U Zagrebačkom plesnom centru 18. veljače bit će premijerno izvedena predstava „Ana Karenjina: Hoću ljubav, a ljubavi nema“. Posebna je to interpretacija poznatog klasika, a riječ je o cross-genre kazališnoj predstavi za dvoje izvođača – glazbenika Karla Hubaka i plesačicu Tessu Ljubić – koja pred publikom nastaje kao plesna predstava, klavirski koncert i stand-up. Autor je Karlo Hubak, koji je tim povodom dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Premijerno ćete izvesti predstavu „Ana Karenjina: Hoću ljubav, a ljubavi nema“, o čemu se radi, na što ste stavili fokus?

Svima površno poznati Tolstojev roman je sveobuhvatan, majstoru ništa nije promaklo i na širinu takvog romana nemoguće je odgovoriti kazališnom predstavom. Nakon mjeseci čitanja jednu rečenicu naslovne junakinje jasno smo prepoznali kao svoju aktualnu istinu: “Hoću ljubav, a ljubavi nema.” Taj bolni uvid nesretnu je ženu odveo ravno u suicid. Mi smo, međutim, pokušali iz svog osobnog suvremenog iskustva isti problem artikulirati i na njega odgovoriti u svakom slučaju konstruktivnije od sirote Ane Karenjine, bez bježanja u ironiju ili nihilizam.

NACIONAL: Što je bila inspiracija? Bilo je dosta različitih vizija i umjetničkih improvizacija na temelju tog sjajnog romana, zašto je on vama važan?

Tek prije dvije godine roman sam pročitao u originalu i ostao zadivljen pred Tolstojevom ljudskom i umjetničkom ljepotom, snagom i bistrinom. Trajno me inspiriraju njegova mudrost, totalnost razumijevanja i suosjećanja s patnjom čovjeka. Želio sam ući u kreativni dijalog s tim remek-djelom, sluteći da ću u tom procesu puno o sebi naučiti. I nisam se prevario. Neiscrpnu muško-žensku problematiku rijetko je tko tako svestrano sagledao kao Tolstoj u Ani Karenjini, a budući da me ženske muče već četvrt stoljeća, predstava je svakako htjela biti i jedan moj obračun s njima.

NACIONAL: Zašto ste odabrali da to bude plesna predstava s vašom glazbenom pratnjom? Što se može reći plesom, a ne može riječima?

Nema glazbene pratnje, o tome se i radi. Ovdje tri žanra – klasični koncert, plesna predstava i stand-up – stoje ravnopravno jedan uz drugog, pri čemu jedan drugome daju neobičan, nepredvidivi kontekst te jasnije i bogatije značenje, u isto vrijeme komplementarno gradeći cjelinu jednog kazališnog doživljaja – intelektualnog, emocionalnog i duševnog. A odgovor na drugo pitanje morao bih vam otplesati. Riječi jesu izvor nesporazuma, kako je detektirao Exupéry, i brbljavi teatar me nervira, ali me zanima ispovjedni teatar i zanima me konkretnost. Zato je u predstavi pored apstraktne glazbe i plesa svoje mjesto našlo nekoliko stand-upovskih monologa.

NACIONAL: Zašto Tessa i kako je poznajete?

Tessu Ljubić vidio sam u predstavi „Skupa“ Petre Hrašćanec, u kojoj se protiv svoje volje isticala svojim oštrim i bogatim karakterom – koji u plesu ne može sakriti. Tražio sam suradnicu koja je zainteresirana i kapacitirana za duboki uron u tekst i kontekst, a zatim i za samostalan kreativni rad; pokazalo se da nisam bolje mogao odabrati. Osim što je virtuoz i oštroumni istraživač, Tessa plijeni svojom ljepotom.

NACIONAL: Diplomirali ste klavir, što vas je privuklo tom instrumentu i glazbi općenito?

Na klavir sam naišao u svojoj dječjoj sobi, a privukao me oko dvanaeste godine, kad je muzički talent počeo tražiti svoju realizaciju. Nisam, na sreću, pohađao muzičku školu pa sam u svijet klasične glazbe ulazio bez ikakvog forsiranja, prema dinamici vlastitog interesa. Sa sedamnaest godina odlučio sam postati dirigent. Kroz dvanaest godina studiranja, prvo na zagrebačkoj Akademiji pa na petrogradskom Konzervatoriju, praktično sam isprobao zapravo sve aspekte profesije, od solističkog koncertiranja i pedagogije, improviziranja i komponiranja, povijesno-teoretskih istraživanja, suradnji sa svim mogućim instrumentalistima i vokalistima, do rada s orkestrima i dirigiranja u velikom opernom teatru. Bome lijepo.

NACIONAL: Koliko je danas klasična glazba privlačna mladima, odnosno, u kojoj mjeri se i klasika transformirala u skladu s novim trendovima?

Klasična glazba nije privlačna mladima jer im se, u pravilu, ni ne obraća. Mladost je površna, a klasika je duboka, to je u prirodi stvari. Klasika traži veliki intelektualni angažman, sabrani interes i mnogo posvećenog vremena te nije lako dostupna. Klasika je tu da prema njoj orijentiramo svoj rast i širimo granice svojeg razumijevanja, a ne da je svodimo na svoju razinu. Često se govori o približavanju klasike mladima ili neupućenima, ali to meni nema smisla. Ljepota glazbe će kao mamac sama čovjeka glazbenog senzibiliteta povući u svoju dubinu. Nekog drugog u svoju će dubinu povući ljepota prirode ili ljepota matematike. Ljepota je uvijek mamac istine skrivene u dubinama, koja želi biti otkrivena. I to je ljepota koja nema veze ni s kakvim trendom, ona je vječna.

Međutim, to ne znači da je glazbenik izvođač lišen posredničke odgovornosti. Upravo je problem komunikacije značenja glazbenog djela s neprofesionalnim slušateljem i motivirao nastanak ove „Ane Karenjine“. Klavirske kompozicije Sergeja Rahmanjinova koje interpretiram u predstavi stavljam u konkretan scenski kontekst, da bih tako njihov apstraktni sadržaj usmjerio u pravcu sasvim određenih asocijacija. Želim da razumiješ o čemu ti sviram, bez da stvar banaliziramo. Umjesto približavanja klasike mladima, možda nekog mladog približim klasici.

NACIONAL: Osim klavira diplomirali ste, kako ste spomenuli, i dirigiranje na Ruskom državnom konzervatoriju u Sankt Peterburgu, gdje ste studirali i kazališnu režiju. Koliko vam toliko sveobuhvatno kazališno i glazbeno znanje pomaže i olakšava posao?

Na režiji nisam mnogo naučio, to je bila dosta starinska i formalna škola. Ali zato sam na studiju dirigiranja imao priliku učiti od nekoliko zbilja mudrih „dinosaura“. U Rusiji profesore ne tjeraju u mirovinu pa oni koji su u stanju raditi, rade do smrti. Najstarija profesorica bila je prešla devedesetu. Učio sam od ljudi koji su radili sa Šostakovičem, a neki su čak poznavali i Prokofjeva! Preko njih je do mene neposredno došla linija shvaćanja profesije iz perspektive 19. stoljeća. Jasno sam razumio važnost cjelovitosti umjetničkog poziva, gdje svako sužavanje interesa u isključivu specijalizaciju, bilo koju, glazbenu, likovnu ili dramsku, nužno vodi u fah-idiotizam, u kliše i dosadu.

NACIONAL: Što najviše volite u radu na nekoj predstavi, glazbenom djelu?

Najviše volim zainteresiranog sugovornika s kojim o umjetničkom djelu mogu nadugo i naširoko razgovarati. Najljepše je s nekim podijeliti svoj živi interes, recimo za Tolstoja ili za Rahmanjinova. I onda u traženjima i pitanjima genijalnih autora otkrivati formulaciju vlastitih pitanja. Inspirirati se hrabrošću jednog Čehova, Beethovena, Van Gogha ili Krleže za uvijek novo suočavanje sa svojim neznanjem, svojom prazninom. Dijalog s tim pametnim i dobrim ljudima kroz studiranje njihovih djela je divota i oni su moji sveci.

NACIONAL: Nezavisni ste umjetnik, koliko je teško baviti se poslom kojim se bavite, a da nemate sigurnost, zajamčene prihode? Gubi li se u tome kreativnost ili je baš suprotno, otvaraju se vidici i kreativnost?

Ne znam koji je smisao života, ali to sigurno nije zajamčeni prihod. Doduše, ja sam nasljednik pa se puno ne brinem. Radio sam kratko u Operi narodnog kazališta sa zajamčenim prihodom i mogu svjedočiti da muza tamo spava i hrče. Iako u crijevima kruli jednako uličnom sviraču i direktoru Drame HNK, čovjek ili živi kreativno ili ne.

NACIONAL: Koji su vam planovi, koje iduće projekte radite?

Po planu u petak imamo premijeru svoje nove predstave u ZPC-u, zatim u subotu reprizu, pa ćemo te večeri po svoj prilici leći kasnije, onda jasno u nedjelju treba odmoriti, a dalje tko zna? Htio bih nastaviti na tragu ove predstave jer kao što sam već govorio – tu je sve što najviše volim: klasika i dobre noge.