanje postavljamo i danas – što možemo učiniti za održivi mir i razvoj? Svojim djelovanjem nastojimo pridonijeti širenju koncepta mira, koji nije tek odsutnost ratnoga zbivanja, nego ga povezujemo s trendovima nenasilne organizacije zajednice koja se oslanja na moć suradnje – kao zajednice interesa i komunikacije, skupina i pojedinaca, regija i svjetonazora, životnih stilova i tradicija. Pritom ustrajavamo na povezivanju mirovnih politika sa strategijama zaštite ljudskih prava – posebice prava najugroženijih i prava budućih generacija na zdrav okoliš. Za nas je temelj mirovnog rada osnaživanje za nenasilno djelovanje – cjeloživotno učenje za građansko sudjelovanje sa svoja četiri stupa: učiti znati, učiti činiti, učiti živjeti zajedno, učiti biti. Krunoslav Sukić, pak, bio je jedan od osnivača Centra za mir, nenasilje i ljudska prava. Filozof po obrazovanju, a pacifist po uvjerenju, dao je veliki doprinos artikuliranju vizije i zadaće zajedničkog djelovanja, posebno povezivanju koncepta ljudskih prava i nenasilnog, mirovnog djelovanja. Enciklopedijskog znanja, ali i istančanog senzibiliteta kao nitko od nas, ustrajno je propitivao naše djelovanje, prvenstveno kako se ne bismo prešutno slagali s nepravdom, ali i da ne bismo krivo izabranom riječju ili strategijom djelovanja pridonijeli spirali nasilja u konkretnoj situaciji. Trudio se prepoznavati i razotkrivati strukturalno i kulturalno nasilje kako bismo mu se mogli odupirati. Sjećam se njegova u muci pogrbljenog stava dok se znao cijele noći „hrvati“ s nekim tekstom, a ozarenog lica kada bi objavio – našao sam dobru formulaciju, onu koja donosi radost slobode od logike i spirale nasilja. Mislim da je na to mislio kada je rekao „Želim težiti istini i činiti to s radošću!“. Za mene i mnoge, Kruno je trajna inspiracija.

NACIONAL: Centar uskoro obilježava 30 godina djelovanja. To je golemo iskustvo u mirovnom aktivizmu. Recite, mogu li hrvatske i regionalne mirovne organizacije biti relevantne u mirovnom pokretu na razini Europe i svijeta, i kako? Premijer Plenković, primjerice, često spominje da bi hrvatsko iskustvo mirne reintegracije moglo pomoći Ukrajini. Je li Vlada od vas ikad tražila pomoć?

Nedavno, uoči tridesete obljetnice svog djelovanja, Centar za mir dobio je priznanje Greenpeacea Hrvatska za doprinos jednom od UN-ovih globalnih ciljeva održivog razvoja – promoviranju miroljubivog i uključivog društva, osiguravanju pristupa pravdi za sve i izgrađivanju učinkovitih, odgovornih i uključivih institucija na svim razinama. To nam govori da je naše djelovanje prepoznatljivo, da daje svoj doprinos, koliko god to bilo teško mjerljivo. Izgradnja mira je otpor nasilju i nepravdi bez upotrebe nasilnih sredstava. To znači osnažiti se povezivanjem s istomišljenicima uz istovremenu otvorenost za dijalog i suradnju s onima koji to nisu ili su u poziciji moći utjecati na promjenu. U tom smislu su hrvatske i regionalne organizacije relevantne u mirovnom pokretu na razini Europe i svijeta. Ima puno primjera ili polja zajedničkog djelovanja – od zaštite ljudskih, ženskih ili dječjih prava, do ekoloških pokreta nastalih kao odgovor na ljudskim djelovanjem uzrokovane klimatske promjene.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja upravo je takav primjer. Ta najuspješnija UN-ova mirovna misija bila je uspješna upravo jer se radilo o zajedničkom naporu političkog vodstva, dobrom međunarodnom mandatu UNTAES-a i njegovoj odličnoj provedbi, ali i djelovanju prijelazne policije te suradnji lokalnih političara bez fige u džepu. Unatoč svemu tome, nisam sigurna bi li mirovni proces uspio bez doprinosa hrvatskih, srpskih i međunarodnih mirovnih organizacija i vjerskih zajednica, koji su bili podrška tisućama žena i muškaraca koji su, zapravo, taj proces iznijeli na svojim leđima. Taj veliki mirovni pothvat se tek od prije godinu dana obilježava kao spomendan; u udžbenicima se gotovo ne spominje, odnosno, u Hrvatskoj se o njemu malo govori. Nijedna naša vlada, koliko znam, nije pozvala mirovne organizacije koje su sudjelovale u mirnoj reintegraciji na suradnju oko prijenosa znanja. Ja sam, s druge strane, od UN-a bila pozvana na evaluaciju mandata; s gospođom Vesnom Škare-Ožbolt sudjelovala sam na međunarodnom seminaru; Centar za mirovne studije temu je doveo do Bruxellesa, a moj prijatelj i mirovni aktivist Goran Božičević već niz godina radi s mirovnim aktivistima u Ukrajini.

NACIONAL: Kakva su iskustva s mirovnom nagradom „Krunoslav Sukić“?

Trinaest godina Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava utvrđuje nas u uvjerenju da su društveno priznanje, zahvala i proslava važan dio izgradnje mira, a kod nas su bili zapostavljeni. Svake godine brinemo se hoćemo li dobiti nominacije i kakve će biti, a kada stignu, mi, članovi odbora Nagrade, nastojimo što bolje razumjeti, i izreći, posebnost svake predložene osobe u njenoj zauzetosti za opće dobro. Upravo je to ono što imamo dati svojim laureatima – javno izrečenu zahvalu koja dolazi iz razumijevanja. Svečana dodjela, a uz Međunarodni dan ljudskih prava, postala je mjesto zahvale, proslave, podrške i povezivanja. Poruka je jednostavna: svojim životima obogaćujete naše!

NACIONAL: Je li ovogodišnja izjava barem djelomice potaknuta retoričkim stilom predsjednika Republike? Kako ocjenjujete njegov govor “bez dlake na jeziku”?

Meni je poticaj da radimo na izjavi bila prvenstveno svijest da postajemo zatočenici nasilnog diskursa te kako postoji opasnost da odgovorimo isto tako nasilno. A takvom se porivu, čak i kada postoji volja, uopće nije lako oduprijeti. Ne razumijem što ste točno mislili pod govorom “bez dlake na jeziku”, ali ne slažem se s retorikom koja koristi epitete, atribute i imenice koje kao osnovnu supstancu i značenje imaju vrijeđanje osobe ili grupe. Uznemiruju me, ljute i rastužuju izjave poput: “Ona ili on nije moj kalibar”, “Tko je uopće ona ili on”, ili “Gdje je bio” ili “Znam ja sve o njoj”… Kada govori iz takve pozicije, govornik kao da je iznad onoga o kojemu govori. Meni takvim govorom stiže poruka da vjeruje u vlastitu nadmoć, kao da je „normalno“ da je osoba kojoj je poruka upućena ispod njega, da nije dostojna poštovanja, da je s pravom omalovažavana, ponižavana – a nitko ne može imati pravo drugoga omalovažavati i ponižavati. To nije govor koji pomaže definiranju i razumijevanju problema niti artikulira argumentaciju o meritumu stvari. Nije bitno radi li se o stavu, o taktici ili o nemoći koju se kompenzira napadom. Takav govor pridonosi nasilnom diskursu jer dominacijom i isključivanjem bira strategiju rješavanja spora putem nadmoći nad drugima. Javne osobe su model i zato, kad je njihov govor takav, on pridonosi legitimaciji nasilja u javnom prostoru.

‘Jačanje nasilnog govora pridonosi rastu nepovjerenja prema institucijama vlasti te kidanju društvene povezanosti do gotovo ekstremnih podjela, što se odražava u strepnji kakva nas budućnost očekuje’, rekla je Katarina Kruhonja. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

NACIONAL: Nakon tri desetljeća mirovnog aktivizma postali ste i političarka. Vijećnica ste Možemo! u Gradskom vijeću Osijeka. Kako biste opisali dojmove nakon nešto vise od šest mjeseci političkog staža?

Ukratko, teško se probijam do razumijevanja kako da unesem promjenu u postojeći sustav – a radi toga sam i odlučila ući u politiku. Kada smo s dva vijećnička mjesta ušli i u Vijeće Grada Osijeka, našla sam se pred otrežnjujućim pitanjem: Što mi uopće možemo iz položaja ove slabašne opozicije? Pogled iznutra je drugačiji, ali mislim da je moguće pridonijeti promjeni. Najviše mi pomaže zamisliti kako bih funkcionirala da sam gradonačelnica: pristupila bih izabranim vijećnicima i vijećnicama kao timu koji je od građana dobio mandat da na najbolji mogući način upravlja i razvija naš grad, bez obzira na to iz koje stranke dolazili. Iz takvog stava prirodno proizlaze uključivanje i suradnja. Onda to primijenim na svoju poziciju vijećnice. Uključujem se. Da bismo mogli pridonositi analizi postojeće prakse i kreativnim rješenjima, kolega i ja obilazimo upravne odjele. Informiramo se o tome kako gradska uprava radi, što su postignuća, ograničenja ili prepreke. Nije uobičajeno, ali je uglavnom dobro prihvaćeno. Zapazila sam da kada mislim, kada govorim na sjednici Gradskog vijeća ili pišem dopise upravi Grada – uvijek govorim o “mi” – mi, vijećnici Gradskog vijeća, mi, Gradsko vijeće – osjećam se uključeno, kao da imam moć. I imam je, ona proizlazi iz prihvaćene odgovornosti da učinim najbolje što mogu. Takvo ponašanje izaziva različite reakcije, prije svega zbunjenost, ima i onih koji iskazuju brigu da ispadam naivna. Ali nazirem i uvažavanje.

NACIONAL: Kako ocjenjujete rad HDZ-ova gradonačelnika Radića? I kakav biste grad stvarali vi da ste gradonačelnica?

Najveća promjena koju je uveo gradonačelnik Ivan Radić, po mom mišljenju, jest radna energija i entuzijazam da će pokrenuti razvoj grada. Ima veliku priliku za to jer ima stabilnu većinu u Vijeću i financijsku i logističku podršku Vlade. Tu leži i njegova velika odgovornost. Ono što nisam zamijetila jest da bi, u skladu s predizbornim obećanjima, napustio kadroviranje po političkoj liniji, naprotiv. A to ja držim ključnom preprekom razvoju. Također, svoj prvi veliki razvojni projekt, izgradnju podvožnjaka, provodi usprkos snažnom protivljenju dijela građana zbog rušenja dijela drvoreda stoljetnih platana. Da sam, pak, ja gradonačelnica, nastojala bih svakom svojom i najmanjom odlukom postavljati temelje održivom rastu grada – i razvoj i zelena tranzicija. Dakle, dokidala bih logiku „ili razvoj ili zeleno“. Učinila bih sve da sačuvamo sve što grad u tom smislu ima. Oslanjala bih se na uvide i potencijal koji imaju građani. Potrebne promjene u upravi radila bih transparentno.

NACIONAL: “Politika suosjećajnosti” vaš je politički credo. Što je “politika suosjećajnosti”? Taj se pojam čini posve nepoznatim.

U pravu ste, pojam je noviji. Radi se o inzistiranju na tome da društveni, a ne ekonomski i politički kriteriji budu središnje točke političkog odlučivanja. Činjenica je, koju se zanemaruje, da je međusobna povezanost ta koja većinu zajednica i društava drži na okupu kroz vrijeme; ona je ljepilo za milijune društvenih razmjena koje se svakodnevno odvijaju, od kojih većina nema veze s područjem politike. Bez te međusobne povezanosti države bi morale gotovo potpuno ovisiti o svom monopolu sile. Predvidivi društveni odnosi su, zapravo, važniji od “nametnutog” političkog poretka. To postaje fokus politike suosjećanja. Suosjećajna politika je inkluzivna a ne isključiva, egalitarna a ne hijerarhijska – i počiva na uspostavljanju odnosa suradnje umjesto na odnosima nadmoći. Njezina svrha je rješavati probleme nenasilno, u suradnji, empatično i altruistički. To, također, znači davanje prioriteta najslabijima i najsiromašnijima te identificiranje i jačanje pojedinaca i grupa koji će biti spremni održavati i graditi društveno tkivo usprkos ekonomskoj i političkoj subverziji s kojom će se suočavati. Posebnu pozornost “politika suosjećajnosti” posvećuje zdravlju, obrazovanju i općem dobru, koji su ključ dobroga života i društvene sreće i snažno pojačavaju odnos ljudske međusobne povezanosti.

NACIONAL: Katolička ste vjernica. U kreiranju ovogodišnje izjave sudjelovali su, među ostalima, i ugledni katolički mirovni aktivisti Ana i Otto Raffai. S druge strane, aktivizam za mir i ljudska prava u Hrvatskoj se uglavnom smatra “ljevičarskim poslom”. Je li to baš tako? Ima li u Hrvatskoj prostora za snažnije zbližavanje pacifizma i katoličanstva – odnosno, religije kao takve – i zašto ta veza nije čvršća?

Moja vjera pretočena u život je moj mirovni rad. Otklanjam svrstavanje u lijeve i desne blokove. Oni me ne određuju. Laureati mirovne nagrade „Krunoslav Sukić“ i potpisnici izjave, osim Ane i Otta Raffai, još je niz društveno angažiranih vjernika kao što su, primjerice, Jadranka Brnčić, Vesna Zovkić, Zoran Grozdanov, Miroslav Volf i Ekumenska inicijativa žena. Imamo svoje mjesto i u Crkvi i u društvu i s njega dajemo svoj doprinos.