Brazil je zemlja partner ovogodišnjeg Cinehill filmskog festivala, bivšeg Motovun film festivala, a u sklopu brazilskih filmova koji će se prikazati bit će i “Motel Destino” redatelja Karima Aïnouza. Aïnouz (58) je jedan od najvažnijih suvremenih brazilskih redatelja koji ne snima samo u svojoj domovini. Prošle godine režirao je britansku povijesnu dramu “Firebrand” s Judeom Lawom i Alicijom Vikander, “Motel Destino” ove je godine konkurirao za Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, a u njegovu sljedećem filmu glavne uloge imat će Kirsten Stewart i Elle Fanning.

“Motel Destino” je erotski triler, priča o dvojici braće, 21-godišnjem Heraldu (Iago Xavier) i malo starijem Jorgeu (Renan Capivara). Heraldo želi napustiti gradić u kojem žive, ali kako obojica rade za lokalnog narko dilera tako, da bi ga se oslobodili, moraju odraditi jedno ubojstvo za njega. Prije tog posla Heraldo odvodi nepoznatu djevojku u motel Destino koja ga, nakon divlje noći, pokrade i ostavi zaključanog u sobi. Vlasnici motela Dayana (Nataly Rocha) i njen stariji suprug Elias (Fabio Assunção) ga puštaju, ali on stiže na mjesto gdje treba obaviti posao i nalazi mrtvog brata. Bježi natrag u motel Destino gdje se skriva i očito je da je seksualno privlačan njegovim vlasnicima te se stvara ljubavni trokut.

Cinehill film festival ove se godine održava od 24. do 28. srpnja, a tim povodom razgovarali smo s Karimom Aïnouzom ekskluzivno za Nacional.

‘Uvijek sam smatrao da su Brazilci izmislili motele’, kaže Aïnouz o mjestu radnje svog filma. FOTO: Cinehill

NACIONAL: Vaš prošlogodišnji film “Firebrand” tek je stigao u svjetska kina, a vi već imate novi film “Motel Destino”. Kako uspijevate snimati tako užurbanim tempom?

Neprestano snimam i vrlo sam sretan zbog toga. Evo, u rujnu počinjem snimati novi film i to u sjevernim Dolomitima. Sve je to počelo davnih dana, majka mi je bila teško bolesna, a ja nisam radio pet godina. Nije da ništa nisam radio, predavao sam, ali nisam snimao filmove. Nakon toga počeo sam razmišljati kako nemam još puno vremena i da moram požuriti sa snimanjem filmova. A ja volim snimati filmove. Na sreću, snimam ih jedan za drugim i to jako volim.

NACIONAL: Znači li to da vam je glava puna ideja o budućim filmovima?

Da, upravo tako, s time da sam, pored toga, paranoičan jer stalno mislim kako nikada neću snimiti još jedan film. Tako da istovremeno razvijam osam filmskih projekata jer se uvijek može dogoditi nešto loše zbog čega neki film ne mogu snimiti. Osim toga, u jednom sam trenutku došao u situaciju u kojoj sam želio snimiti više filmova no ikada do sada. Bila je to stvar mojih godina pa sam mislio kako ću raditi još 15 godina, a za to vrijeme mogu snimiti još 10 filmova. A imam jako puno ideja koje bih želio pretvoriti u filmove. Isprva sam mislio kako je zeznuto kada imaš puno projekata koje razvijaš, ali sam zaključio da me takav način rada održava živim. Zanimljivo je imati različite ideje za različite filmove. A sve to događa se jer ja nisam scenarist, ja sam koscenarist na svojim filmovima. Da sam i scenarist i redatelj onda bi to bilo komplicirano i morao bih ići iz jednog projekta u drugi.

NACIONAL: S obzirom na to da ste počeli snimati i u Hollywoodu, znači li to da će vam Hollywood pomoći u ideji da u 15 godina snimite 10 filmova?

Zabavno je to što nikada nisam mislio da ću raditi izvan Brazila jer je u proteklih 15 godina Brazil imao nevjerojatno uspješan način financiranja snimanja filmova. A onda je 2019. za predsjednika Brazila izabran Bolsonaro. Izborom radikalne desnice u Brazilu je došlo do gašenja institucija čijim sredstvima se financiralo snimanje filmova. Ili je zaustavljen njihov rad. I zato sam počeo razmišljati o snimanju filmova izvan Brazila te je tako došlo do snimanja filma “Firebrand” kao i mog sljedećeg filma. Ujedno, smatrao sam da će snimanje filmova s glumačkim zvijezdama biti zanimljivo iskustvo jer mislim da su ti glumci nevjerojatni, ali i zato što će, zahvaljujući njima, moji filmovi biti gledaniji. Znate, filmovi koji nisu na engleskom jeziku su marginalizirani. Život filmova je ograničen. I zato sam želio nešto novo, želio sam eksperimentirati.

NACIONAL: Što ste naučili iz tog eksperimenta?

Kada sam režirao film “Firebrand”, shvatio sam da imam drugačiji odnos spram glumaca nego u slučaju snimanja brazilskih filmova. I ne samo spram njih, ujedno i spram produkcije. Nemojmo zaboraviti da se u Brazilu filmovi snimaju javnim novcem. U slučaju filmova koji se snimaju na engleskom jeziku radi se o privatnim investicijama, privatnom kapitalu. Tu govorimo o različitom pritisku. Kada snimam film, jako volim uvježbavati scene, ne kako bi glumci napučili dijaloge, već da bih dobio puni dojam o sceni. I to je za mene uvijek najveći izazov. Istina je, doduše, da u filmovima na engleskom jeziku imam više novca, ali meni je najbitnije vrijeme koje provodim s glumcima.

NACIONAL: Osjećate li veći pritisak zato što imate više novca za snimanje filmova, što nije slučaj u Brazilu?

Osjećam pritisak, ali ne razmišljam o tome. U suprotnom bi mi bilo jako teško. Nalazim se u privilegiranoj situaciji. Ako, primjerice, snimim film koji košta milijune dolara a taj novac se ne vrati kroz distribuciju, uvijek mogu otići drugdje i snimiti sljedeći film. Sjajno je što dolazim iz Južne Amerike. Da sam striktno filmaš koji snima filmove na engleskom jeziku te moj film propadne na kino blagajnama, vjerojatno bih čekao pet godina do sljedećeg filma. Evo, u slučaju filma “Firebrand” došlo je do štrajka u Hollywoodu zbog čega film tek sada dolazi u svjetska kina. Za to vrijeme pripremio sam novi film za snimanje u Italiji. Međutim, promijenili su se rasporedi u snimanju filmova glavnih glumaca, trebalo je više vremena da se nađu financijeri, pa sam odlučio snimiti film “Motel Destino”. Da sam odlučio čekati, ne bih snimio taj film.

NACIONAL: Vi trenutno živite u Berlinu. Kako vam Brazil izgleda iz berlinske perspektive?

Krenimo ispočetka. Živim u Berlinu, a Brazil sam napustio kada sam imao 17 godina. Preselio sam se u Francusku jer je moj otac Alžirac pa smo u Francuskoj živjeli nekoliko godina. Kako je u Francuskoj tada bilo rasizma, nisam mogao ostati živjeti tamo. Otišao sam u New York gdje sam studirao. Nakon toga sam se doselio u Berlin. Dakle, dugo sam već daleko od svog doma, ali zapravo nisam jer mi je Brazil u duši, tamo sam odrastao, smatram ga svojim domom. U posljednjih 12 godina radim u Brazilu. “Motel Destino” je proizvod toga. U svom rodnom gradu Fortalezu pokrenuo sam scenarističku školu. Odlazim tamo cijelo vrijeme i predajem. Tako da Brazil nije samo u mojoj krvi.

‘Prilikom snimanja ‘Motela Destino’ zanimalo me je razotkrivanje identiteta’. FOTO: Cinehill

NACIONAL: Jeste li radnju filma “Motel Destino” odlučili smjestiti u motel zato što moteli imaju posebno značenje u Južnoj Americi, za razliku od Europe?

Prvo sam krenuo s pričom o dvojici likova koje sam smjestio u tradicionalni film noir. Film noir prikazuje likove koji su slomljeni. Film noir je procvjetao u Americi nakon Drugog svjetskog rata, a ja smatram da smo u Brazilu u posljednje četiri godine preživjeli rat. Sve što smo imali bila je neprestana destrukcija. I zato sam smatrao da bi bilo zanimljivo ući u ovakvo putovanje. To mi je prvo palo na pamet. Onda mi je na pamet pao motel, klasični element film noira, u kojem se svašta može dogoditi. Ujedno, uvijek sam smatrao da su Brazilci izmislili motel. Ne mislim na “ljubavne motele”, takvi postoje u mnogim zemljama, ovi moteli nalaze se uz cestu, između gradova. A kako su moteli mjesta na kojem se svašta može dogoditi, tako sam mogao istraživati nesvjesna stanja glavnih likova. Zatvore se vrata i sve je moguće, od ubojstva do ljubavi. I zato sam to smatrao zanimljivom idejom, posebno zato što je to jedinstveno za Brazil i ne postoji negdje drugdje.

NACIONAL: Takav motel je na neki način mjesto jada i bijede, prljavo i neugodno.

Ja ga ne smatram takvim, ali razumijem vaše pitanje. Mislim da je to metafora Brazila jer smatram da je jedini razlog za postojanje motela taj što ljudi ne mogu voditi ljubav na plaži, u automobilu, u šumi ili u kući svojih roditelja. Tada su vremena bila konzervativna, danas više nisu. Zato je za mene motel obilježje licemjerstva i dvoličnosti. Otvaranje motela u Brazilu procvjetalo je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća i to u vrijeme vojnog režima. To je bilo vrijeme seksualne revolucije i dolaska vojske na vlast. Bilo je čudno, mogao si stupiti u seksualne odnose s partnericom prije braka, ali nisi imao gdje. Moteli stoga nisu bila tako jadna mjesta. Za mene su bili neka vrsta zatvora koji je zapravo bio vrtlog požude.

NACIONAL: Vi ste napravili film u vrlo realističnom stilu. David Lynch bi vjerojatno s takvim filmom otišao u drugom smjeru.

Znate, mislim da je većina redatelja moje generacije koji dolaze iz Južne Amerike prisiljena govoriti o realizmu. Možda je “prisiljeni” teška riječ ali to je u našoj tradiciji, to je ono što Sjeverna Amerika želi vidjeti. Zanimljivo je što spominjete Lyncha jer smatram da s ovim filmom, prvi put, nisam trebao zaći u realizam. Preciznije, nisam išao u realizam onoliko koliko sam mogao, ali nisam napravio ni ono što bi Lynch napravio. Pokušao sam shvatiti do kuda mogu ići, ali sam istovremeno bio paranoičan bojeći se da ću izgubiti narativnu nit. Mogao bih reći da sam stavio više tabasca u svoju hranu. Za mene je to bilo prilično zeznuto jer je to za mene bilo novo područje, područje u kojem sam eksperimentirao. Iskreno, scene koje opisuju snove ili halucinacije uopće nisu bile u scenariju. To sam osmislio tijekom snimanja filma. Dopustio sam si to. Sve je počelo tako što sam se jednog dana sjetio djela vizualnog umjetnika Douga Aitkena pod nazivom “Migracija”. On je stavio životinje u sobu motela, konja, lava, mnoge druge, a ja sam razmišljao o tome. I onda sam tražio svog producenta da mi dovede kozu u hodnik. Pitali su me zašto. Rekao sam da nemam pojma, ali mi intuicija govori da bi bilo zanimljivo imati životinje u prostoru požude. Sve je to za mene bilo novo. Da, gledao sam puno Lynchovih filmova, on je majstor ulaska u nesvjesno. Pazite, u mom sljedećem filmu bit će toga još i više.

NACIONAL: U svom vizualno fascinantnom filmova posebno obraćate pažnju na tijela glavnih likova. Na koji način želite prikazati ljudska tijela?

Rekao bih da sam stvarno zainteresiran za prikaz ljudskih tijela. Gledajte, volim ljude, više nego što volim priče. Ne bih želio da u naslov stavite kako Karim mrzi priče, ali doista sam zainteresiran za ljude. Kada imate priču, vezani ste za nešto. Za mene je u središtu svakog pitanja tijelo jer ljudi ne egzistiraju u apstrakciji. Tijelo je nešto što je jako važno, snimam ih na vrlo jednostavan način. Kamera je uperena na površinu tijela i slijedi to tijelo. To su scene koje ne možete unaprijed nacrtati. Zato je uobičajeno da prije početka snimanja filma provedem četiri tjedna s glumcima kako bih razvio te scene. To je neostvarivo u slučaju filmova na engleskom jeziku jer to poskupljuje snimanje filma. I zato, kada počnem snimati film, ne snimam scene, ja snimam ljudska tijela koja daju posebnu energiju. Mene je inspirirao Velasquez, slikar za kojeg smatram da je na neki način bio kamerman prije nego što je kamera izumljena. Na njegovim slikama, koje iznimno cijenim, vidi se da je imao osjećaj za tijelo i zato je on za mene ogromna inspiracija.

NACIONAL: Pored toga, ovo je film u kojem se osjeća homoseksualnost.

Možemo i o tome razgovarati. Kada sam dolazio na festival u Cannesu na aerodromu sam, dok sam čekao prtljagu, sreo belgijskog redatelja Lukasa Dhonta. On je bio član žirija 2019. na festivalu u Cannesu u sekciji “Izvjestan pogled” kada je moj film “Nevidljiv život” osvojio glavnu nagradu. Zagrlimo se, a on mi kaže kako je ove godine u žiriju koji dodjeljuje Queer Palm. Kažem mu “super”, a on mi na to kaže “Znaš li da je tvoj film među kandidatima za nagradu?’’. Rekao sam mu “Stvarno? Vrlo sam počašćen ako se ‘Motel Destino’ smatra homoseksualnim filmom”. Ono što me zanimalo prilikom snimanja ovog filma je neka vrsta razotkrivanja identiteta. U filmu se nitko ne identificira kao homoseksualac pa me zanima kako ste došli do tog zaključka.

NACIONAL: Način na koji snimate glavne likove, boje u filmu, naracija, tu su i brojne sitnice u odnosima između likova. Film ima homoseksualni senzibilitet.

Ja sam homoseksualac i moglo bi se reći da svaki film homoseksualne osobe ima homoseksualni senzibilitet. A ja mislim da moj film ima takav senzibilitet. Jednako kao što postoji senzibilitet kada se prikazuje žensko tijelo. Postoji senzibilitet za kič, a kič je bitan element homoseksualnog identiteta. Tu je i smisao za humor. Gledajte, ono za što sam zainteresiran je neka vrst sloma muškosti. U filmu imate lik Eliasa, vlasnika motela, za kojeg smatram da je prikriveni homoseksualac koji želi poljubiti Heralda, ali je odbačen. On je bijeli privilegirani muškarac i to mu teško pada. Ne smatram da su svi likovi u ovom filmu prikriveni homoseksualci, ali je požuda razlog za pokretanje događaja u filmu. Postoje elementi u filmu koji ukazuju na homoseksualnost, ali nisam želio dublje ići u tu temu. Za mene je najvažnija stvar u filmu solidarnost između Dayane i Heralda. Ja jesam homoseksualac, a homoseksualnost je u ovom filmu primjetna jer smo svi pomalo homoseksualci.