Tragičan događaj koji se posljednjeg dana prvog polugodišta dogodio u Osnovnoj školi Prečko u Zagrebu iznova je potaknuo pitanje odnosa društva prema osobama s problemima mentalnog zdravlja. Jedna od onih koja je reagirala i komentirala tragediju na svojem Instagram profilu je i Karla Zelić, mlada zagrebačka influencerica i poduzetnica koja radi kao fotomodel za jednu milansku modnu agenciju, koja niz godina na svojem profilu progovara o problemima mentalnog zdravlja, potaknuta vlastitim iskustvom borbe s depresijom, ali i o problemu stigmatizacije osoba s mentalnim poteškoćama. Njezine objave prate tisuće pratitelja koji i sami pate od sličnih problema i koji joj šalju poruke koje su u svojem korijenu pozivi za pomoć. Velika većina postova koje joj šalju njezini pratitelji počinje s “oprosti što smetam, ali nemam s kim pričati o tome što me muči…” ili “ne mogu ići psihologu jer je to sramota i što će ljudi pričati”. A u jednoj od zadnjih objava u kojoj je reagirala na napad u zagrebačkoj školi Karla Zelić iznosi upozoravajuću činjenicu: “Što je veća sramota, poslati dijete psihologu ili činjenica da ti se dijete javlja i otvara influenceru s interneta zato što je to jedini izlaz koji u datom trenutku vidi? A velike su šanse da tu pomoć treba upravo zato što je ti nisi mogla potražiti jer je tvojoj majci to isto bila sramota ili se u tvoje doba o tome uopće nije pričalo. Zato sad ‘odjednom’ imamo toliko problema s mentalnim zdravljem. Nije to nastalo odjednom, postojalo je oduvijek ali tek sada isplivava na površinu.” A onda upozorava na još jednu apsurdnu činjenicu: “Ne, nisi lud ako imaš mentalne poteškoće, jedino što je ludo je činjenica da u 2025. i dalje ludim ne smatramo sve što se događa upravo zato što je narativ ‘ako ideš psihijatru ili psihologu, lud si’ i dalje prihvaćen kao nešto normalno.”

Nacional je razgovarao s Karlom Zelić koja je prije nekoliko godina prvo na svojem Facebook profilu, a onda i na Instagramu, krenula otvoreno pisati o depresiji s kojom se dugo bori. Ispričala je što ju je motiviralo da se posve otvori i ogoli svoju intimu pred velikim brojem posve nepoznatih pratitelja. „Svoj prvi istup prije 7-8 godina i dugačak Facebook status koji se pretvorio u ispovijest i svojevrsnu kolumnu nisam planirala, bio je to trenutak u kojem je ‘nešto’ iz mene progovorilo i riječi su se doslovno same tipkale po tipkovnici. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Mislim da je to bio moj unutarnji poriv da se izrazim i ljudima dam do znanja kroz što zaista prolazim jer mi je bilo užasno teško, a izvana se ništa nije primjećivalo jer sam to dobro skrivala. Tada još nisam bila influencerica, ali imala sam puno pratitelja od kojih me velika većina idealizirala i mislili su da živim neki savršen život”, ispričala nam je Karla Zelić i dodala da joj je i danas glavni motiv borba protiv stigmatizacije psihičkih bolesti i problema s mentalnim zdravljem u društvu. “Kada sam oboljela od depresije i prošla sve što jesam, htjela sam ljudima portretirati kako to zaista izgleda i dati im do znanja da depresija ne bira. Nitko za mene nikada ne bi rekao da sam bila u kliničkoj depresiji i ljudima nije bilo jasno kako jedna mlada, uspješna, ambiciozna djevojka koja naizgled ima super život, može biti depresivna. Od prvog istupa prošlo je dosta godina u kojima sam nastavila progovarati o svim svojim mentalnim problemima bez srama, jer smatram da to nije nešto što smo odabrali i čega se trebamo sramiti, iako je teško pričati o tome. Želja mi je pomoći drugima kroz svoje iskustvo, destigmatizirati pričanje o mentalnim problemima i kroz svoj primjer pokazati kako zaista izgleda kada netko prolazi kroz sve to. Zahvalna sam što sam imala priliku najteže trenutke svog života pretvoriti u nešto korisno i lijepo i pomoći velikom broju ljudi”, objasnila je Karla Zelić.

‘Psihičke smetnje su kod nas stigmatizirane’, kaže psihijatrica Tihana Jendričko. FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Ona kaže da je, nakon što je objavila svoj prvi post, ostala zatečena i ugodno iznenađena količinom podrške koju je dobila jer je njezina objava u samo nekoliko dana podijeljena više od 1000 puta. “Kao rezultat dobila sam ogromnu količinu poruka od svojih pratitelja kao i ljudi koju su me tek tada počeli pratiti. Tada sam shvatila koliko se ljudi zapravo bori s istim poteškoćama, ali nisu se mogli izraziti, te je velika većina poruka bila zahvala što sam uspjela u riječi pretočiti ono što oni sami nisu znali ni mogli. Ljudi su se osjetili shvaćenima, viđenima i na koncu, pronašli su utjehu u mom iskustvu jer su osjetili da nisu jedini koji prolaze pakao depresije i mentalnih problema. Izgubila sam dio pratitelja, ali dobila sam ispunjenost koja se ne može mjeriti s brojkama na Instagramu”, kazala je i dodala kako procjenjuje da je u zadnjih osam godina dobila gotovo 800 poruka. Mnogi od njezinih pratitelja ostali su na platformi te su zajedno formirali zajednicu u kojoj se otvoreno i bez zadrške progovara o mentalnim problemima, sigurno mjesto na kojem mogu dijeliti međusobna iskustva i savjete.

Psihijatrica Tihana Jendričko, predsjednica Hrvatskog psihijatrijskog društva, smatra da su dva razloga u temeljima takvog trenda. “S jedne strane to je pitanje usamljenosti, odnosno osjećaja emocionalne odvojenosti od drugih ljudi, a što je nažalost sve prisutnije u modernom društvu. Sve se manje komunicira na prisutan i blizak način, sve je manje vremena koje posvećujemo drugima, sve se manje ulaže u bliske odnose i sve je prisutnija usamljenost i osjećaj izoliranosti i u bliskim odnosima. S druge strane, mladi ljudi su naprosto uronjeni u digitalni svijet koji je najčešće silno brz, površan, bez uranjanja u svijest, to je svijet u kojemu se gube granice osobnog i javnog. I jasno, tu je problem stigmatizacije psihičkih smetnji, ali rekla bih i neprepoznavanje njihove važnosti”, objasnila je Tihana Jendričko i upozorila na brojne opasnosti koje nosi laički pristup problemu mentalnog zdravlja.

Ona kaže da se i prije društvenih mreža nerijetko događalo da osobe s nekim psihološkim smetnjama prvo potraže pomoć laika pa i u alternativnoj medicini ili raznim drugim neprovjerenim metodama. “Razlog bih pripisala stigmatizaciji psihičkih smetnji i samostigmatizaciji osoba koje ih imaju. U životu općenito, a posebice u raznim tegobama i nedaćama koje on nosi, neophodna je podrška drugih, bliskih ili manje bliskih osoba, što posebice može biti korisno na početku kada se čini važnim podijeliti tegobe s osobama koje su proživjele isto ili slično iskustvo”, tumači Tihana Jendričko. No upozorava da je vrlo važno razlikovati osjećaj podrške i razumijevanja koji se može dobiti na taj način od liječenja. “Podrška je svakome važna, ali nije uvijek dostatna. I svatko svojim prisustvom, brigom, slušanjem i razumijevanjem može biti podrška u nekom trenutku, no dodatni se problemi stvaraju kada osoba koja daje podršku zaključi da ne može ispuniti očekivanja onoga kome pomaže ili kako se radi o problemima koji svakako nadilaze njezine mogućnosti i što je može uplašiti ili preoptereti. Često se događa da osoba koja na takav način pomaže niti ne vidi da je problem puno veći i da zahtijeva stručnu pomoć. A to kod osobe sa psihičkim tegobama može dovesti do osjećaja napuštenosti, odbačenosti, bezizlaznosti, do pomisli kako joj se ne može pomoći ili da je ‘sama na svijetu’, što može dodatno naštetiti”, upozorava Tihana Jendričko.

No ona kaže i da komunikacija osoba sa psihičkim poteškoćama s laicima, pa i influencerima ipak ima i neke pozitivne strane te da i takav razgovor ponekad može pomoći. „Naravno, laik može pomoći u okviru svojih mogućnosti. To može biti razgovor, dijeljenje iskustva, bodrenje, slušanje, prisutnost, ali i dobar savjet. Međutim, uvijek je važno prepoznati granice vlastitih kompetencija – kako u profesionalnom tako i u osobnom životu jer nismo svi stručni za sve. Promocija mentalnog zdravlja je iznimno važna, ona se tiče svih nas, ali načini promocije mogu skrivati i neprepoznate opasnosti. Promociju bi trebali voditi stručnjaci koji imaju ne samo znanja, već i mogućnosti prepoznati razne zamke i opasnosti. U promociji mentalnog zdravlja iznimno su važne osobe koje govore iz svog iskustva, upravo u cilju smanjivanja stigmatizacije. Njihovo iskustvo traženja pomoći, ustrajnost u liječenju, funkcionalnost i spremnost da govore o svom oporavku jest izrazito poticajno. Ali poticajno za sljedeći korak, a to je traženje stručne pomoći”, upozorila je Tihana Jendričko.

Karla Zelić kaže da je profil osoba koje joj se javljaju doista raznolik. “Javljaju mi se ljudi od 50 ili 60 godina, srednjoškolci, studenti, tinejdžeri, ljudi u 30-ima, apsolutno sve generacije i različiti profili ljudi. Tek tada sam i sama shvatila koliko su mentalne poteškoće rasprostranjene na društvo u cjelini, bez obzira na dob, spol, obrazovanje, zanimanje, financijski status i sve ostale parametre koje ponekad stavljamo u jednadžbu kada procjenjujemo tko bi ‘mogao’ ili ‘trebao’ imati mentalne probleme. Oni ne biraju i pravila nema”, objasnila je Karla Zelić.

No nestručna pomoć influencera, ma koliko bila potaknuta dobrom voljom i altruizmom, može biti i dvosjekli mač, odnosno može donijeti probleme i influenceru koji takve poruke prima, a koji je i sam ranjiv i opterećen problemima. Slično je iskusila i Karla Zelić. „U početku sam bila jako ganuta svim porukama i bilo mi je vrlo teško čitati tuđe teške priče i sudbine te sam se trudila odgovoriti na svaku poruku i pružiti podršku i razumijevanje ili ih uputiti na mjesta gdje mogu potražiti pomoć. Vidjela sam koliko ljudima puno znači samo kada bih im dala do znanja da sam pročitala njihove poruke i neumorno sam odgovarala na svaku, sve dok to nije počelo štetiti mom mentalnom zdravlju. Osjećala sam odgovornost da im pomognem i nisam si mogla dopustiti da na nečije iskrene riječi i duge ispovijesti ne odgovorim ništa te sam se preforsirala do granice kada više nisam mogla pratiti taj ritam”, prisjeća se naša sugovornica. Morala je, kaže, i sama potražiti pomoć i savjet svoje psihologice koja joj je savjetovala, pa čak u jednom trenutku i “naredila” da prestane odgovarati na poruke kada osjeti da joj je previše. “Objasnila mi je da nije moja dužnost ni odgovornost biti tu za sve te ljude jer je to naprosto nemoguće, a da pritom sebi ne narušim zdravlje. Tek kada sam doživjela ‘burnout’ od silnih poruka, shvatila sam da moram povući kočnicu i da moram naučiti postaviti zdrave granice jer je sve to postalo previše za mene”, ispričala nam je Karla Zelić i dodala da je vrlo teško i emotivno iscrpljujuće čitati tuđe ogoljene poruke iako je, kaže, lijepo znati da ti ljudi osjećaju da joj se mogu otvoriti.

‘Ljudima puno znači kad vide da sam pročitala njihove poruke’, kaže Karla Zelić. FOTO: Privatna arhiva

Tihana Jendričko također upozorava na opasnost od uključivanja nestručne osobe u komunikaciju sa psihički nestabilnom ili oboljelom osobom „Nerijetko se događa da naši pacijenti koji su već uključeni u liječenje sudjeluju u dopisivanju na raznim forumima, razmjenjujući iskustva i pružajući podršku osobama sa sličnim tegobama. Često shvate kako ono što se njima čini kao problem sličan njihovu u stvarnosti može biti prilično različito, a što oni ne znaju razlikovati dok ne nastane još veći problem. Ponekad, primjerice, druga osoba može biti suicidalna, agresivna ili na različite načine iskazivati neko ovisničko ponašanje. Kada se laici koji pokušavaju pomoći suoče s takvom osobom i sami se nađu u problemu jer se ne znaju s time nositi. Tada kreće niz problema s kojima nam se onda oni u brizi i strahu obraćaju. No tada može već biti jako teško razlučiti takve situacije i tada postane vidljiv upravo taj problem teškoća s uspostavom granica”, tumači Tihana Jendričko.

Iako, dakle, fenomen otvaranja prema influencerima nosi brojne opasnosti za osobu s problemima mentalnog zdravlja, jer takav oblik “razgovora” s nestručnom i needuciranom osobom ne može i ne smije biti zamjena za kontakt sa psihijatrom, psihologom ili terapeutom, a može nanijeti i golemu štetu ranjivoj i nestabilnoj osobi ma koliko influencer imao dobre namjere, ipak takav oblik interakcije ne treba u potpunosti odbaciti. Jer influenceri i njihov utjecaj na mlade mogu biti i pozitivno iskorišteni. Influenceri su, za razliku od psihijatara, često prisutni na društvenim mrežama koje mladi svakodnevno koriste. Vidljivi su, dostupni i predstavljaju se kao obični ljudi koji dijele svoja iskustva i javno govore o vlastitim problemima, izazovima i osjećajima, pa se mlade osobe lako s njima poistovjećuju i osjećaju da u svojim problemima nisu sami. S druge strane, među značajnim brojem ljudi svih generacija još uvijek postoji stigma oko odlaska psihijatru. Nažalost, brojne se osobe još uvijek osjećaju neugodno ili osuđivano zbog traženja profesionalne pomoći. Jedna od Karlinih pratiteljica koja ima probleme s depresijom je na njezino pitanje je li o svojem problemu već s nekim razgovarala posve otvoreno priznala da se povjerila svojoj majci koja joj je sugerirala da se ne obrati liječniku jer “što će ljudi reći, a žive u malom gradu”.

Na štetne posljedice stigmatizacije osoba sa psihičkim poteškoćama, ali i način na koji ih društvo obilježava upozorava i Tihana Jendričko. “I sama se kao liječnica gotovo svakodnevno susrećem s tim problemom. Od toga da u našem svakodnevnom okruženju čujem razne negativne komentare vezane uz to da je netko ‘čudan’ ili ‘lud’, do toga da spoznaja kako netko ima psihijatrijsku dijagnozu generira promjenu odnosa okoline prema toj osobi, pa čak i smanjuje šansu za zapošljavanje ili zauzimanje određenih društvenih pozicija. Često se okolina prema tim ljudima ponaša drugačije, izbjegava ih, gura ih na margine društva dajući im manje životnih šansi. Jedna od čestih stigmatizacija je psihijatrizacija raznih socijalno devijantnih ponašanja. Tako ćemo za bilo koje ponašanje koje nije društveno prihvatljivo čuti objašnjenje ‘ti si psihički bolestan’, ‘ti si za ludnicu’, ‘ti si psihički nenormalan’”, tumači naša sugovornica. No kako pomoći osobi koja pati od određenih psihičkih poteškoća, a koja se ne usudi potražiti pomoć psihijatra ili psihologa u strahu od osude i odbacivanja okoline? Kako razbiti te predrasude koje mogu teško naštetiti oboljeloj osobi ili osobi koja pati od depresije pa čak i od suicidalnih misli? “Jedini način na koji se možemo boriti protiv takvog problema jest educiranje osoba sa psihičkim tegobama, ali i njihovih partnera, obitelji i drugih bliskih osoba o specifičnostima tih poteškoća, kao i senzibilizacijom čitavog društva. Dug je to i težak proces koji uključuje promjenu stavova o psihičkim smetnjama koji nisu samo u funkciji znanja, već i osjećaja. U tom procesu mediji imaju iznimno važnu ulogu koja uključuje i način izvještavanja općenito o psihičkim poremećajima, a posebno i specifično u kriznim situacijama. Tada posebno treba biti oprezan kako se ne bi povećala stigmatizacija. Paušalni i preuranjeni zaključci, iznošenje neprovjerenih podataka ili traženje žrtvenog janjeta mogu biti vrlo opasni”, upozorila je Tihana Jendričko.

Strah od osude i stigmatizacije okoline nerijetko je razlog zbog kojeg brojni slučajevi osoba s poteškoćama mentalnog zdravlja prolaze ispod radara i nisu registrirani. Sve dok se ne dogodi najgori ishod poput suicida osobe koja naizgled nije pokazivala takvu namjeru ili pak agresivnog napada kakav je zabilježen krajem prosinca u Zagrebu, koji je završio tragično. Tihana Jendričko kaže da nažalost stigmatizacija i samostigmatizacija psihičkih smetnji imaju snažan utjecaj na izbjegavanje traženja stručne pomoći, ali i na neprepoznavanje psihičkih smetnji i njihove važnosti. “To se događa kod svih psihičkih smetnji i poremećaja, a posebno je opasno kod neprepoznate suicidalnosti. Svaka psihička smetnja nema samo svoju pojavnost već ima i svoju genezu, povijest, specifična je kod svakog čovjeka ponaosob. Ona je odjek specifičnosti biološkog, psihičkog i socijalnog bića i kao takvu je treba sagledati. Za to su potrebni stručno znanje i iskustvo. Kada je na raspolaganju pomoć koja nije dovoljno stručna može se steći pogrešan dojam kako psihičke probleme može rješavati svatko samo ako ima vlastito iskustvo i dobru volju. Zato je važno razlikovati podršku i liječenje”, podsjetila je Tihana Jendričko. Stoga i pomoć influencera ne treba posve odbaciti jer ona može biti vrlo korisna upravo u procesu razbijanja okova stigme koja još uvijek okružuje psihička oboljenja.