Porazna je činjenica da u cijeloj Hrvatskoj djeluje svega 50-ak dječjih psihijatara i još 20-ak specijalizanata. Za brojne „moderne“ društvene anomalije koje pogađaju djecu, koju često odgaja internet umjesto roditelja, uopće ne postoje stručnjaci. Donedavno nisu postojali čak ni posebni odjeli dječje psihijatrije. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je prvi takav odjel dječje i adolescentske psihijatrije osnovan u KBC-u Osijek prije osam godina.

Među glavnim pokretačima tog odjela, kojem je od tada sve donedavno bila na čelu, bila je Katarina Dodig-Ćurković, specijalistica opće psihijatrije i subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije i forenzičke psihijatrije koja je u intervjuu za Nacional povodom stravičnog krvavog napada psihički poremećenog 19-godišnjeg mladića u osnovnoj školi u Prečkom objasnila kako izgleda sustav psihijatrijske skrbi za djecu i adolescente. Naime, 19-godišnji mladić s dijagnozom iz područja psihijatrije, prema informacijama koje su do sada izašle u javnost, već se duže liječio, što znači da je imao psihičke probleme i u vrijeme dok je bio maloljetan. Kao glavni „krivac“ za tragediju neizravno je u javnosti prozvan psihijatar koji mladića nije zadržao na bolničkom liječenju.

Takvi zaključci apsolutno su preuranjeni i štetni, smatra profesorica koja je objasnila kako funkcionira sustav psihijatrijske skrbi, u kojim slučajevima se pacijenta uopće može prisilno hospitalizirati, što sve otežava posao psihijatara, ali i kako bi se sustav trebao hitno mijenjati jer s djecom koja razvijaju razne oblike agresivnosti naprosto nema tko raditi i detektirati njihove probleme, a ako se oni i detektiraju i manifestiraju, nema dovoljno zavoda ni odgojno-obrazovnih ustanova u kojima bi se takvoj djeci moglo pomoći. Poseban problem u cijeloj priči su i roditelji koji često nesvjesno rade „skupe“ greške.

NACIONAL: Uspostavili ste sustav dječje i adolescentske psihijatrije u KBC-u Osijek, možete li opisati ukratko kakvo je bilo stanje prije, a kakvo nakon osnivanja odjela i zašto je bilo nužno osnovati takav odjel?

Mi smo u KBC-u Osijek 2016. prvi put u RH izdvojili dječju psihijatriju od odrasle psihijatrije i to je zapravo bio povijesni događaj jer se konačno prepoznalo da treba dati važnost prije svega djeci i dječjim poremećajima koji su bili često maknuti sa strane i nedovoljno poznati i priznati u odnosu na odraslu psihijatriju. Već po dolasku na psihijatriju 2003. uočila sam da su djeca i njihovi poremećaji marginalizirani, a kako sam s godinama pratila promjene koje su se djeci nametnule, jasno mi je bilo da će nam budućnost nažalost donijeti nove izazove, najviše upravo među djecom i mladima općenito. Zato mi je drago da je upravo naša ustanova napravila takav iskorak te godine uz podršku i drugih sastavnica, jer su razumjeli potrebu da se mi koji se bavimo mladima konačno i bavimo uglavnom s njima, i da djeca konačno imaju visoko specijalizirane stručnjake po mjeri djeteta, a ne po mjeri “umanjene verzije odraslog čovjeka”. Iskreno, djecom se rijetko tko i htio baviti, o djeci a posebno o djeci sa psihičkim poremećajima se govorilo vrlo malo, bio je to posao koji ste na neki način radili “po kazni”.

NACIONAL: Je li vam poznato kakva je situacija na razini Hrvatske? Koliko ima sličnih odjela i ima li ih dovoljno s obzirom na probleme s kojima se sve više suočavaju mladi i djeca, koji su to najaktualniji problemi i može li se sustav nositi s njima?

Brojni kolege u raznim sastavnicama sustava godinama su jasno upozoravali na problem vezano općenito uz zdravstvenu skrb za djecu, ne samo u domeni mentalnih poremećaja, nego općenito da nema stručnjaka za djecu i drugih specijalizacija iz domene djece, jer jednostavno ljudi sagorijevaju, stalno su na udaru roditelja, javnosti, često bez adekvatne podrške onih koji bi nam trebali osigurati bolje uvjete i bolje uvjete skrbi. Uglavnom, dječji psihijatri su dostupni u velikim KBC-ovima u većim gradovima, manji broj u manjim bolnicama, a brojni dijelovi RH praktički ni nemaju kvalitetnu podršku vezano uz liječenje, smještaj i terapiju djece i mladih sa psihičkim smetnjama.

Već se duže vrijeme govori i o potrebi ustroja dječje forenzičke skrbi koju još uvijek nemamo, kao i o nizu drugih dijelova sustava, a koja bi se bavila psihičkim bolestima suvremenog svijeta kao što su: poremećaji ishrane, ovisnosti o igricama, autoagresivni obrasci u ponašanju, razni oblici agresije, rješavanje posljedica rizičnog i opasnog roditeljstva, djeca kao žrtve spolne zlostave, depresivna djeca, djeca s raznim ovisničkim ponašanjima, razna anksiozna stanja, imperative suvremenog stila života gdje se traži ništa manje nego “savršenstvo”, imperative 5.0, seksting – slanje svojih golih slika kroz društvene medije nepoznatim i poznatim osobama, a slanje i primanje takvog sadržaja je kazneno djelo – olako stupanje u kontakte s pedofilskim predatorima, razni oblici suicidalnog ponašanja, agresija, vršnjačko nasilje, općenito nasilje koje je sve više istaknuto u ponašanju mladih osoba i slično. Praktički, iskreno, ni sama sada ne znam gdje bih uputila mladića od 15 godina koji je sad na nekim “drogama” i treba mu uspostava trajnije apstinencije. Nedostatak je ustanova specijaliziranih za rad s djecom iz spektra autizma, zatim nema ustanova dovoljnih za preodgojne mjere ili druge odgojno-pedagoške postupke, zavodske mjere… Dakle, u svim domenama skrbi o djeci nedovoljno je i mjesta i ustanova i stručnjaka koji su usmjereni isključivo i specijalizirano za rad s djecom, jer taj rad ne samo da je rad s djecom nego je istovremeno i rad s roditeljima/skrbnicima djece. Porast je broja djece koja se izmještaju izvan domova roditelja, porast je potrebe za udomljavanjem ili smještajem u neke druge domove za skrb o djeci, a njih naravno nije dovoljno. Pitanje je i čega je sve to rezultat i kakve su vještine i roditelja u smislu odgoja.

NACIONAL: Kakva je situacija s brojem psihijatara i dječjih psihijatara u Hrvatskoj, kakva je situacija s kvalitetom skrbi o mentalnom zdravlju djece i adolescenata, što se tu sve može učiniti da se situacija poboljša?

Izrazito nepovoljna, nedostatna, nekih 50-ak dječjih plus 20 specijalizanata naspram 600 psihijatara za odrasle. Vodite računa da se oko 40 posto svih poremećaja javi do 14. godine, a nas je 1:12 u odnosu na odrasle pacijente. Mislim da je sve jasno. I problem je nemogućnost adekvatnih edukacija, raznih psihoterapija i slično. Sve te tehnike su skupe i uglavnom ih liječnici sami financiraju, a što treba jasno biti regulirano kroz sustav unutar javnog zdravstva.

NACIONAL: Je li potrebna promjena kompletnog pristupa psihijatrijske skrbi, posebno za djecu i ide li hrvatski sustav u korak s praksama Europske unije? U čemu je razlika?

Ne znam je li potrebno mijenjati skrb vezano uz psihijatriju, ili početi mijenjati model pristupa djeci, pa da mi ne ulažemo u što veći broj dječjih psihijatara, nego u što bolju prevenciju, edukaciju, programe ranog probira, vratiti možda dispanzere, osnažiti ulogu školske medicine… Ima tu puno boljih pristupa od samog povećanja bolnica za liječenje. Isto tako, možda konačno razjasniti što i tko dijagnosticira i na koji način, jer danas su svi kompetentni za sve, ali kada se tragedija desi upire se samo u psihijatre. Uz dužno poštovanje svima, brojna djeca odlaze kod niza kvazi stručnjaka koji nakon što vide da ne postižu ništa, dijete upute nama, nakon što tri godine nisu shvatili da pred sobom imaju visoko rizično dijete.

Ne trebamo stalno sve kopirati iz Europe, mi u puno toga nismo kao oni, i kod njih je još uvijek puno toga privatno i plaća se, tako da javno zdravstvo često ne pokriva usluge koje se odnose na djecu i mlade sa psihičkim poremećajima. Mi stalno nešto kopiramo izvana, kao da nemamo vlastitu pamet i vlastite odlične stručnjake koji radeći poslove jasno mogu nakon dosta godina ukazati gdje to gori i gdje treba intervenirati. Ne trebam ja model Finske ili Njemačke ili Francuske, a živim u uvjetima Hrvatske.

NACIONAL: Imali smo nedavno slučaj nasilnog dječaka koji je promijenio 3 škole, a na kraju su roditelji druge djece organizirali prosvjed. Kako se u takvim slučajevima treba postupati, tko treba i kako procjenjivati stanje djeteta, kako bi se prvenstveno njemu pomoglo, a i kako ne bi ugrožavao drugu djecu?

Ne poznajem slučaj, dakle o samom tom slučaju upoznata sam kao i javnost, ali kao što i sami znate, postoje uvijek stepenice u djelovanju: stručne službe u školi, stručne službe segmenta socijalnog sustava, u konačnici mi kao liječnici koji ako procijenimo da se radi o obliku mentalnog poremećaja možemo procijeniti i oblik djelovanja koji nužno ne mora biti usmjeren samo prema djetetu, nego i prema roditeljima.

Isto tako, jasno je u zakonu navedeno da ako smatramo da roditelj svojim ponašanjem ugrožava dijete, o tome moramo upozoriti socijalni sustav koji onda djeluje. Međutim, ista javnost koja organizira prosvjede u ovim slučajevima, često organizira i prosvjede kada sustav mora i treba intervenirati i uzeti dijete, pa se isti sustav stavi na stup srama. Dakle, možda bi trebalo educirati i javnost o tome što sustav može, a što sustav ne može. Čisto da se makne mit o “svemogućem sustavu“ jer takvog nigdje nema. Ova područja duboko zadiru u neke segmente kao što je roditeljstvo, obitelj, skrbništvo i slično, što često bude izloženo i segmentu “javnosti” i upravo radi toga su često i ljudima koji nastoje pomoći na neki način i ruke “vezane” jer se upravo zbog nekritičnog pritiska okoline radi defenzivno.

‘Ni sama sada ne znam kamo bih uputila mladića od 15 godina koji je ‘na drogama’ i treba mu uspostava trajnije apstinencije’. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

NACIONAL: U slučaju škole u Prečkom, imamo nasilnog 19-godišnjaka s dužom poviješću bolesti koji nije zadržan na liječenju. Kakvi su zakonski propisi, može li se osobu hospitalizirati protiv njegove volje i u kojim sve slučajevima? Odnosno, kada to nije moguće?

Postoje zakoni koji u RH i drugim državama jasno reguliraju prava osoba sa psihičkim bolestima, posebno osoba koje zbog prirode svoje bolesti, intelektualne onesposobljenosti, utjecaja ovisnosti ili drugog stanja nisu u stanju odlučivati o svom liječenju, a to je Zakon o zaštiti osoba s duševnim bolestima koji se odnosi na prisilno zadržavanje i prisilno liječenje, s tim da se isto odnosi na one koji se zadržavaju i imaju potrebu liječiti jer su u stanju neubrojivosti ili bitno smanjene ubrojivosti počinili neko kazneno ili prekršajno djelo. Dakle, naša uloga je pacijenta zaštititi od njega samog i zaštiti druge od pacijenta koji u stanju duševne bolesti ili nekog drugog stanja, stanja pod utjecajem ovisnosti i slično nije sposoban odlučivati o svom liječenju, pa se tada uz pomoć suda, zakonskih skrbnika i vještaka donosi konačna odluka o prisilnom zadržavanju. Moram istaknuti da smo pod ogromnim pritiskom vezano uz fizičko sputavanje, uz propisivanje lijekova, roditelji često ne uvažavaju preporuke stručnjaka, odlaze kod drugih stručnjaka “upitne edukacije”, idu na „alternativna“ rješenja koja na žalost samo pogoršaju stanje za ionako “ranjivo” dijete te je teško u takvim uvjetima biti “učinkovit”. Zbog toga što je kod nas još uvijek pravilo da je roditelj onaj koji najbolje štiti interes djeteta, a posao koji radim naučio me da to i nije uvijek tako.

Upravo bi zbog toga stručnjacima trebalo dati i veću i bržu mogućnost djelovanja jer nije prihvatljivo da se primjerice roditelj zlostavljač i dalje pita za potpisivanje suglasnosti treba li dijete ili ne treba ostati na odjelu, iako je dijete smješteno u udomiteljstvo, a roditelj i dalje često ima prava odlučivanja i uz to i viđanja s djetetom, bez obzira na to što je svojim postupcima značajno narušio pravo djeteta. Često takvi roditelji kontaminiraju javni prostor i bacaju ljagu na sustave, a javnost bez podataka o stvarnom činjeničnom stanju – mi ne smijemo komentirati jer smo obavezni na tajnost podataka – indirektno osnažuje takvog lošeg i zlostavljačkog roditelja. Mislim da bi ljude trebalo educirati što koji sustav radi i što koji sustav može. Isto tako objasniti ljudima i pojam “osobne odgovornosti” jer mi se čini da bi ljudi rado mijenjali sve, osim sebe. U konkretnom slučaju ni imam podatke niti uopće mogu bilo što komentirati jer je to predmet istrage i pitanje za vještake u tom predmetu.

NACIONAL: Koji su trenutno kriteriji prema kojima se odlučuje je li netko za dnevnu bolnicu ili hospitalizaciju, kakvi bi ti kriteriji trebali biti?

Ja mogu govoriti iz pozicije onoga koji radi s mladima, bolničko liječenje je uglavnom za neka hitna stanja – autoagresija koja ima rizik od suicida, nekontrolirana anksiozna stanja, psihotične epizode, pogoršanje psihoza, ozbiljna depresivna stanja, pokušaji suicida, manija, posljedice nekih obrazaca zanemarivanja ili zlostavljanja, konfliktno roditeljstvo i slično – ili razlog može biti i neka nužna diferencijalno dijagnostička obrada djeteta s ciljem da se utvrdi je li riječ o psihičkoj etiologiji ili nekoj drugoj, a dnevna bolnica bi bila nastavak na stacionarno liječenje i praćenje kroz ambulantno liječenje na dnevnoj razini gdje nije nužno da dijete 24 sata boravi na odjelu. Dakle, kriterije mi svi sa svojom izobrazbom znamo, tako da se čudim nekim suradnim strukama što ovih dana prozivaju liječnike, kada formalno nemaju ni znanje niti medicinsku izobrazbu da o tome komentiraju. To što bismo mi htjeli da sve “što je drugačije” da psihijatri “zatvaraju”, to nije uloga psihijatara. Mi smo liječnici, ne korektori svih devijacija u ovom društvu. Na žalost, kada se god nešto u društvu desi, uvijek se kaže “opet neki psihić”.

NACIONAL: Kako psihijatri procjenjuju da je osoba opasna za sebe i druge, koje su dijagnoze u tom smislu najproblematičnije, koje metode liječenja, terapije i praćenja takvih osoba imaju psihijatri na raspolaganju u ovakvim situacijama?

Kao što sam već istaknula, svaki pacijent je individua i svaki plan, obrada i liječenje su individualni. Niti je svaka suicidalnost ili samoozljeđivanje odmah razlog bolničkoga liječenja niti je primjerice neka panična ataka bezazlena situacija koju treba ignorirati. Opasna je ona osoba koja zbog svoje psihičke bolesti, neke druge bolesti – posljedica nekih tjelesnih stanja kao demencije, psihoorganski sindromi i sl. – ili radi intelektualno nedovoljne razvijenosti ili ovisnosti nije u stanju procijeniti da je opasna za sebe, odnosno druge oko sebe. Upravo radi toga je i zakonski regulirana prisilna hospitalizacija, prisilno liječenje, fizičko sputavanje i sve ostalo što na neki način “ograničava pravo pacijenta na slobodu kretanja”.

Mi stručnjaci smo nemali broj puta upravo na nekim simpozijima ili drugim mjestima prozivani i zbog prisilne hospitalizacije i zbog fizičkog sputavanja jer “rušimo prava pacijenata” i da “smo trovači djece”, a sada nas se potpuno suprotno optužuje da ne radimo ništa od navedenoga. Dakle, zapitajmo se što mi želimo, jer iskreno rijetko tko se usudi kirurgu sugerirati plan operacije, ali kada je u pitanju psihijatrija, svi znaju sve.

NACIONAL: Kako je hospitalizacija osoba u psihijatrijske ustanove zakonski regulirana, treba li tu nešto mijenjati?

O tome sigurno postoje brojni drugi stručnjaci koji mogu neke stvari možda bolje od mene argumentirati, ono što često vidim u svom radu je da nam se često sugerira da adolescent stariji od 16 godina treba sam odlučiti, primjerice želi ili ne želi liječiti i da on o tome treba potpisati informirani pristanak, pa smo često pod pritiscima raznih ureda pravobranitelja. Iskreno, voljela bih vidjeti koji to momak od 16 godina s poteškoćama dobrovoljno želi ostati i potpisati bez konzultacije s roditeljima da želi ostati, ili da o tome ne odlučuje on nego roditelj.

Mislim da neki ljudi koji često donose neke zakone nikada nisu imali ovaj rad u praksi, pa su ti zakoni možda nekad na papiru dobri, ali u praksi baš i nisu. Možda bi za promjenu trebalo više konzultirati ljude na terenu.

NACIONAL: Kakva je situacija sa psihijatrijskim smještajem u psihijatrijskim ustanovama? Na manjak mjesta se već dugo stavlja fokus, ali ništa se nije poduzelo.

E to nije pitanje za mene jer o tome ne odlučujem, na žalost.

NACIONAL: Kakve posljedice ovakvi slučajevi ostavljaju na drugu djecu u toj, a i u drugim školama i na društvo općenito?

Škola je često jedino mjesto gdje dijete ima mir, osjeća se dobro, jer kod kuće je napeta situacija, roditelji su u svađi, nemaju dovoljno novca, dijete svjedoči i nasilju i slično pa ako dijete na ulici nije sigurno, nije ni kod kuće, a u školi doživi ovakvu traumu, jasno je da dijete gubi povjerenje u sve oko sebe, uplašeno je, pojedina djeca se ponašaju regresivno, ne žele se odvajati od roditelja, odbijaju ići u školu, stalno su u strahu da se nešto loše može dogoditi, nemaju povjerenja, loše spavaju, stalno imaju slike događaja pred očima, ne jedu ili jedu previše, osjećaju se stalno umorno ili razdražljivo, obeshrabreni su ili opet s druge strane postoji i vjerojatnost da se neka djeca nažalost osnaže i radi potrebe da negdje budu “primijećeni”, povedu se i učine slično djelo.

Općenito, ovakvi događaju su često alarm da se ljudi osjećaju sve više nesigurno, da nemaju povjerenje, pretjerano brinu, ograničavaju slobodu djeci, stalno ih kontroliraju, slabe i socijalni kontakti. Roditelji se na neki način ili grupiraju ili jednostavno povlače, gubi se povjerenje u institucije, učitelja, nastavnika, sustave općenito ili jednostavno postajemo čak i pomalo paranoični i u svemu vidimo neku prijeteću opasnost ili mogućnost tragedije, što u konačnici dovodi do opće izraženog nepovjerenja u sustav i društvo općenito, a to sigurno niti je dobro niti je u konačnici prihvatljivo. Djeca moraju imati svoje škole kao mjesto sigurnosti, druženja, slobode, topline, dobrih uspomena, a ne mjesta koja će biti sinonim za tragedije.

NACIONAL: Mislite li da bi škole trebale biti zaključane i imati zaštitare? Kakvo bi bilo najbolje rješenje?

Teško mi je odgovoriti što je najbolje, iako mi se čini da u vrijeme kada su moja djeca išla u školu nisam mogla ući u školu bez dopuštenja i prethodne najave, uz naravno i davanja osobne iskaznice. Mislim da će se s obzirom na brojne druge promjene u društvu škole ipak trebati zaključavati, uredno evidentirati tko i kada u njih dolazi, i tko uopće i zbog kojeg razloga i dolazi u školu, uz naravno i videonadzor. Time bi se i djeci ipak stvorio osjećaj sigurnosti, ali i roditeljima da imaju dojam da se o djeci vodi računa dok nisu s njima. Što se tiče čuvara, ne znam što bih tu rekla jer ni u Beogradu nije uspio spriječiti krvoproliće, međutim isto tako nije poanta imati “nekog na vratima”, nego imati educiranog zaštitara koji nije “tamo radi figuriranja ili zadovoljenja forme” nego koji točno zna koja mu je uloga i odgovornost dok je tamo. Dakle, čuvar koji prati cijelo vrijeme što se događa u školi i da na bilo kakvu neprimjerenu situaciju može i zna prema kome može reagirati i tko može u kriznoj situaciji adekvatno pomoći. Staviti čuvare samo da se forma zadovolji je potpuno kontraproduktivno rješenje. Uostalom, u banku ili u neke službene prostorije ne možete ući ili bez najave ili provjere, pa ne vidim razloge zašto naše najvrjednije, a to su djeca, ne bi bila posebno čuvana i zbrinuta.

NACIONAL: Kada se raspravlja o mjerama zaštite u školama, otvara se vječno pitanje odnosa slobode i sigurnosti. Vlada je s jedne strane najavila zaključavanje škola, kvalitetnija ulazna vrata u školama i osobu zaduženu za sigurnost, a s druge strane ministar Fuchs se već na neki način počeo povlačiti i rekao da su roditelji prije bili protiv zaključavanja škola. Što bi za psihičko zdravlje djece i roditelja značile jače mjere – zatvorene škole – a što stanje kakvo imamo sada, gdje je fokus na slobodi, a ne sigurnosti?

Roditelji su u pravu kada traže sigurnost svoje djece. Dakle, kao što sam već rekla, djeca imaju pravo ići u sigurne i moderno opremljene škole, a ne u škole iz doba “majke Tereze”, jer na žalost neke i danas tako izgledaju. Međutim, i roditelji trebaju djeci usaditi da poštuju i učitelja i profesore i da nauče djecu da se ponašaju odgovorno, a ne da pred djecom govorite “ta glupača, ili taj idiot”. Time ne da rušite autoritet nastavnika, vi zapravo rušite autoritet općenito, pa djeca time dobivaju na važnosti i upravo je zbog toga današnja generacija ta koja misli da im se ništa ne može i da ona mogu sve. Krivo.

NACIONAL: Možemo li iz izjave ministra Fuchsa zaključiti da je problem opet to što roditelji imaju preveliki autoritet u odnosu na učitelje pa i druge ljude iz sustava obrazovanja, pita ih se za sve, pa da će se opet propustiti nešto učiniti, kada je riječ o sigurnosti i smanjenju šanse da se ovako nešto ponovi, jer nikad nećemo imati konsenzus javnosti o pitanju strogih sigurnosnih mjera u školama?

Roditelj treba biti autoritet u domu i odgajati svoje dijete, jer im se na kraju sve vrati kao bumerang u glavu. Kada dijete učite krivim vrijednostima, na kraju vi platite ceh jer to isto dijete koje ne poštuje učitelja, susjeda, policajca, neće poštovati ni roditelja i njega će početi na kraju iscrpljivati i uništavati pa će svi pitati sustav zašto ne pomogne.

Dakle, treba osnažiti i roditelja da može odgajati svoje dijete, a ne djeci davati brojeve kojekakvih telefona da ako nije po njihovu odmah zovu i prijavljuju roditelje jer je “mali džeparac, ručak nije u 12.00, ne mogu biti vani iza ponoći, na igricama nekih 10 sati i sl.” Odgajanje nije ugađanje hirovima djece, nego usmjeravanje djeteta da se nosi sa životom i životnim frustracijama. Upravo iz nemogućnosti da se nose sa stresom i nekim frustracijama i dolazi do ovih “eksplozivnih ispada”. I još jedan problem je “dosada”. Djecu treba zaposliti s obavezama jer dokolica je najveći razlog “zašto im svakakve gluposti padnu na um”. A pada im svašta, vjerujte mi.

NACIONAL: Kako roditelji trebaju razgovarati s djecom o ovim temama i kako mogu umanjiti vlastitu anksioznost i anksioznost kod djece? Jer na sve nas negativno utječu ovakve vijesti.

Na žalost, svi danas nemamo vrijeme potrebno za svoje dijete, uvijek nađemo način da se opravdamo zašto je to tako, i ponekad se i sama uhvatim da sam negdje pogriješila i to je i razumno i ljudski da kao roditelji griješimo. Međutim, djecu treba učiti da na nas mogu računati, da o svemu s nama mogu razgovarati jer je osnova odnosa s djetetom povjerenje, ali dijete treba znati tko je roditelj, a tko dijete, ne glumiti djeci da smo im prijatelji.Kada mi ne razgovaramo s djecom, sve što ih zanima će naći na internetu, društvenim mrežama i uzeti ono što im u tom trenutku i odgovara, nebitno je li to za njih dobro ili ne. Razgovor s djetetom i vaša stalna potreba da ste uz dijete i da ste uključeni u djetetov život je okosnica dobrog odnosa, odnosa u kojemu promatrajte dijete, ohrabrite, odgovorite na upite smireno, u skladu s dobi djeteta, ne izbjegavajte odgovoriti, ne podcjenjujte djetetova pitanja, ali isto tako ne tražite da dijete razumije kao odrasla osoba. Budite empatični, podržavajući, topli, i svoje strahove možete i sami podijeliti s djetetom, ali uz ipak jednu dozu optimizma, da dijete zna da će biti bolje. Popijte toplu čokoladu, neki dobar film skupa pogledajte, čitajte neku priču, zagrlite svoje dijete, dozvolite čak i da vam se jednu noć ušulja u sobu, u krevet, i bude s vama, ali nemojte previše naglašavati negativno, jer tako zapravo samo dodatno anksioziramo djecu i činimo ih dodatno traumatiziranima. Dobra strana djeteta je da brže procesuira neke loše stvari nego mi odrasli, pa vjerujem da i ovaj nemili događaj neće dublje pogoditi djecu koja su ovome svjedočila. Najviše sam pogođena spoznajom da je dvoje roditelja zbog ovakve tragedije ostalo bez svog djeteta, a to je nešto što ne da me rastužuje, nego me zapravo strašno i kao roditelja pogađa. Izgubiti dijete i to na ovaj način, tu nemam dobar savjet kako to preživjeti, ali čovjek preživi i to. Ako ovo nije razlog da mijenjamo nešto, ne znam što je.