U srijedu u Matici hrvatskoj održao se okrugli stol ‘’Zagrebačka katedrala nekoć, danas, sutra’’ kojeg su organizirali Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske i Matica hrvatska. To je bio povod za razgovor s ravnateljicom Instituta za povijest umjetnosti Katarinom Horvat-Levaj, jednom od sudionica okruglog stola i jednom od autorica ‘’Cjelokupnog konzervatorskog modela plana obnove Bloka 19’’, kao i nedavno objavljenog elaborata ‘’Programa cjelovite obnove povijesne urbane cjeline Grada Zagreba’’.

NACIONAL: Možete li reći nešto o temama nadolazećeg okruglog stola „Zagrebačka katedrala nekoć, danas, sutra“?

Okrugli stol organiziran je kao prezentacija dosadašnjih istraživanja u cilju profiliranja što boljih stajališta, kako o složenoj povijesti ovoga simbola Zagreba, tako i o smjernicama za obnovu katedrale nakon razornih oštećenja u potresima 2020. godine. Organizatori okruglog stola su Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske i Matica hrvatska. Uz uvodne riječi domaćina, predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana i inicijatora tribine, predsjednika Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Dine Milinovića, izlaganja će održati stručnjaci iz Instituta za povijest umjetnosti – akademkinja Željka Čorak, ujedno i jedna od autorica znanstvene monografije ‘’Zagrebačka katedrala’’ iz 1988. godine, te Milan Pelc i Joško Belamarić, kao i stručnjaci s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Sanja Cvetnić i Dragan Damjanović te Vladimir P. Goss, umirovljeni profesor sa Sveučilišta u Rijeci. Tematski je obuhvaćena građevna povijest katedrale od srednjeg vijeka do današnjih dana, njezina oprema, izazovi obnove, kao i komparacije sa stanjem istraženosti i obnovama drugih prvostolnica u Hrvatskoj. Kada je riječ o istraživanju i obnovi katedrale, važno je istaknuti da je u tijeku i izrada konzervatorskog elaborata o katedrali. Nosilac projekta je Hrvatski restauratorski zavod, uz suradnju Instituta za povijest umjetnosti pod pokroviteljstvom i u suradnji s Ministarstvom kulture i medija RH te Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode. Elaborat je uključio sveobuhvatna terenska, arhivska i restauratorska istraživanja tako da se očekuju novi znanstveni rezultati, no za cjelovitu sliku i rješavanje mnogih zagonetki koje nisu samo pitanje povijesti katedrale nego i povijesti Zagreba, neophodna bi bila i arheološka istraživanja. Iako njihova provedba još nije organizirana, nadamo se da ova jedinstvena prilika za arheologiju, kada je katedrala izvan funkcije, neće biti propuštena. Elaborat će dakako rezultirati i prijedlogom konzervatorskih smjernica za obnovu, što će otvoriti i mnoga teorijska pitanja, jer riječ je o izuzetno kompleksnom zadatku.

NACIONAL: Kada gledamo Bolléovu zagrebačku katedralu, manje razmišljamo o njezinoj povijesti prije potresa 1880. godine. Možete li nam malo više reći o toj povijesti?

„Uznosita pojava zagrebačke gotičke katedrale u dostojanstvenom okviru svojih renesansnih utvrda“, da citiram početak prve rečenice Ane Deanović u monografiji ‘’Zagrebačka katedrala’’, i više je nazočna u postojećoj Bolléovoj katedrali nego što očekujemo. Njezina je povijest višestruko složena te obuhvaća i dijelove koji su davno nestali. Osim činjenice da su pojedine faze starijih katedrala – prve crkve koja je bila u funkciji katedrale kada ugarsko-hrvatski kralj Ladislav osniva 1094. zagrebačku biskupiju i nove „predtatarske“ katedrale iz 12. stoljeća – danas potonule pod zemlju, zanimljive su i promjene projekta katedrale građene nakon poznate provale Tatara 1242. godine koje i danas možemo čitati u strukturi regotizirane građevine. Već pri samom početku gradnje nove gotičke „Timotejeve“ katedrale u 13. stoljeću dolazi do promjene koncepcije svetišta. U 14. stoljeću započinje gradnja brodova, no umjesto prvotne ideje o bazilikalnom rješenju, projekt se korigira u smislu izvedbe tzv. Hallenkirche, dvoranske crkve s jednako visokim brodovima, a ta je prostorna organizacija očuvana do danas, kao što su očuvani i figurativni ukrasi na južnom bočnom zidu broda, nastali u klesarskoj radionici praških majstora Parlera. U 15. stoljeću biskup Osvald Thuz daje izvesti zvjezdaste svodove u svetištu, ostavljajući novac za svodove u brodu i zvonike. No kao što je to nadahnuto konstatirao Radovan Ivančević: „dok je katedrala došla do zvonika, Turci su došli do Siska“. Novac za zvonike morao je biti zbog osmanske prijetnje utrošen u 16. stoljeću za renesansnu utvrdu oko katedrale. Do realizacije samo jednoga, južnog zvonika u stilu renesanse dolazi tek u 17. stoljeću.

NACIONAL: Koliko je katedrala stradala u zadnjem potresu? Naime, stara katedrala koja je također stradala u potresu 1880. godine pri svojoj obnovi pod vodstvom Hermana Bolléa doživjela je značajne promjene. Mogu li se očekivati neke promjene ili zahvati i tijekom ove sanacije?

Iako je recentna obnova katedrale započela dvadesetak godina prije potresa 2020., katedrala je u potresu pretrpjela ozbiljna oštećenja. Razlog tome je činjenica da zadatak prethodne obnove nije bio konstrukcijska sanacija, već samo obnova strukturnih oštećenja arhitektonske plastike izazvanih atmosferilijama. U potresu su teško oštećena oba tornja, vrh južnog tornja srušio se tijekom potresa, a vrh sjevernog tornja morao je naknadno biti uklonjen iz sigurnosnih razloga. Štoviše, izgleda da će oba tornja morati biti snižena za još 15 metara. Velika su oštećenja također nastala na svodovima, kontraforima, vitrajima i orguljama. U tijeku je izrada spomenutoga konzervatorskog elaborata, u kojem će biti date i smjernice za obnovu, kao i izrada projekta konstrukcijske sanacije katedrale.

Što se tiče mogućih promjena, svaka obnova je i prigoda ne samo da se neka građevina vrati u stanje prije oštećenja već da se istraži, restaurira i rekonstruira u svojim najkvalitetnijim fazama. I ova će obnova biti šansa za neka poboljšanja i izazov za mnoge odluke. No radikalna preobrazba kao u vrijeme Hermana Bolléa nakon potresa 1880. godine jednostavno ne dolazi u obzir u današnje vrijeme, kada je zaštita spomenika teorijski i praktično na bitno drukčijoj razini nego potkraj 19. stoljeća, u vrijeme načela „čistoće stilova“ i regotiziranja katedrale pod cijenu poništavanja ostalih stilskih slojeva. Jest da su se u javnosti javljale ideje o radikalnim promjenama, poput prijedloga da se vrhovi tornjeva rekonstruiraju u nekom drugom materijalu ili pak da se snize kao tornjevi katedrale Notre-Dame u Parizu. No to bi zaista bio teški nesporazum. Niski tornjevi crkve Notre-Dame rezultat su nemogućnosti dovršetka crkve u gotičkom razdoblju, slično kao što je to bio slučaj i s krunidbenom katedralom francuskih kraljeva u Reimsu. Gradnje gotičkih katedrala bili su toliko zahtjevni zadaci da mnoge od njih, upravo kada su zvonici u pitanju, ostaju nedovršene – bilo da su zadobile samo jedan toranj kao katedrala u Strasbourgu, bilo da su im tornjevi međusobno različiti jer su nastali u različito vrijeme, kao katedrala u Chartresu.

NACIONAL: Više sakralnih objekata Gornjeg i Donjeg grada trenutno su djelomično izvan funkcije zbog obnove, primjerice crkva sv. Petra u Vlaškoj. Kakva su oštećenja pretrpjele druge kulturno i povijesno važne crkve, primjerice crkva sv. Katarine s kojom ste se također bavili u svom znanstvenom radu?

Potres koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. teško je oštetio arhitekturu grada u sve tri njegove povijesne cjeline – Gornjem gradu, Kaptolu i Donjem gradu, ali i u podsljemenskim zelenim zonama i široj okolici. Zapravo, osim recentnije armirano-betonske arhitekture, gotovo da nema povijesne građevine koja nije pretrpjela neko veće ili manje oštećenje. Posebno je teško stradala sakralna arhitektura. Veliki rasponi svodova u brodovima i svetištima, kupole i zvonici, bogata arhitektonska plastika, raskošne zidne slike, štukature, svi ti elementi koji su davali osobiti stilski pečat srednjovjekovnim, baroknim i historicističkim crkvama grada Zagreba, nisu pri svojoj gradnji mogli biti osigurani od potresa jačine 5,5 stupnjeva po Richterovoj ljestvici. Urušavanje svoda neobarokne isusovačke bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici najrječitije govori o navedenom. No iako ostale zagrebačke crkve nisu pretrpjele tako drastična oštećenja, niti jedna od njih, starija od 20. stoljeća, nije nakon nedjeljne ranojutarnje kataklizme mogla ostati u funkciji. Pa čak i crkva sv. Blaža s armirano-betonskom kupolom, građena između 1910. i 1914. godine, danas je zatvorena radi konstrukcijske sanacije.

Kada je riječ o crkvama koje ste spomenuli, obje su dodatnu progresivnu štetu doživjele nakon potresa u Petrinji 29. prosinca 2020. godine. Kod crkve sv. Petra stradao je zvonik, a u crkvi sv. Katarine pao je svod u svetištu. Zbog gubitka raskošnih štukatura potonji je obnoviteljski zahvat, dakako, daleko složeniji. Akademska crkva sv. Katarine, građena kao isusovačka crkva 1620.–1632. godine, pažljivo se restaurirala od 1967. do 1992. godine, no kao i kod katedrale u obnovu nije bila uključena konstrukcijska sanacija. Moram reći da me, zapravo, urušeni svod crkve sv. Katarine „razočarao“. Riječ je bila o za to doba inovativnoj konstrukciji bačvastog svoda s unutarnjim kontraforima – zidnim stupcima, koji su istodobno i podupirali svod i formirali prostore za bočne kapele s oltarima, nužnima u posttridentskoj liturgiji ranobaroknih crkava. Taj konstruktivni sustav omogućio je gradnju crkava velikih raspona, tako da su pojedini graditelji, poput Hansa Alberthala, često pretjerali u smionosti, pa su morali bježati iz gradova u kojima su im se crkve ponekad urušile. No to nije bio slučaj sa svodom crkve sv. Katarine, koju su neposredno nakon završetka gradnje nemilosrdno poharali požari i potresi: crkva je gorjela zajedno s gotovo cijelim Gradecom i Kaptolom 1645., nakon toga slijedili su požar i potres 1646. te ponovno veliki požari 1674. i 1706. godine. No inovativna konstrukcija dobro je izdržala navedene katastrofe. Štoviše, prema zapisu kroničara, glavni svod ostao je neoštećen već u prvom požaru 1645. i potresu iduće godine, a nakon požara 1674. godine majstor ga je ispitao velikim batom, čudeći se da je uopće moguće sagraditi tako čvrsti svod, da bi u požaru 1706. godine svod broda i svetišta treći put ostao netaknut.

‘Obnove najkvalitetnijih građevina u zagrebu su kontrolirane’, kaže Katarina Horvat-Levaj. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kolika je uključenost struke u obnovu?

Moja iskustva s uključenošću struke u proces obnove nakon potresa su dobra. Pri tome ističem da ne mogu meritorno govoriti o svim fazama obnove jedne građevine, već samo u onima u kojima povjesničari umjetnosti sudjeluju, a to su izrade konzervatorskih elaborata, prateće dokumentacije i smjernica za obnovu. Neposredno nakon potresa, arhitekti, povjesničari umjetnosti i konzervatori su se međusobno povezali. Sudjelovali smo u izradi Zakona o obnovi, predstavnike institucija i udruga primili su ubrzo nakon potresa i predsjednik države i premijer. U okviru Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine formirano je stručno povjerenstvo koje je sudjelovalo u izradi spomenutog zakona, a unutar Ministarstva kulture formirano je povjerenstvo, s međunarodnim sastavom stručnjaka, koje je raspravljalo o obnovi nekih od ključnih spomenika. Dobar je primjer i ‘’Program cjelovite obnove povijesne urbane cjeline Grada Zagreba’’, koji je inicirao Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba. Promijenili su se gradonačelnici, promijenili su se i pročelnici Zavoda, no interdisciplinarni stručni tim ostao je isti.

NACIONAL: Jedna ste od autorica ‘’Cjelokupnog konzervatorskog plana obnove Bloka 19’’, ali i nedavno objavljenog elaborata, ‘’Programa cjelovite obnove povijesne urbane cjeline Grada Zagreba. Gornji grad (Blok 11) i Kaptol (Opatovina)’’. Možete li više reći o važnosti takvih konzervatorskih smjernica za očuvanje, kako uvodno spominjete, „svjedočanstva nekoliko faza urbogeneze od srednjeg vijeka do danas“?

Navedeni elaborati izrađeni su u okviru ‘’Programa cjelovite obnove povijesne urbane cjeline Zagreba’’, uvrštenog i u Zakon o obnovi. Riječ je o interdisciplinarnom projektu koji vodi Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba, a u okviru kojega je Institutu za povijest umjetnosti povjerena izrada konzervatorskog modela obnove. Kao pilot-projekti izabrani su po jedan karakterističan blok u Donjem gradu te Gornjem gradu i Kaptolu. Blok 19, između Ilice, Frankopanske, Dalmatinske i Medulićeve ulice, sadrži sve elemente relevantne za obnovu većine donjogradskih blokova – daje presjek kroz reprezentativnu stambenu arhitekturu od historicizma do moderne sa značajnim naručiteljima i projektantima, sadrži zelene prostore, što je bila izvorna koncepcija svakog bloka, u njega su infiltrirane zgrada javne i kulturne namjene poput kazališta. Tu su u tradicionalnu blokovsku strukturu interpolirana čak dva nebodera. Blok 11 na Gornjem gradu, smješten na elitnoj poziciji uz Trg sv. Marka te Kamenitu ulicu odlikuje se pak reprezentativnom aristokratskom i građanskom arhitekturom, iz starijih razdoblja renesanse i baroka, s osebujnim isusovačkim sjemeništem, danas gimnazijom Tituša Brezovačkog. Opatovinu su obilježile male kuće s vrtovima, nastale planskom regulacijom poteza uz kaptolski gradski zid u 15. stoljeću. Dobili smo tako modele obnove, od monumentalnih stilskih građevina do skromne stambene arhitekture, koji se mogu refokusirati i na druge dijelove povijesne jezgre grada.

No rad na izradi tih konzervatorskih modela također je pokazao nužnost temeljitog istraživanja svakog pojedinog bloka i svake pojedine kuće u povijesnoj jezgri Zagreba, jer samo temeljito istraživanje može rezultirati ispravnim konzervatorskim stajalištima. Smjernice su važne jer su mnoge kuće na neki način već devastirane i promijenjene i s izgubljenim izvornim obilježjima dočekale su potres. Ako se ta struktura temeljito istraži uključivši i uvid u izgledne projekte onda je to prilika, kao i kod katedrale, da se ne vrati neko stanje prije potresa, nego da se građevine restauriraju.

NACIONAL: Velik broj zgrada Gornjeg, ali i Donjeg grada spomenici su kulture. Koliko se oni mogu stručno očuvati, odnosno restaurirati ako obnova bude prepuštena vlasnicima koji obično nemaju sredstava za obnovu i ojačavanje zgrada za slučaj potresa?

Za stambene kuće koji su spomenici kulture, odnosno pojedinačno zaštićena kulturna dobra, mjerodavan je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode i on traži izradu konzervatorskih elaborata. Obnova se mora voditi prema posebnim uvjetima koje daje Gradski zavod. Ako je riječ o visokokvalitetnim građevinama, može se tada tražiti i dodatno financiranje od Ministarstva kulture ili drugih fondova, ne samo za tu nužnu sanaciju. Postoje i regulative za slučaj da se sami vlasnici i predstavnici stanara ne žele brinuti za održavanje zgrada. Tada Grad i Ministarstvo mogu imenovati skrbnika koji je zadužen da se prijavi na određene fondove. Obnove najkvalitetnijih građevina su kontrolirane, no sve neće moći biti odmah realizirano.

NACIONAL: Sve češće vidimo novosagrađene interpolacije u Donjem gradu obično stambenih ili poslovnih objekata. Koliko se pritom poštuje mišljenje struke i koliko struka ima na to utjecaj?

Ako interpolacije nastaju pod cijenu rušenja starijih građevina, tu svakako struka, odnosno konzervatori Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode moraju dati svoje mišljenje. U pravilu, interpolacije u najvrjednijim dijelovima povijesne jezgre trebale bi biti predmet arhitektonskog natječaja, da se izabere najkvalitetniji projekt.

NACIONAL: Mogu li takve interpolacije vizualno i smisleno obogatiti staru jezgru? Možete li navesti primjer uspješne interpolacije?

Interpolacije suvremene arhitekture svakako mogu vizualno i smisleno obogatiti staru jezgru. One su poželjne kao svjedočanstvo našeg doba, a u funkcionalnom smislu suvremene interpolacije višestruko mogu poboljšati kvalitetu života u povijesnim cjelinama. No one ne smiju nastati pod cijenu gubitka izvornih urbanističkih i arhitektonskih kvaliteta. Mnogo smo starih građevina izgubili u surovoj prošlosti, ratovima. Držim da puno više prostora za interpolacije i za neke veće oblikovne preobrazbe postoje u predgrađima koja su puna neprimjerenih kontrasta i pružaju šansu za uređenje. Interpolacije u povijesnoj jezgri su dobrodošle na mjestima gdje su, recimo, parcele prazne. Jedna takva ima na Opatovini. Ali opet je izazov za vještog projektanta hoće li tu intervenirati s nečim potpuno suvremenim ili će se možda prikloniti inspiraciji starim oblicima. Takvih slučajeva imamo i na samoj Opatovini koji nisu loši.