Dirigent i pijanst Karlo Hubak autor je novog prijevoda s njemačkog, prepjeva songova i glazbenih aranžmana ‘Prosjačke opere’ Bertolta Brechta i Kurta Weilla u režiji Lenke Udovički, čijom premijerom Kazalište Ulysses otvara svoju 24. sezonu na Brijunima.

Kazalište Ulysses otvorit će 19. srpnja svoju 24. sezonu premijerom “Prosjačke opere” autorskog dvojca Bertolta Brechta i Kurta Weilla, u režiji Lenke Udovički, pod dirigentskim vodstvom Karla Hubaka i u koprodukciji s GDK-om Gavella, gdje će se 19. rujna održati zagrebačka premijera.

U srpnju je predviđen koncert Damira Urbana, a početkom kolovoza na Brijunima će biti izvedena jedna od najuspješnijih predstava iz repertoara Kazališta Ulysses, Shakespeareov “Kralj Lear” s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi. Gostovat će i Zijah Sokolović sa svojom uspješnicom “Glumac… je glumac… je glumac” te adaptacijom Krležina teksta “Goya”. I ove godine publika Ulyssesa imat će priliku vidjeti predstavu “Tko se boji Virginije Woolf”, dok će u sklopu festivala RUTA gostovati kazališta iz regije. S posebnim zanimanjem očekuje se “Bilo jednom na Brijunima” Kokana Mladenovića. Gostovat će i Narodno pozorište iz Niša s “Dekameronom”, ljubljansko Mestno gledališče s predstavom J. Cabeza “Tri milijuna minuta” i Sarajevski ratni teatar SARTR sa Shakespeareovim “Othellom” koji je rađen u koprodukciji s Ulyssesom. Beogradsko dramsko pozorište dolazi s proslavljenim Hašekovim djelom “Švejk”, Kamerni teatar 55 iz Sarajeva s Brechtovom “Malograđanskom svadbom” u režiji Paola Magellija, a u sklopu ovogodišnje sezone koncerte će imati Vlatko Stefanovski i grupa Vatra. Sve se završava 31. kolovoza koncertom Rade Šerbedžije i Zapadnog kolodvora.

“Prosjačka opera” premijerno je izvedena 1928. godine u Berlinu. Komad je adaptacija “Opere za prosjake” (The Beggar’s Opera) iz 18. stoljeća, Johna Gaya i skladatelja Johanna C. Pepusha, koja je u Londonu i tada doživjela golemu popularnost

Junaci su likovi s dna društva, kriminalci, nasilnici, organizirani prosjaci i prostitutke, a u predstavi će ih glumiti žene, glumice, među kojima su Barbara Nola, Bojana Gregorić Vejzović, Anica Kontić, Lana Meniga, Ana Kvrgić, Nika Ivančić, Mada Peršić, Tara Rosandić i Dijana Vidušin, te glumac Deni Sanković. Kostimografkinja je Bjanka Adžić Ursulov, koreograf Staša Zurovac. Scenograf i dizajner svjetla je Deni Šesnić.

Posljednjih mjeseci trajale su intenzivne probe u GDK-u Gavella u Zagrebu, koje su se zatim nastavile i na Brijunima. Veliki je to izazov za glumice koje su, osim dramskog teksta, morale naučiti pjevati, u čemu im je svojim umijećem pomogao dirigent i pijanist Karlo Hubak. On je i autor novog prijevoda s njemačkog, prepjeva songova i glazbenih aranžmana. Budući da je zaključio kako su dosadašnji prepjevi bili “nepjevni, proizvoljni i anakroni”, promijenio je instrumentalni sastav i “vanjsko ruho” glazbe čiji je autor Kurt Weill.

Karlo Hubak diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Ksenije Kos, dalje se educirao na studiju dirigiranja i operne režije na konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a iza njega su brojni koncerti i uspješni autorski projekti poput cross-genre predstave “Anna Karenjina: Hoću ljubav, a ljubavi nema”.

U povodu premijere “Prosjačke opere” na tvrđavi Minor na Brijunima, Karlo Hubak dao je intervju tjedniku Nacional.

Dva mjeseca trajale su intenzivne probe u kazalištu Gavella u Zagrebu, a potom i na Brijunima’ | Foto: Teatar Ulysses

NACIONAL: Nastupali ste godinama u programu Kazališta Ulysses, prije svega kao vrsni pijanist. Dakle, ova suradnja nije ništa novo…

S teatrom Ulysses sam još od 2011. godine. Još sam bio “mali” kada sam, igrom slučaja, s Lenkom prvi put radio, i to također Brechta. Radilo se o predstavi “Arturo Ui” u kojoj je, kao i u “Prosjačkoj operi”, bio jedan mali orkestar. Bila je to sjajna predstava, u kojoj je glavnu ulogu igrao Ozren Grabarić, uz ostale dečke koji su tamo počeli igrati – Gorana Bogdana, Mislava Čavajdu, Dražena Šivaka, Igora Kovača, Filipa Detelića – a kasnije su postali velike face. To je bila muška predstava, jedina žena bila je Maja Posavec. Sada je obrnuto, sad radimo ženskog Brechta, u kojem je gotovo isključivo ženska glumačka postava. Na Ulyssesu sam kasnije radio i Ionescova “Nosoroga” s Lenkom Udovički, svirao koncerte, izvodio svoju predstavu i nekako sam se udomaćio. To Duško Ljuština, producent Ulyssesa, voli koristiti prilikom dogovora oko honorara, uvijek započinje rečenicu s “pa ti si Ulyssesovo dijete…”

NACIONAL: Čija je ideja bila da se postavi “Prosjačka opera?

Bila je to Lenkina ideja, a sjetila se “Prosjačke opere” još koncem prošle godine, što je za nju neobično rano. No hvala Bogu da se sjetila rano, jer se pokazalo da je bilo jako puno posla na tom projektu. Ono što se sretno poklopilo s našom produkcijom jest činjenica da su ove godine istekla autorska prava Kurtu Weillu, koji je komponirao muziku. Bila je to sreća i za producenta, dakle, Kazalište Ulysses, ali i za mene, jer su autorska prava bila strogo fiksirana i u partituri se ništa nije smjelo dirati posljednjih sto godina. Sve se uvijek izvodilo jednako, s istim ansamblom, u istim tonalitetima. Užasno dosadno. Otvorila nam se fantastična prilika da komad nanovo pročitamo i u glazbenom smislu.

NACIONAL: Drugim riječima, autor ste novog prijevoda s njemačkog, prepjeva songova i glazbenih aranžmana, jer ste bili nezadovoljni starim. Što ste promijenili i koliko dugo ste to radili?

U prosincu prošle godine dobio sam prijevod, prepjev i partituru. Na našem jeziku imali smo dva prepjeva, Fotezov iz pedesetih i Krajačev iz osamdesetih godina, koja su oba bila jako obilježena vremenom u kojem su nastala. Ovaj prvi bio je prilično ideološki tendenciozan, na liniji Komunističke partije, revolucionarne nade i tadašnjih, nažalost, samo iluzija o klasnoj jednakosti i društvenoj pravdi. Jako me je naljutilo to što je bio daleko od Brechtova originala, a osim toga i pun arhaičnih izraza i konstrukcija koje je danas nemoguće uvjerljivo interpretirati. Onaj Krajačev bio je više “cool”, u urbanom slengu. No taj sleng iz osamdesetih je isto tako zastario i nikako ne korespondira s nama danas. Odmah sam shvatio da se moram primiti posla i prepjevati tih dvadesetak songova u vezanom stihu. Bilo mi je važno da budu pjevni i maksimalno vjerni Brechtu i to je potrajalo. A kad sam završio prepjev stihova i pogledao najrecentniji prijevod, ni on mi se više nije sviđao. Strašno me ljuti prevoditeljska proizvoljnost. Pa sam odlučio i to napraviti. Kako sam se počeo baviti Weillovom partiturom i sve je više svirao i upoznavao, sve više mi se sviđala, ali sam počeo uviđati koliko je i ona obilježena i zapravo ograničena vremenom u kojem je nastala. Slušajući tu glazbu i način na koji je orkestrirana, shvatio sam da ona u toj svojoj vanjskoj formi više ni približno ne može ostvariti efekt koji je imala prije sto godina. Zato sam inzistirao da produkcija ne ide u pravcu takozvane autentične izvedbe, već da glazbu realno i konkretno reinterpretiramo. Napisao sam nove aranžmane songova, takve koji će rezonirati s današnjim vremenom. Promijenio sam instrumentalni sastav, to je sada jedan suvremeni jazz sastav koji tih dvadesetak songova svira u različitim suvremenim žanrovima.

Ja sam s Teatrom Ulysses još od 2011. godine. Još sam bio ‘mali’ kada sam igrom slučaja s Lenkom prvi puta radio, i to također Brechta. Radilo se o predstavi Arturo Ui‘

NACIONAL: Dakle, imate i živi orkestar?

Da, odličan živi jazz-band sastavljen od mladih muzičara koji svira kroz cijelu predstavu. U prostoru tvrđave Minor imaju svoju malu pozornicu i svog dirigenta i to super funkcionira.

NACIONAL: Kao što ste rekli, taj satirični Brechtov komad izvorno je nastao dvadesetih godina prošlog stoljeća. To doba po mnogočemu podsjeća na vrijeme u kojem živimo – zakuhavaju se fašizam i nacizam, u predvečerje Drugog svjetskog rata.

Hitler 1928. godine još nije prepoznat kao ozbiljna opasnost, na njegov račun tad se ljudi još bezbrižno šale. Zato “Opera za tri groša” ipak nije toliko obilježena nadolazećim nacizmom i ne bi se moglo reći da je to neka značajna tema ovog komada. Definitivno on jest oštra kritika mehanizama građanskog društva u kapitalizmu, tipična za Brechta, koji je bio zbilja vrlo kritičan čovjek. No ovaj komad nastaje prvenstveno na ideji rušenja trulog buržoaskog teatra, teatra eskapizma i glupe zabave. Kompozitor Kurt Weill s Brechtom je dijelio svijest o nužnosti radikalne reforme teatra. On je svoju partituru “Opere za tri groša” odnosno “Prosjačke opere” vrlo ozbiljno doživljavao, kao sljedeći korak u povijesnom razvoju opernog žanra. Realno, mislim da otada do danas opera nikamo dalje nije ni otišla. Rekao bih da je to bila posljednja bitna pretumbacija koncepta opere i operne predstave kao glazbeno-scenske forme, koja još uvijek čeka svog kreativnog negatora.

NACIONAL: Ali kada je došao na vlast, nacizam je zabranio i Brechta i tu operu.

Naravno. Brecht je bio marksist, Weill je bio Židov, predstava je bila duhovita i zabavna i normalno da to nije moglo proći.

NACIONAL: Kako je raditi s Lenkom, koliko su vam otvorene ruke s obzirom na to da glumački ansambl i glumi, i pjeva, i pleše?

Pa, frca perje povremeno. No mi se dugo znamo, radili smo skupa i znamo što možemo očekivati jedan od drugoga. Dosta smo različiti, generacijski smo različiti i estetska razmišljanja često su nam različita. No u svojoj domeni dobio sam odriješene ruke tako da sam zadovoljan i zahvalan na prilici koju mi je dala. Ja ne diram u mizanscenu, Lenka ne dira u sviranje i zapravo sve fino funkcionira.

NACIONAL: Radite s dominantno ženskim ansamblom, kako ta ženska energija utječe na vas?

Divno, ja sam blažen u okruženju ženske energije. Osim toga, stvarno su dobre, slušaju me i trude se. One su sve potpuno različite, sa svojim različitim problemima, neke su mlade, neke su u zrelijim godinama, ali vidio sam da se i njima sviđa to što su se odmaknule od svojeg uobičajenog repertoara i rutine, kao i da uče kako kroz pjevanje pričati priču. A meni je bilo jako stalo da kroz Weillove songove čujem i njihove osobnosti.

‘Odličan živi jazz bend mladih muzičara svira u predstavi’, kaže Karlo Hubak | Foto: Teatar Ulysses

NACIONAL: Barbara Nola igra mušku ulogu, kako se snašla?

Sjajno se snašla, ona je završila i glazbenu i ritmičku školu, s njom sam najviše radio od samog početka jer zapravo ima glavnu ulogu – gospodina Peachuma, kralja prosjaka, i na svojim leđima nosi ogroman dio predstave. Strašno je posvećena, kreativna i inspirativna. Nisam je prije znao, ali baš smo divno radili i poznanstvo s njom mi je jedan divan dar od ovog projekta.

NACIONAL: Neke od glumica znaju pjevati, neke nikada nisu imale to iskustvo. Pa kako su svladale glazbeni i plesni dio?

U plesni dio ne ulazim, time se bavi koreograf Staša Zurovac, a što se glazbenog dijela tiče, sve je super. No prvo moram istaknuti da se glavni dio Weillove inovacije u operi temelji na činjenici da je ne pjevaju operni pjevači. To je opera za narod u svojoj ideji i zapravo je može pjevati gotovo svatko. Mi smo krenuli tako što smo napravili kvazi-audiciju sa ženskim dijelom ansambla Gavelle, s kojom radimo u koprodukciji. Više-manje sve smo glumice koje smo preslušali i uzeli, jer duboko sam uvjeren da svaki čovjek zna i ima pravo pjevati. To je temeljno ljudsko pravo. Osobito mi ide na živce kada mi netko kaže “ti ne znaš pjevati”. Meni se izrazito sviđa što glumice u ovoj predstavi nisu profesionalne pjevačice i što su to normalni ljudski glasovi koji su ponekad i nelijepi i “falš”. Važno je da smisao songa bude jasan i uvjerljivo interpretiran.

NACIONAL: I to kažete vi, s tako golemim klasičnim glazbenim obrazovanjem…

Moram reći da sam prilično usamljen u tom svom mišljenju, ali ipak se ne dam pokolebati. Živio sam dugo u Rusiji i radio u operi, gdje sam se stvarno naslušao lijepih glasova, ali me to nikada nije do kraja zadovoljavalo. Prvenstveno me zanima da na sceni gledam živog čovjeka koji pjeva. Zbunjenog, uplašenog, pretencioznog i u svom svojem kaosu predivnog. Mrzim perfekciju.

‘Meni se izrazito sviđa da glumice u ovoj predstavi nisu profesionalne pjevačice i da su to normalni ljudski glasovi koji su ponekad i nelijepi i ‘falš”

NACIONAL: Kad ste već spomenuli Rusiju, studirali ste u Sankt Peterburgu, prevodili s ruskog. Kakav je danas odnos prema ruskim umjetnicima s obzirom na rusku agresiju na Ukrajinu? Jesu li diskriminirani i izolirani?

Ne znam što bih rekao i nisam ni sam s tim sasvim načisto. Naravno da se ne može jednako gledati jednog Gergijeva, koji je ruski muzički direktor i violinist iz orkestra, a radi za egzistenciju. Ne bih mogao nastupati u Rusiji, mislim da čovjek mora zauzeti stranu u tako ozbiljno ružnom konfliktu, bio umjetnik ili ne. U Rusiji danas ne postoji prostor diskusije i apsolutno suosjećam s kolegama. Narod koji je dao najljepše pisce i muzičare, do kosti je prestrašen i izmaltretiran kroz 70 godina SSSR-a i mučno je gledati kako dopuštaju da se njima manipulira i da ih se ponižava.

NACIONAL: Što je s vašom pijanističkom karijerom, bili ste vrlo traženi pijanist?

Sad je na čekanju. Ja sam po struci i dirigent i režiser, zanima me prvenstveno autorsko muzičko kazalište i kao što Brecht kaže, ne interesira me biti dijelom trulog muzičkog teatra i klasičnog muzičkog svijeta propale buržoazije. A što se tiče Ulyssesa, veselim se ovoj sezoni, rad u Ulyssesu, u skromnim uvjetima i u božanstvenoj prirodi, čovjeka može vratiti suštini ovog posla, odricanjem od osobnog komoditeta za viši cilj. A viši cilj je, u ovom slučaju, dobra predstava koja će igrati deset dana na Brijunima, a onda ove jeseni, od rujna, u Gavelli.