Dr. Karolina Novak Mavar, izvanredna profesorica na Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu, s kojom smo razgovarali o sadašnjosti i budućnosti biogoriva u Hrvatskoj, podsjetila je da je 21. stoljeće vrijeme ubrzanih promjena kako u načinu razmišljanja, tehnologiji, tako i u energetskoj slici svijeta. Klimatsko-energetske strategije sve snažnije potiču povećanje udjela obnovljivih izvora energije u energetskom miksu, a naftne kompanije, donedavno fokusirane isključivo na fosilna goriva, sve češće proširuju svoje poslovanje prema obnovljivim izvorima energije. Ciljevi energetske neovisnosti postaju prioritet jer razvoj obnovljivih izvora, poput biogoriva, smanjuje ovisnost o fosilnim gorivima i uvoznim energentima. To je ključan korak prema energetskoj sigurnosti svake zemlje, a dodatno doprinosi smanjenju emisija stakleničkih plinova, podsjetila je dr. Karolina Novak Mavar na početku našeg razgovora.

MEGAWATT: O važnosti biogoriva kao jednog od obnovljivih izvora energije najbolje govori činjenica da brojni fakulteti u nas i EU-u uvode zasebne obrazovne programe koji se bave upravo biogorivima. Jedan od tih fakulteta je i RGNF. Što vas je konkretno potaknulo da u okviru Zavoda za naftno-plinsko inženjerstvo uvedete nastavne predmete koji obrađuju problematiku biogoriva?

Uzimajući u obzir sve promjene koje se događaju u svijetu, RGNF je prepoznao potrebu za prilagodbama. Stoga su, uz ostale promjene uvedene u okviru novog diplomskog programa pod nazivom Naftno i geoenergetsko inženjerstvo i menadžment, pokrenutog prošle akademske godine kao odgovor na suvremene izazove, uvedena i biogoriva. Imam sunositeljstvo na kolegiju Biogoriva s izv. prof. Vladislavom Brkićem. Uvođenjem novih kolegija, fakultet nastoji osposobiti studente za aktivno sudjelovanje u energetskoj tranziciji koja se događa. Svijest o tome da raznolikost biomase, osobito u poljoprivrednom i šumarskom sektoru, može pružiti čvrsti temelj za razvoj domaće proizvodnje biogoriva, potaknula je razmišljanja da se kroz istraživačke projekte i suradnju s industrijom, Zavod za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku RGNf-a posveti provođenju ciljanih znanstvenih istraživanja s ciljem pronalaženja rješenja za učinkovitiju proizvodnju i primjenu biogoriva. Tako doprinosimo održivom razvoju energetskog sektora i zaštiti okoliša.

MEGAWATT: Što je točno biogorivo i koje su prednosti, a koji nedostaci njegova korištenja kao djelomične ili potpune zamjene za fosilna goriva?

Biogoriva, kao obnovljivi izvori energije, danas predstavljaju jedan od elemenata globalne tranzicije prema održivijem energetskom sustavu. Direktiva (EU) 2018/2001 o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora, koristi pojam „goriva iz biomase“ koji obuhvaća sva plinovita i kruta goriva proizvedena iz biomase, pri čemu razlikuje pojmove „biogorivo“, „tekuće biogorivo“ i „bioplin“. „Biomasa“, prema definiciji u Direktivi, obuhvaća biorazgradivi dio proizvoda, otpada i ostataka biološkog podrijetla iz poljoprivrede, uključujući biljne i životinjske tvari, šumarstva, srodnih industrija te biorazgradivi dio industrijskog i komunalnog otpada. „Biogorivo“ označava tekuće gorivo namijenjeno uporabi u prometu, „tekuće biogorivo“ odnosi se na tekuće gorivo koje se koristi za energetske svrhe, proizvodnju električne energije te grijanje i hlađenje, dok „bioplin“ označava plinovita goriva. Takva definicija biogoriva očito je oblikovana u skladu s politikama usmjerenima na specifične sektore. Sektor prometa je jedan od najkritičnijih sektora za dekarbonizaciju pa je u tom kontekstu primjena biogoriva posebno značajna. Međutim, biogoriva nisu ograničena samo na sektor prometa; njihova uporaba također se proširuje na energetiku, industriju i domaćinstva i može biti važna u postizanju energetske tranzicije. Stoga bi šire primjenjiva definicija biogoriva bila da su to goriva dobivena preradom biomase, pri čemu biljke tijekom rasta preuzimaju ugljikov dioksid iz atmosfere i pretvaraju ga u organske spojeve. U praktičnoj primjeni, čvrsta biogoriva uključuju drvenu sječku, brikete i pelete. Tekuća biogoriva odnose se na bioetanol (koristi se kao zamjena ili dodatak benzinu) i biodizel (koristi se kao zamjena ili dodatak dizelskim gorivima). Bioplin se koristi kao gorivo u kogeneracijskim postrojenjima ili, nakon pročišćavanja, kao biometan – zamjena za prirodni plin. Prednosti korištenja biogoriva prvenstveno se očituju u smanjenju emisija stakleničkih plinova, povećanju energetske sigurnosti te potpori održivom razvoju i lokalnoj ekonomiji. Alat su za postizanje ciljeva propisanih integriranim nacionalnim energetskim i klimatskim planovima. Velika sličnost u sastavu biogoriva s fosilnim gorivima omogućava njihovo miješanje ili izravnu zamjenu bez velikih modifikacija sustava, ovisno o starosnoj dobi vozila. Većina modernih motora dizajnirana je za rad s biogorivima u standardnim omjerima (npr. B7, E10) bez ikakvih preinaka. Međutim, postoje i izazovi povezani s njihovom proizvodnjom i primjenom. Kao glavni izazov obično se navodi mogućnost deforestacije i erozije tla kroz intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju. Također, korištenje prehrambenih kultura za proizvodnju biogoriva otvara problem natjecanja za poljoprivredno zemljište između proizvođača hrane i proizvođača goriva, što može dovesti do otežane dostupnosti osnovnih prehrambenih proizvoda, povećanja ovisnosti o njihovu uvozu te posljedično i do povećanje cijena hrane. Svjetska praksa je pokazala da mnogi poljoprivrednici radije uzgajaju sirovine za biogoriva jer im one, često zahvaljujući državnim subvencijama, donose veće prihode od uzgoja hrane. U posljednje vrijeme je problem natjecanja proizvodnje biogoriva i hrane, poznat kao „food vs. fuel dilemma“, prepoznat u Europskoj uniji i adresiran kroz zakonodavne i političke mjere kao što je promicanje naprednih biogoriva koja kao sirovinu koriste otpad. Unatoč tim poteškoćama, uz odgovarajuće politike i mjere biogoriva imaju potencijal doprinijeti održivijem energetskom sustavu.

MEGAWATT: Kakva je situacija s upotrebom biogoriva u Hrvatskoj? Je li domaće tržište prepoznalo njegovu korist i je li program BIOEN, pokrenut prije više od 20 godina kako bi potaknuo korištenje energije biomase i biootpada, doista ispunio očekivanja?

Kada je na prijelazu u 21. stoljeće krenuo naš nacionalni energetski Program korištenja energije biomase i otpada (BIOEN), velika očekivanja polagala su se u razvoj biogoriva. Suradnja Energetskog instituta “Hrvoje Požar” (EIHP), glavnog nositelja i koordinatora programa, s raznim partnerima, uključujući akademske institucije, industrijske subjekte i druge relevantne dionike, omogućila je integraciju znanstvenih istraživanja, industrijskih kapaciteta i državnih strategija, a sve s ciljem povećanja udjela obnovljivih izvora energije u energetskom miksu RH i smanjenja emisija stakleničkih plinova. Prema energetskoj strategiji iz 2009. godine, Hrvatska je do 2020. godine planirala povećati udio obnovljivih izvora energije na 20 posto ukupne potrošnje i osigurati najmanje 10 posto energije u prometu iz OIE, uključujući biogoriva. Ciljevi su uključivali razvoj biodizela i bioetanola prve generacije, istraživanje naprednih biogoriva te poticanje njihove proizvodnje i korištenja kroz zakonodavne mjere, promociju i prilagodbu cjenovne politike. Iako smo imali pozitivne primjere pojedinih država članica EU-a, kao i uz činjenicu da posjedujemo resursnu osnovu u šumarstvu, poljoprivredi i otpadu, postavljeni ciljevi za biogoriva nisu uspješno realizirani. Hrvatska zaostaje za većinom zemalja EU-a u korištenju biogoriva i bioplina. Prema podacima Eurostata, Hrvatska ima manji udio obnovljivih izvora u sektoru prometa u usporedbi s prosjekom EU-a. U okviru plana RePower, 2023. godine, revidirana je Direktiva (EU) 2018/2001 (RED II), poznata kao RED III. Novom direktivom obvezujući cilj za obnovljive izvore energije za 2030. povećan je na 42,5 posto, a države članice nastoje ostvariti 45 posto. I cilj postizanja udjela obnovljivih izvora energije i biogoriva u prometu u Hrvatskoj, definiran ažuriranom verzijom Integriranog nacionalnog energetskog i klimatskog plana za razdoblje 2021.–2030., podignut je na 24,6 posto. Cilj se može postići korištenjem električne energije u prometu, kao i biogoriva prve generacije iz usjeva za hranu i stočnu hranu, bioplina i biogoriva iz obnovljivih izvora kao i biogoriva iz korištenog ulja i životinjskih masti. Prema podacima Eurostata, Hrvatska je s udjelom obnovljivih izvora energije u prometu od svega 2,4 posto zauzela posljednje mjesto među članicama Europske unije u 2022. godini. Međutim, to je u određenom dijelu i rezultat Odluke Vlade RH, kojom je radi suzbijanja poskupljenja goriva, privremeno oslobodila distributere obveze umješavanja biogoriva u dizel i benzin do kraja te godine. Privremeno ukidanje obveza umješavanja biogoriva u fosilna goriva imalo je za cilj smanjenje troškova za distributere i, posljedično, za potrošače, ali dugoročno Hrvatska ostaje posvećena ispunjavanju svojih obveza što znači da je potreban veliki napor kako bi se ispunili postavljeni ciljevi.

‘Ukupni proizvodni kapaciteti biodizela u Hrvatskoj iznose 66.000 tona godišnje, što nije dovoljno za zadovoljavanje tržišnih potreba’, rekla je Karolina Novak Mavar. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

MEGAWATT: Gdje je Hrvatska u odnosu na EU kada je u pitanju korištenje biogoriva i bioplina u industriji i poljoprivredi? Kaskamo li za ostalim članicama EU-a ili ipak uspijevamo držati korak?

Većina bioenergije koja se troši u Hrvatskoj, dolazi iz čvrstih biogoriva koja se koriste u kućanstvima, dok bioplin i biogoriva imaju rastuću, ali još uvijek skromnu ulogu. Prema podacima IEA Bioenergyja, a što se tiče ukupnih vrijednosti opskrbe bioenergijom izražene po stanovniku u usporedbi s ostalih 24 država članica, Hrvatska je rangirana visoko za čvrsta biogoriva, u sredini za bioplin te na nižem kraju za biogoriva i obnovljivi komunalni otpad. Naša zemlja bilježi rast u proizvodnji bioelektrične energije (koja se dijeli između bioplina i čvrste biomase). Tako su u Hrvatskoj 2023. godine bila instalirana 43 postrojenja (100 MW) elektrana na biomasu i 75 postrojenja na otpad i bioplin (97,8 MW). Vidljiv je pad proizvodnje iz bioelektrana zbog gašenja velikog broja bioplinskih postrojenja u 2023. godini. Hrvatska je prije deset godina započela s poticanjem proizvodnje električne energije iz bioplinskih elektrana. Međutim, uslijed nastalih tržišnih poremećaja te u konačnici i donošenja Uredbe o hitnoj intervenciji za visoke cijene električne energije, koja je bila na snazi do srpnja 2023., proizvodnja je postala nekonkurentna. Uredba je slijedila EU-ovu regulativu o ograničenju prihoda na 180 eura/MWh kako bi se zaštitili standard građana i gospodarstvo te spriječile previsoke cijene energije, no rezultirala je dodatnim financijskim pritiscima na bioplinska postrojenja što je dovelo do zatvaranja nekih od njih. Vlada je 14. ožujka ove godine donijela Uredbu o izmjenama Uredbe o otklanjanju poremećaja na tržištu energije, kojom se omogućuje povratak povlaštenih proizvođača električne energije iz bioplinskih elektrana koji su raskinuli ugovore između 1. svibnja 2022. i 1. travnja 2024., u sustav poticaja, uz ostvarenje prava na dodatni iznos poticajne cijene, uzimajući u obzir troškove sirovine za postrojenja pogođena poremećajima na tržištu sirovina. No rezultati te odluke bit će vidljivi tek u idućim godinama.

MEGAWATT: U posljednjih nekoliko godina sve tvornice biodizela u Hrvatskoj su propale unatoč zakonskoj obvezi proizvođača da u benzinska i dizel goriva dodaju i određeni postotak biogoriva. Drugim riječima, tržišta za biogorivo u nas ne nedostaje, ali tvornice ipak propadaju, a biogorivo za vlastite potrebe uvozimo. Zašto? Što je razlog propadanja tvornica biogoriva?

Kao logičan razlog za trenutnu situaciju u Hrvatskoj vidim činjenicu da se proizvodnja biogoriva u Hrvatskoj oslanjala na različite vrste sirovina poput repice, suncokreta i soje, čije su cijene na svjetskom tržištu vrlo visoke. Istovremeno, jeftini biodizel iz uvoza dodatno je otežavao domaću proizvodnju. Europska unija je u kolovozu 2024. uvela privremene antidampinške carine na uvoz biodizela iz Kine, s ciljem zaštite domaćih proizvođača, sugerirajući da su domaći proizvođači dulje bili izloženi nekonkurentnim uvjetima na tržištu. Uz to, izmjene u obvezama miješanja biogoriva s fosilnim gorivima u RH, vođene brigom za životni standard građana i ekonomsku stabilnost, dovele su do smanjenja potražnje za biogorivima tijekom 2022. i 2023. godine. Ukupni proizvodni kapaciteti biodizela u Hrvatskoj iznose 66.000 tona godišnje, što nije dovoljno za zadovoljavanje tržišnih potreba niti za ostvarenje ciljanog udjela biogoriva prema zelenoj politici. Primjerice, tvornica Biodizel Vukovar obustavila je proizvodnju još 2016. godine zbog ekonomskih i tržišnih izazova, dok preostali kapaciteti (Vitrex i Adriatic Biodizel) funkcioniraju s malim količinama proizvedenim za vlastite potrebe i orijentacijom prema inozemnim tržištima. Osim toga, većina postojećih tehnologija nije prilagođena za proizvodnju naprednih biogoriva, što je budući cilj prema direktivama EU-a. Realizacija projekata biogoriva druge generacije, dakle, Inine biorafinerije u Sisku ili mogućeg ponovnog pokretanja proizvodnje tvrtke Biodizel Vukovar, zasigurno bi predstavljala značajan korak naprijed.

MEGAWATT: Tko je kriv za propadanje tvornica biogoriva? Je li se država kao zakonodavac ispravno postavila prema biogorivu kao obliku obnovljivih izvora energije ili je njezinim propustom došlo do takve situacije kakvu imamo danas? Što je trebalo učiniti drugačije?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer se mi u svojim istraživanjima prije svega fokusiramo na samu tehnologiju proizvodnje. No mislim da je propadanje tvornica biogoriva u Hrvatskoj rezultat visokih cijena sirovina, konkurencije iz uvoza i zastarjelih tehnologija u kombinaciji sa smanjenjem potražnje zbog zakonskih izmjena. Svakako, provedba planova za modernizaciju i razvoj sektora ovisi o strateškom upravljanju, potpori države i usklađivanju s europskim politikama.

MEGAWATT: Je li zakonska obveza dodavanja biogoriva u benzinska i dizel goriva, koja je 2018. godine uvedena u Hrvatskoj po uzoru na ostale zemlje EU-a, donijela očekivano smanjenje proizvodnje CO2 u sektoru prometa na razini EU-a? Je li tom odlukom promet doista postao manji zagađivač?

U 2020. godini emisije stakleničkih plinova u EU-u smanjene su 31 posto u odnosu na 1990., dosegnuvši oko četiri milijuna tona ekvivalenata CO2 čime je ostvaren cilj smanjenja od 20 posto do 2020. godine. Promet je pritom u ukupnim količinama emisija sudjelovao s 45,30 posto. Europska komisija objavila je Izvješće o napretku mjera u području klime za 2024., iz kojeg je vidljivo da su se emisije iz prometa smanjile manje od jedan posto. Cestovni promet odgovoran je za oko petinu emisija stakleničkih plinova u EU-u, a u tim emisijama osobni automobili sudjeluju s više od 60 posto ukupnih emisija CO2 iz cestovnog prometa u Europi. Postoje dva načina za smanjenje emisija CO2 kod automobila: korištenjem učinkovitijih motornih vozila ili promjenom goriva koje se koristi. EU-ova strategija za smanjenje emisija stakleničkih plinova u prometu temelji se na kombinaciji tehničkih inovacija, tržišnih instrumenata i promjena društvenih navika. Jedan od ključnih koraka u tom pravcu jest uvođenje strožih standarda za potrošnju goriva i emisije. Novi standardi prisilit će proizvođače automobila na razvoj energetski učinkovitijih vozila, smanjujući tako potrošnju goriva i emisije po vozilu. Druga važna strategija jest poticanje prelaska na električna vozila (EV). Elektrifikacija prometa podržana je subvencijama, izgradnjom infrastrukture za punjenje te promoviranjem proizvodnje EV-a unutar Unije.