Drama ‘’Robi K./Crvenkapa je mrtva’’ premijerno je izvedena 20. studenoga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Redatelj je Kokan Mladenović, a dramatizaciju su napravili Viktor Ivančić, Kokan Mladenović i Karla Leko u suradnji s ansamblom. Naslovnu ulogu Robija K., vječnog devetogodišnjaka, iz čije vizure Ivančić već 40 godina duhovito komentira apsurde aktualne društvene zbilje, tumači Stipe Jelaska, Robijeve roditelje igraju Petra Kovačić Botić i Goran Marković, a Dida sa Šolte je Nenad Srdelić.

Karla Leko rođena je 1997. u Splitu. Uz gimnazijsko obrazovanje završila je i srednju glazbenu školu kao glazbenica oboistica, a magistrirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jedna je od najperspektivnijih i najuspješnijih mladih kazališnih umjetnika, s brojnim projektima iza sebe.

NACIONAL: Kako je zamišljen ‘’Robi K.’’?

‘’Robi K./Crvenkapa je mrtva’’ predstava je koja spaja različite kolumne Viktora Ivančića, a koje prikazuju Robijevo (ne)snalaženje u svijetu odraslih. Okvir predstave je period od godinu dana Robijeva života, točnije od dana kada napuni devet do dana kada bi trebao napuniti deset godina. U tom razdoblju ovaj vječni trećaš nastoji razumjeti ljude i pojave koji prolaze kroz njegov život, koji ga ostavljaju uglavnom zbunjenim, ponekad preplašenim, a uvijek sa snažnim osjećajem nepripadanja. Dječački znatiželjan, Robi postavlja prava pitanja u pogrešno vrijeme i nikada na njih ne dobiva odgovor. Zato po odgovore nastoji doći sam pa se vragolasto domišlja raznim nepodopštinama koje mu ustvari pomažu da dođe do željenog cilja. Taj je cilj uglavnom primjeren njegovim godinama pa Robi želi bicikl, preskočiti dan u školi ili da mu se ‘’baškot’’ na vrijeme udrobi u kakao. To je ujedno ono što predstava stavlja u prvi plan – djetinjstvo koje, opterećeno narativom prošlosti i suočeno s brojnim problemima današnjice, odustaje od svoje budućnosti.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje sa sjajnim Kokanom Mladenovićem?

Pozvali su me iz HNK Split i moram reći kako sam počašćena što sam dobila priliku raditi s redateljem s tako bogatim kazališnim iskustvom. Naša je suradnja od samih početaka, koji su se sastojali od poziva i e-mailova u kojima si šaljemo građu i ideje, bila sjajna. U tom se tonu nastavilo i krajem rujna, kada smo započeli probe i finaliziranje materijala. Puno sam toga naučila u radu s Kokanom i veselim se našoj idućoj suradnji koja bi se trebala dogoditi već u nastavku sezone.

NACIONAL: Na što ste se fokusirali u dramaturgiji?

Nastojala sam da u predstavi, unatoč tome što su u njoj brojne kolumne, stvorimo jedinstven Robijev svijet. Bilo mi je jako važno da se kolumne koje smo odabrali međusobno uvezuju tako da se ne gubi osjećaj cjeline, što je zamka kada je riječ o postavljanju materijala kao što su kolumne. Bilo mi je jako važno i da zadržimo njihov duh i da prenesemo sažetost i satiru koje ih karakteriziraju.

NACIONAL: Je li ovo vaše prvo iskustvo s HNK u Splitu, je li odgovornost veća kada je riječ o nacionalnim kućama ili je vama kao umjetnici potpuno svejedno gdje radite?

U HNK Split prethodno sam radila dva projekta u funkciji asistentice režije i asistentice dramaturgije. Stoga je ovo moja prva samostalna dramaturgija u HNK Split i osjećam podjednako sreću i odgovornost. Ipak, ne bih rekla da je odgovornost veća zbog toga što je riječ o nacionalnoj kući. Svakom projektu pristupam jednako, radilo se o predstavi u instituciji ili na nezavisnoj sceni. Baviti se kazalištem, postavljati nešto na scenu, pred publiku, za mene podrazumijeva odgovornost.

NACIONAL: Rođena ste Splićanka, kakav je osjećaj raditi za splitsku publiku?

Raditi kod kuće uvijek je posebno, naročito kada radite s ljudima koje ste još kao školarka s ushićenjem pratili na sceni. Što se splitske publike tiče, poznata je kao stroga, ali pravedna. U splitskom se gledalištu vrlo brzo osjeti kad je nešto dobro, a kad ne. Veselim se vidjeti reakciju na ‘’Robija’’. S obzirom na brzinu kojom su se prve izvedbe rasprodale, očekujem i brojne komentare.

NACIONAL: Robi K. je lik Viktora Ivančića, imao je već kazališnih adaptacija, po čemu je ova specifična?

Ova se predstava bavi Robijevom svakodnevicom na javi, ali i u snu. Sve ono što vidi, čuje i proživljava prelijeva se u njegove košmare od snova koji se razobličavaju na sceni. Predstava je i vizualno jako zanimljiva jer se kroz kostimska rješenja Aleksandre Pecić Mladenović te scenografiju Filipa Triplata naglašava dječji pogled na svijet. Ipak, najveća posebnost predstave je glumački ansambl.

NACIONAL: Mlađa ste generacija, kakva su vam iskustva s Robijem K., koliko su vam poznate okolnosti oko njega, Ivančića, cijele priče?

Moje iskustvo s Robijem nije toliko dugo kao kod generacija koje su uz njega odrastale. Ipak, kao rođenoj Splićanki, poznata mi je uloga koju je Feral Tribune imao u periodu u kojem je izlazio, ali i nakon toga. Povodom 40. obljetnice od prve kolumne ‘’Bilježnica Robija K.’’ 28. listopada, imala sam priliku moderirati razgovor s nekim od aktera – Viktorom Ivančićem i Borisom Dežulovićem. S obzirom na to da sam posljednjih mjeseci gotovo svakodnevno u komunikaciji s Viktorom, čula sam brojne priče i anegdote o tom periodu iz prve ruke, što me jako veselilo. Dosta sam toga čitala i istraživala dok sam se pripremala za rad na predstavi, ali ništa ne može zamijeniti razgovor s autorom koji ti kroz prepričavanje prenosi dio iskustva.

NACIONAL: Što devetogodišnji Robi K. vidi oko sebe, kako odrasta, u kakvoj obitelji, s kakvim prijateljima, što može naučiti?

Robi odrasta u društvu paradoksa, licemjerstva i sebičnosti. Roditelji ga nastoje pripremiti za takav svijet, ali često su u sukobu sami sa sobom. Nastoje balansirati između onoga što smatraju pravim vrijednostima i onoga što vide da u društvu dobro prolazi. Slično je i s Učiteljicom Smiljom kojoj je u opisu posla pratiti kurikulume i nastavne programe, ali ponekad se i sama izgubi u raljama obrazovnog sustava. Robijevi vršnjaci, njegovi školske kolege i prijatelji zbunjeni su devetogodišnjaci spremni na svakakve spačke ne bi li izmaknuli odgovornosti te u svoje, nerijetko tmurne živote, unijeli smijeha i vedrine. Robi, Dino i Kane Šteta fantastičan su trojac koji iskorištava sve rupe u sustavu koji su osmislili stariji te ih iskorištavaju u svoju korist. Robijev uzor, Dida sa Šolte, i dalje živi u prošlosti pa, iako s Robijem dijeli važne životne mudrosti, ne dopušta mu da živi svoju sadašnjost. Robi je iznimno inteligentan dječak koji uči u hodu, preslikavajući ponašanja odraslih u svoj, dječji svijet koji je u neprestanoj borbi za opstanak.

‘Satira u kazalištu sjajan je način da se dovedu teme o kojima se izbjegava govoriti’. FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

NACIONAL: Robija K. Ivančić piše 40 godina, najdugovječnija je to kolumna u povijesti novinarstva. Zašto je toliko zanimljiv, prihvaćen, popularan?

Brojni su razlozi zbog kojeg čitatelji toliko vole Robija. Neke starije generacije vezane su uz nostalgiju za periodom u kojima ih je Robi K. zabavljao, neki uživaju u jeziku koji je u Viktorovoj kolumni toliko živ da postaje jezik za sebe, neki u satiričnom sadržaju koji prati društvene aktualnosti… ‘’Bilježnica Robija K.’’ kolumna je koja obuhvaća čitav spektar svima nam poznatih likova. Svi mi u portunu imamo neku Domazetku i neku Kragićku, u osnovnoj smo sjedili pored neke Pederice Sandre ili smo u srednjoj markirali uz nekog Kanu Štetu. Poznate su nam rečenice i koje izgovaraju ‘’mamac’’ i ‘’tatac’’, a odzvoni nam i neka koju izgovori Učiteljica Smilja. Na kraju svega, svi smo se mi barem jednom osjetili kao Robi K., nestašni dječak suočen s paradoksom društva u kojem živimo.

NACIONAL: Koliko je novinarstvo danas važno, posebno u svijetu lažnih i neprovjerenih informacija?

Iako je protok informacija brži nego ikada prije, u tom nepreglednom košmaru često je teško razabrati istinu. Informacije nas bombardiraju, zaglušuju, ulaze u naše intimne prostore i preplavljuju nas, a njihova je funkcija nerijetko isključivo profit. U takvom svijetu postao je gotovo luksuz naići na kvalitetne i provjerene informacije pa je kvalitetno novinarstvo potrebnije nego ikad. Često se generalizira kada se govori o medijima pa se tako i novinarstvo etiketira kao nešto površno, nešto što opstaje samo na račun ‘’klikova’’ i ‘’lajkova’’. Činjenica je da postoji puno takvih ‘’novinara’’, ali važno je napraviti jasnu distinkciju između takvih i onih koji svom poslu pristupaju iz nekih drugih pobuda.

NACIONAL: Zašto je satira dobra za opisivanje hrvatske stvarnosti, kako vi gledate na satiru u kazalištu?

Satira u kazalištu sjajan je način da se u središte pozornosti dovedu teme o kojima se izbjegava govoriti te da ih se ‘’prizemlji’’. Takvih je tema u našem društvu i dalje puno, ali mislim kako mlađe generacije shvaćaju koliko je važno problematizirati čak i one teme koje imaju zaštićen status. Kazalište ima dužnost progovarati upravo o takvim temama, a satira je jedan od načina na koji se, kroz smijeh, može otvoriti dijalog unutar društva.

NACIONAL: Što vas je privuklo ovom tekstu, što ste naučili iz ovog iskustva?

Prvenstveno, privukla me širina koju ‘’Bilježnica Robija K.’’ nudi. U tim brojnim kolumnama koje Viktor Ivančić piše i nakon četrdeset godina, sakrile su se razne društvene i političke teme, Robijevi nestašluci, sukobi, pomirbe, razočaranja… Dogodilo se nekoliko puta tijekom rada na predstavi da smo od nekih kolumni koje smo htjeli uključiti na kraju morali odustati jer su otvarale linije za koje nam jedna predstava ne bi bila dovoljna. I u tome je bogatstvo ovog materijala koje se u kazalištu može tretirati i igrati na tisuću različitih načina. Iz ovog iskustva samoj sam sebi potvrdila koliko volim projekte na kojima se tekst postupno razvija. Naučila sam puno toga o Robiju, ali i o sebi jer svaki je projekt novi izazov.

NACIONAL: Kako prilazite tekstu koji trebate adaptirati za kazalište? Od čega krećete?

Najvažnija je priprema i poznavanje materijala. Cijelo ljeto sam, uz asistenturu na predstavi ‘’Priče s trajekta’’, provela čitajući kolumne. Robi K. postao je moj prijatelj s kojim se družim između proba, odlazaka na plažu te na kratkim kavama u pauzama. Osim poznavanja materijala, važno je dobro ga selektirati tako da, kad se jednom krene u kopanje po građi, imate već dobro posložen rudnik u kojem točno znate kakvo blago možete očekivati na kojem mjestu. U ovom procesu, na dramatizaciji sam radila zajedno s Viktorom i Kokanom, u suradnji s ansamblom. Viktor, Kokan i ja izmijenili smo ogroman broj e-mailova u kojima smo slali različite verzije iste scene, dodavali nove, prepravljali ih, skraćivali, izbacivali… Bio je to pravi suradnički posao tijekom kojeg se tekst formirao tako da što bolje odgovara onome što želimo postaviti na sceni.

NACIONAL: Kakve teme vas zanimaju? Što vam je važno reći, prikazati kroz svoj rad?

Teme koje me zanimaju mijenjaju se s vremenom. Trenutačno me jako zaokuplja tema nepripadanja i osjećaja usamljenosti koji je danas u društvu jači nego ikad. Iako smo neprestano povezani preko društvenih mreža i drugih kanala komunikacije, jako smo otuđeni. Općenito, zanimaju me međuljudski odnosi i često se bavim obiteljskim temama kroz koje se onda mogu obuhvatiti i one šire društvene. Nemam neku univerzalnu misao koju želim provući kroz svoj rad, već svakim novim projektom želim istraživati, učiti, rasti i kroz to razvijati vlastiti spisateljski i dramaturški glas. Važno mi je da je ono o čemu progovaram iskreno i da me se tiče.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili posvetiti dramaturgiji, što vam je bila najveća inspiracija tijekom odrastanja?

Put do dramaturgije bio je vijugav, ali kad gledam unatrag vrlo logičan. Tijekom odrastanja inspirirale su me različite grane iz polja umjetnosti i znala sam da će nešto od silnih interesa na tom polju postati moja profesija. Završila sam osnovnu i srednju glazbenu školu, išla na dramsku i filmsku radionicu, tečaj fotografije, satove modnog dizajna i vizualnih komunikacija… U srednjoj školi slušala sam izborni kolegij ‘’Kazalište kao kreativni proces’’ koji je vodio Jasen Boko i koji mi je već u prvom srednje sugerirao da upišem dramaturgiju.

Pisanje je oduvijek bila moja velika strast, a svako slobodno vrijeme provodila sam u kazalištu ili kinoteci. Iako sam se pri odabiru fakulteta premišljala, jednom kad sam definirala da ću otići na prijemni za dramaturgiju, i to stavila kao jedini izbor, za mene više nije bilo druge. Danas sa sigurnošću mogu reći da nisam pogriješila.

NACIONAL: Vrlo ste mladi, a već iza sebe imate zaista sjajne uspjehe, odlične predstave. Što čini odličnog dramaturga? Mnogi su dobri, samo je nekolicina odlična.

Za posao dramaturga važna je znatiželja i spremnost na suradnju. Treba biti i spreman na kompromise, kada je to potrebno i držati se svoga, kada je to potrebno. U kazalištu je izrazito važan dijalog suradnika, međusobno razumijevanje i uvažavanje. I, koliko god zvučalo kao klišej, ljubav prema onome što radiš. To je ono čega se držim. Ne znam što je potrebno za odličnog dramaturga. Smatram kako ima još vremena za takve epitete.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon HNK u Splitu?

Nakon HNK Split vraćam se u Zagreb i počinjemo s istraživanjem za predstavu koju radim sa Silvijom Vovkom i Marinom Stevićem u koprodukciji Scene Ribnjak i Khaos Kolektiva. Riječ je o autorskom projektu koji kao polazišnu točku uzima kanonsko Goetheovo djelo ‘’Patnje mladog Werthera’’. Ideja nam je kroz ovaj lektirni naslov otvoriti temu mentalnog zdravlja i nesretnog zaljubljivanja koje u adolescentskoj dobi može itekako narušiti psihičko zdravlje. Kako su nam ciljana skupina srednjoškolci, u suradnji s udrugom BoliMe planiramo organizirati radionice u nekoliko srednjih škola i to će ujedno biti prva faza istraživanja. Paralelno s tim, očekuje me rad na operi za djecu ‘’Glas iz tišine’’ za koju sam napisala libreto. To je prvi put da sam se okušala kao libretistica što mi je, zbog glazbene naobrazbe, bila želja.

Umjetnička organizacija Euterpa, u čijoj produkciji nastaje ova opera, već se iskazala prvom produkcijom, operom ‘’Regoč’’, i s veseljem iščekujem čuti prve taktove glazbe koju sklada Krešimir Klarić. Operu će režirati Kristina Grubiša s kojom se, nakon autorskog projekta ‘’Beštije’’, početkom nove godine vraćam u Teatar &TD. Vjerujem kako ću se uskoro posvetiti i pisanju novog dramskog teksta koji već neko vrijeme kuham u glavi, ali zbog zgusnutog rasporeda mu se još nisam stigla do kraja posvetiti.