Nacional je istražio dosadašnje učinke Zakona o osobnoj asistenciji i otkrio da je taj propis koji su premijer Andrej Plenković i ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić hvalili kao velik prinos njihove vlade poboljšanju skrbi za osobe s invaliditetom spreman za izmjene: u prvih godinu dana otkako je 1. srpnja prošle godine deklarativno stupio na snagu, taj je zakon pokazao niz nedostataka, među kojima je jedan od najvećih iznevjereno obećanje ministra Piletića o velikom povećanju plaća osobnih asistenata. Umjesto toga, ranije niske, ali ujednačene plaće novi je zakon pretvorio u neujednačenost podjednako tako niskih primanja, pa je dosadašnje nezadovoljstvo osobnih asistenata niskim plaćama još i dodatno opterećeno uzajamnim nepovjerenjem svih sudionika sustava – osobnih asistenata i udruga koje ih zapošljavaju, ali i svih njih zajedno prema Ministarstvu koje je, kako je Nacionalu kazao sindikalac osobnih asistenata Nikola Ptić, “za sebe napravilo najjednostavniji sustav, a sav rizik i odgovornost prebacilo na poslodavce, udruge osoba s invaliditetom”.

Nacionalu se nedavno javio osobni asistent iz Splita s uvjerenjem kako su udruge koje zapošljavaju osobne asistente, njih više od stotinu u Hrvatskoj, “formirale kartel” kako bi za sebe zadržavale velik dio novca od svote koje im Piletićevo ministarstvo uplaćuje za skrb o osobama s invaliditetom. Sustav je prema novom Zakonu, naime, uređen tako da Ministarstvo takozvanim “pružateljima usluga” – udrugama i drugim organizacijama zakonski ovlaštenim za skrb o osobama s invaliditetom – uplaćuje 11 eura bruto po obavljenom satu asistencije.

‘Razumijemo da udruge dosta novca moraju izdvojiti za troškove, ali prema izračunu sindikata, uvjereni smo da bi mogle izdvojiti više za plaće asistenata’, kaže Kristina Plantić (druga zdesna). FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Od tih 11 eura, “pružatelji usluge”, dakle najčešće udruge, kao poslodavci određuju plaće osobnih asistenata koje zapošljavaju. Nezadovoljni asistent iz Splita Nacionalu se javio zato što mu je plaća koju prima nakon početka primjene novog zakona, kako tvrdi, još i niža nego što je bila prije nego što je Zakon stupio na snagu. Taj je čovjek – kako svjedoči njegova platna lista koju je Nacional dobio na uvid – u srpnju prošle godine za pola radnog vremena, odnosno 88 radnih sati, imao 330 eura neto plaće, dok je u travnju ove godine za isti rad dobio 284 eura. Nacionalov sugovornik, koji je želio ostati anoniman, tvrdi kako od 11 eura, koliko Ministarstvo za sat rada uplaćuje udruzi za koju radi, dobiva 4,8 eura bruto. “Plaća mi je niža nego što je bila prije primjene novog zakona. Kako je to moguće? Pa ministar Piletić je prošle godine tvrdio da će plaće osobnih asistenata povećati za polovinu. A meni je za polovinu niža! U mojoj su mi udruzi rekli da su se udruge tako dogovorile. Ako jesu, to je kartel koji za sebe zadržava novac namijenjen osobnim asistentima. Di su pare?” pitao je ljutiti sugovornik Nacionala.

‘U ostatku EU-a plaća osobnih asistenata je od 1500 eura naviše, a naša država rekla je da će asistentima dati 700 eura. Tko će raditi za taj novac?’ pita se novinar Hrvoje Belamarić

Prema zaključcima Nacionala, kartel vjerojatno nije, ali – kako su Nacionalu potvrdili svi sudionici sustava skrbi, od osoba s invaliditetom do Ministarstva – sustav po novom zakonu jest postavljen tako da udruge same određuju cijenu rada osobnih asistenata i same raspoređuju spomenutih 11 eura bruto po satu, što je uzrokovalo razlike u plaćama i izazvalo uzajamno nepovjerenje osobnih asistenata i poslodavaca, kao i njihovo zajedničko nezadovoljstvo tim sustavom što ga je uspostavio novi zakon. Nacional je razgovarao s voditeljicom udruge u kojoj radi nezadovoljni splitski osobni asistent i ona je nisku plaću tog čovjeka objasnila visokim poreznim odbitkom, jer je ovaj svoje porezne olakšice iskoristio na drugome radnom mjestu na kojemu također radi. S obzirom na to da ne možemo decidirano tvrditi kako je udruga zakinula tog svog osobnog asistenta, a ne može to ni on, kao i zato što je Nacionalov sugovornik tražio anonimnost, nećemo objaviti ni ime te udruge jer je ne želimo izvrgnuti neopravdanim optužbama. Činjenica jest da problem neujednačenih plaća i njihova nejasnog izračuna postoji, a to su Nacionalu potvrdili svi, i osobni asistenti i njihovi sindikalni predstavnici, a nisu to krili ni u udrugama koje zapošljavaju osobne asistente.

‘Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i socijalne politike, na čelu s Marinom Piletićem, prebacilo je sav rizik i odgovornost na udruge osoba s invaliditetom’. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Nikola Ptić je tajnik Regionalnoga industrijskog sindikata (RIS) koji okuplja osobne asistente i nastoji utemeljiti sustav njihove zaštite kroz okupljanje u sindikalne podružnice, kolektivno pregovaranje i institucionaliziranu borbu za poboljšanje radnog statusa. Ptić nam je objasnio kako Ministarstvo udrugama-poslodavcima uplaćuje 11 eura bruto po obavljenom satu obavljene asistencije, “a na samim je poslodavcima koliko će od novca koji dobiju izdvojiti za plaće asistenata, s tim da plaća ne smije biti manja od minimalca, odnosno 840 eura bruto. No takav je izračun uzrokovao velike razlike u plaćama, jer svaka udruga radi svoju računicu, svaka izračuna kako misli da je najbolje, pa dolazi do velikih razlika u plaćama”. Prema Ptićevim podacima, plaće osobnih asistenata, nakon početka primjene novog zakona, variraju od 900 do 1150 eura bruto za puno radno vrijeme. “Novi zakon nije stvorio dobar sustav kako je Vlada najavljivala. Opet smo u nekakvoj sivoj zoni. Zakon je stupio na snagu 1. srpnja prošle godine, ali je trebalo čekati niz podzakonskih akata da bi se uopće mogao početi provoditi, pa je novi sustav krenuo u provedbu tek početkom ove godine. Trebalo je ishoditi odobrenja i licence, a negdje su korisnici čekali i do trećeg mjeseca ove godine da dobiju rješenja i doznaju imaju li pravo na uslugu osobne asistencije kao i na koliko sati mjesečno. Kad su ta rješenja počela stizati, poslodavci su asistentima počeli davati nove ugovore o radu i obračunavati plaće prema pravilniku o cijeni usluge po novom zakonu, što je dovelo do velikih razlika u plaćama. Nekada su plaće bile projektno financirane, što je bilo neizvjesno, ali su barem u cijeloj Hrvatskoj bile ujednačene; sada čak i u jednom gradu variraju čak i po više od sto eura, što nikako nije dobro”, objasnio je Nacionalu Ptić.

‘Novim zakonom smo u nekakvoj sivoj zoni’, upozorava Nikola Ptić, tajnik Regionalnog industrijskog sindikata koji okuplja asistente. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

On kaže kako plaća ovisi “o procjeni udruge”. “Oni za sat pružene usluge od Ministarstva dobiju 11 eura bruto. Kad je asistent na bolovanju ili na godišnjem odmoru, a nema zamjenu i ne radi, poslodavac ne dobiva novac. Zato razumijemo poslodavce koji ne mogu napraviti točnu računicu koliko će novca dobiti kako bi mogli odrediti poštene plaće. Naročito im je to teško sad, na početku primjene tog zakona, kad nemaju iskustva s tim sustavom. Opća je procjena da u sustavu socijalne skrbi 75 posto troškova odlazi na plaće, pa se pretpostavljalo da bi i plaće osobnih asistenata trebale biti oko 75 posto od spomenutih 11 eura. Ali nije tako: plaće su niže od tog iznosa. Razlog za to je oprez poslodavaca jer svog novca nemaju, a ne znaju koliko će dobiti od Ministarstva, pa štede da ne završe u minusu i ne propadnu. Sustav nije dobro složen: i korisnike usluge, osobe s invaliditetom, i njihove asistente, i udruge-poslodavce doveo je u sivu zonu nesigurnosti. Trebalo bi odrediti barem minimalnu satnicu koja bi se morala isplaćivati asistentima, a ako netko može platiti i više, tim bolje. Predlagali smo to, ali nas je Ministarstvo odbilo s objašnjenjem da bi time narušili slobodno tržište. Zato su samo odredili cijenu sata usluge, dok su visinu plaće i satnice za rad prepustili poslodavcima. Otud velike razlike”, objasnio je Ptić koji se slaže s primjedbom kako je Piletićevo ministarstvo sustav složilo tako da “udruge, odnosno osobe s invaliditetom, kreditiraju Ministarstvo, umjesto obrnuto”.

‘Već sedam mjeseci ne mogu naći asistenta jer se nitko ne javlja. Glavna je pogreška tog zakona u tome što je omogućio da taj posao rade udruge. Cijeli taj posao trebala bi raditi država’, kaže Belamarić

Kako to izgleda u provedbi, Nacionalu je objasnila čelnica udruge koja o osobama s invaliditetom skrbi u Dubrovniku i koja je molila da joj ne otkrijemo identitet, kako se ne bi zamjerila Piletićevu ministarstvu i tako ostala bez novca. “Molim vas da me razumijete”, kazala je ta žena objašnjavajući zahtjev za anonimnošću. “Ne želim napraviti štetu našim korisnicima, osobama s invaliditetom. Strah me da mi iz Ministarstva ne naprave još goru situaciju i potpuno ukinu financiranje, pa će naši korisnici na kraju najgore proći. Mi smo sad u rukama Ministarstva, ne znam kako da vam to drukčije objasnim. Za udrugu nas je manje briga, ali bi osobe s invaliditetom mogle ostati bez asistenata”, kazala je. Njezina udruga ni do danas nije još dobila sva potrebna vještačenja koja zahtijeva novi zakon. “Još nismo dobili novac. Radimo, a nismo plaćeni. Ne znam, možda je administrativna greška, ne želim prozivati Ministarstvo. Računamo da ćemo možda dospjeti u minus. Ostaje nam povjerenje. Nadam se da će nam vratiti novac. Nije to velika cifra, ali čuli smo da su i druge udruge u Hrvatskoj dovedene u situaciju da im prijeti minus”. I ta je voditeljica udruge “čula da su plaće osobnih asistenata niže nego ranije”. “Ispada da je tako po cijeloj Hrvatskoj. Ni mi još nemamo iskustva s tih 11 eura i bojimo se kako će to izgledati. Ne znamo ni kako će nam uplaćivati novac”, kazala je voditeljica udruge iz Dubrovnika, koja ističe dodatni, možda i važniji problem od neujednačenih plaća i iznevjerenih obećanja ministra Piletića: “Nemoguća je misija pronaći osobnog asistenta u gradovima u turističkoj sezoni. Nitko to neće raditi. Svi bi radije u hotele. Pa biste li vi bili asistent osobi s invaliditetom za 800, 900 eura? Mi bismo trebali uzeti radnike s Filipina, ali osobe s invaliditetom ne govore engleski. Kako će komunicirati? A od svega često je najvažniji razgovor asistenta s nepokretnom osobom. Samoća je tim ljudima najveći problem. Pišite o tome, to je ogroman problem koji je postojao i prije ovog zakona, koji jest poboljšanje, ali ima i mnogo rupa”, kazala je Nacionalu sugovornica iz Dubrovnika.

Mministar Piletić smatra da je ispunio svoje obećanje iz ožujka 2023. kada je u Vladi slavodobitno najavio da će ‘cijenu rada osobnih asistenata povisiti 50 posto’, no praksa pokazuje suprotno

Kristina Plantić osobna je asistentica i suutemeljiteljica Inicijative Osobni asistenti zajedno, koja je s RIS-om pokrenula institucionalizaciju borbe za prava osobnih asistenata. U izjavi za Nacional složila se kako su neujednačene i netransparentne plaće osobnih asistenata jedan od najvećih negativnih učinaka Zakona o osobnoj asistenciji. “Razumijemo da udruge dosta novca moraju izdvojiti za razne troškove ali, prema izračunu sindikata, uvjereni smo da bi mogli izdvojiti više za plaće”, kaže Kristina Plantić. Na pitanje uzimaju li udruge previše novca za sebe, odgovara: “Vjerujem da uzimaju, ali ne mogu tvrditi za sigurnošću, jer nemamo uvid u njihove papire. Čula sam da to prilično ovisi o veličini udruge i broju korisnika i asistenata: što više asistenata udruga zapošljava, više novca dobiva, pa lakše pokriva troškove i može isplatiti više plaće. Manje udruge moraju kalkulirati”. Prema njenim informacijama, sadašnje plaće osobnih asistenata variraju od 650 do 900 eura bruto za puno radno vrijeme, što su niži iznosi od onih koje nam je kazao Nikola Ptić, a to samo svjedoči o potpunoj netransparentnosti sustava plaća osobnih asistenata po novom zakonu. “Sustav ne valja od početka. Umjesto da su novim zakonom osnažili postojeći sistem, Ministarstvo je povećalo broj korisnika usluga asistenata, ali za taj novac nitko neće raditi, a i asistenti se osjećaju nesigurni, jer zašto bi netko zavrijedio višu plaću od drugog? Ako radi teži posao, ako pomaže osobi s težim invaliditetom, to bi moralo biti transparentno određeno, a ne prepušteno arbitrarnoj odluci poslodavca. Rješenje bi bilo da država odredi fiksnu cijenu radnog sata, i na to plati davanja, da ljudi znaju kolika im je plaća”, kazala je za Nacional.

‘Krajnje su žrtve ovog nedorečenog zakona kojim se hvale vladajući, osim osobnih asistenata koji imaju neto plaću na minimalcu, osobe s invalidnošću’, tvrdi osobni asistent iz Splita. FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike potvrdilo je za Nacional sustav utemeljen novim zakonom, pohvalivši se kako je “povećana ukupna cijena sata usluge osobne asistencije”, i sada iznosi 11 eura. “Ističemo kako visinu plaće osobnog asistenta (…) samostalno određuje poslodavac, odnosno pružatelj usluge osobne asistencije, a prilikom određivanja visine plaće dužan je poštivati Zakon o minimalnoj plaći koji propisuje najniži mjesečni iznos bruto plaće koja se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu. Ministarstvo pružatelju usluge osobne asistencije s kojim ima sklopljen ugovor o pružanju usluge plaća izvršenu uslugu, a povećanjem ukupne cijene sata usluge za 51 posto poslodavcima je dalo mogućnost za znatno povećanje plaće, no ne može pojedinom poslodavcu određivati visinu plaće”, objasnili su u Ministarstvu. “Ministarstvo ima sklopljene ugovore o pružanju usluge osobne asistencije sa 174 udruge koje pružaju uslugu osobne asistencije, a iste su upisane u Registar pružatelja socijalnih usluga. Zaključno, ako imate saznanja o nepoštivanju Zakona o minimalnoj plaći od strane poslodavca, o konkretnom slučaju možete obavijestiti Ministarstvo i Državni inspektorat Republike Hrvatske, koji će provesti sve potrebne radnje”, kazali su Nacionalu iz Ministarstva. Stvar je jasna: ministar Piletić smatra da je ispunio svoje obećanje iz ožujka 2023. kada je, u izjavi u Vladi, slavodobitno najavio da će “cijenu rada osobnih asistenata povisiti za 50 posto” te da će “ubuduće u proračunu godišnje za to biti izdvojeno minimalno 156 milijuna eura”, za razliku od dotadašnjih “nešto manje od 10 milijuna kuna”. No osobe s invaliditetom, ako je suditi po izjavi koju je novinar Hrvoje Belamarić dao za Nacional, uvjerene su kako Piletićeve najave o velikim dobrobitima novog zakona nisu bile više od predizborne taktike. “Zakon je do pola dobro napravljen, ali druga polovina potpuno je pogrešna. Nisu htjeli slušati osobe s invaliditetom zato što je zakon Plenkoviću trebao da prije izbora kaže: ‘Evo, mi smo to obavili’. Ali reći ću vam, pa neka me prvoborci slobodno popljuju: osobe s invaliditetom bolje su živjele u socijalizmu; sad žive nikad gore. Nekada sam imao medicinsku skrb, a danas trebaš čekati šest mjeseci da dobiješ patronažnu sestru, i sedam mjeseci za fizioterapeuta. Sustav ne postoji, a Piletić je učitelj koji o socijalnoj skrbi ne zna ništa. Oni su pokušali napraviti iskorak, ali su napravili grešku”, kazao je Nacionalu Belamarić koji problemu neujednačenih plaća osobnih asistenata, kao još važniji, dodaje problem njihovih niskih plaća općenito. “U ostatku EU-a plaća osobnih asistenata je od 1500 eura naviše, a naša je država rekla da će asistentima dati 700 eura. Tko će raditi za taj novac?

‘Zakon je dopola dobro napravljen. Nisu htjeli slušati osobe s invaliditetom zato što je zakon Plenkoviću trebao da prije izbora kaže: evo, mi smo to obavili’, smatra Hrvoje Belamarić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Njegovateljice u Hrvatskoj ne rade za manje od 1200 eura, a medicinske sestre već sad u bolnicama zarađuju od 1200 do 1400, ali i dalje odlaze u inozemstvo. Ja već sedam mjeseci ne mogu naći asistenta jer se nitko ne javlja, a i tko se javi, često ne zadovoljava uvjete. Glavna je pogreška tog zakona u tome što je omogućio da taj posao rade udruge. One za to nemaju kapaciteta. Cijeli taj posao trebala bi raditi država”, tvrdi Belamarić koji je pokušao razgovarati s ministrom Piletićem, ali nije uspio. “Ministarstvo je zatvoreno, do njih se ne može. Htio sam ministru Piletiću izložiti model socijalnih usluga u kućama osoba s invaliditetom. No da bude jasno: nudio sam taj model i Možemo!, čiji sam član, ali oni su mi rekli da nemaju snage pokrenuti takvu inicijativu. Htio sam objasniti model u kojemu je Nizozemska pionir. Ondje osobe s invaliditetom, osim asistenata, imaju i osobe koje brinu o kući, o korisniku, o svemu ostalome, jer nama ne treba samo netko da nas obuče i nahrani, nego i da pospremi, očisti, kupi namirnice…

U Nizozemskoj su takve usluge organizirane po kvartovima, jer je cilj da pomoćnik bude blizu i može brzo pružiti uslugu u situacijama o kakvima ljudi ni ne razmišljaju: osoba s invaliditetom, primjerice, može otići u kuhinju i proliti mlijeko, i tko će to očistiti kako se mlijeko ne bi raznosilo po kući? Takve stvari hrvatska država ne razumije i tragično je da je udrugama dala da upravljaju tim poslom. A još je i lako u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci – a što je s malim mjestima u kojima nema ljudi? Tko će ondje pomagati osobama s invaliditetom?” pita Hrvoje Belamarić. Ili kako je formulirao nezadovoljni osobni asistent iz Splita: “Krajnje žrtve, osim osobnih asistenata koji imaju neto plaću na minimalcu, osobe su s invalidnošću”.