Objavljeno u Nacionalu br. 834, 2011-11-08

Iako nema sumnje da je Ozna 1945. ubijala ljude, svjedoci istrage ne sjećaju se tko je zapovjedio likvidacije zarobljenih civila u Dugoj Resi

Među 50-ak svjedoka protiv Josipa Boljkovca petero je starih partizana i komunista koje MUP i DORH smatraju ključnima: trojica nekadašnjih oficira KNOJ-a i dvoje službenika Ozne, daktilografkinja i jedan operativac. Značaj petoro ostarjelih partizana proizlazi iz njihovih unisonih tvrdnji da je Boljkovac u svibnju 1945. bio jedan od šefova Ozne na karlovačkom području. Naime, zbog iznimnih okolnosti u kojima je 2011. skrojen istražni progon, Boljkovca je moguće kazneno goniti samo po zapovjednoj odgovornosti. Nema nikakvih dokaza da je vlastotručno mrcvario i ubijao žrtve. Utoliko je važnije pokazati Boljkovčeve tadašnje zapovjedne ovlasti nad jednom četom KNOJ-a, koja je obavljala uhićenja u prvim danima nakon II. svjetskog rata.

POČETNI JE PROBLEM da su istodobno, na istom području, djevojale dvije razine Ozne: kotarska i okružna. Boljkovac je rukovodio kotarskom, što nikad nije poricao. Kao tipični izdanak svoje komunističke generacije, smatrao je to osobnim prilogom “sovjetskoj Hrvatskoj”. No otkako je postao važan za HDZ, uporno je ponavljao da nije sudjelovao o odmazdama tadašnjih ratnih pobjednika. Doduše, prije 2011. postojao je pokušaj da se dokaže Boljkovčeva odgovornost za zlostavljanje i ubijanje ratnih zarobljenika u karlovačkom logoru Dubovac. Ali je nedvojbeno utvrđeno da kotarska organizacija Ozne nije Boljkovcu davala takvu mogućnost. Odmah je Dubovac ostavljen po strani za neku buduću eksploataciju.

Kazneni progon zaokrenuo je prema komunističkim zločinima u Dugoj Resi, gdje se nekoliko mjeseci nalazilo sjedište kotarske Ozne. Upadljivo, lovili su Boljkovca, a ne “duševne boli” sinova i kćeri poubijanih ljudi, kako piše u obrazloženju istražne sutkinje Jadranke Mandušić, koja je 2. studenoga naložila Boljkovčevo uhićenje. Tako je “slučaj Boljkovac” postao ogledalo HDZ-ove strategije u tretiranju zločina i kazne: zločini u Hrvatskoj žigošu se u povremenim kampanjama, ne zato da se od žrtve stigne do krivca, nego obratno, da se zločin prilijepi unaprijed odabranom liku i djelu, ovisno o trenutačnim političkim potrebama. Posljednja politička potreba pojavila se u izbornoj 2011. Time je i drugi put zagrabljeno u pričuvu od 19 leševa koji su 1998. iskopani u zoni Vidanke-Curak kod Duge Rese. No te godine, kad je detektirano dugoreško stratište, bio je živ Franjo Tuđman, osnivač i lider HDZ-a. Nikome od HDZ-ovaca nije palo na pamet da obrati pažnju na žrtve najmračnijega komunističkog razdoblja, osobito ako su eventualno ukazivali na komunističke egzekutore hrvatske nacionalnosti. Tko zna kakva bi se vrsta odgovornosti otkrila za samoga Franju Tuđmana, tada revolucionarnog člana KP Hrvatske, a na kraju zagovornika ustaškokomunističke pomirbe.

KAKO GOD BILO, HDZ-ovo ustaško-komunističko bauljanje zasad se fokusiralo na Josipa Boljkovca, osnivača HDZ-a iz Tuđmanove antifašističke kvote, danas onemoćala i politički bezopasna 91-godišnjaka. Kako je javno rečeno, njegovo uhićenje trebalo bi emitirati simboličku poruku o trenutačnoj HDZ-ovoj netrpeljivosti prema lijevoj ideologiji. “S materijalom koji čini temelj Boljkovčeva progona meni je preostala samo zadaća da dokažem kako su na pogrešan način interpretirali moć i ulogu Ozne za kotar Karlovac”, kaže njegov odvjetnik Anto Nobilo. Koliko je Nacional uspio doznati iz neslužbenih pravosudnih izvora, koncept te simboličke predstave kreiran je na početku ove godine, uoči saborskog izdvajanja dodatnih sredstva za novu forenzičku obradu tijela ekshumiranih 1998. Nadležne institucije, na čelu s MUP-om koji je inicirao tu akciju, time su dobile stanovit izbor za optuživanje: Ozna ili četa KNOJ-a koja je u isto doba operirala na karlovačkom području. Izabrali su kotarsku Oznu i među prvima je saslušan tada 19-godišnji knojevac Mihajlović, pritisnut sjećanjem kćeri ubijenog Josipa Brozovića da je riječ o partizanskom vojniku koji je u svibnju 1945. iz obiteljske kuće deportirao njezina oca. Budući da je svjedokinja svojim očima vidjela da joj Mihajlović odvodi oca, kasnije smaknutog bez optužnice i suda, on je saslušan u travnju 2011. Nakon malog kolebanja, priznao je uhićenje, ustvrdivši da su sve KNOJ-eve deportacije obavljene prema nalogu iz Ozne, ali nikada izravno, nego zaobilazno, posredstvom zapovjednika jedinice Korpusa narodne obrane Jugoslavije. “Koliko znam, u to vrijeme šef Ozne bio je ili Josip Boljkovac ili Vlado Novaković… Također mi je poznato da je postojao popis na temelju kojeg su se tražili ljudi, a tko je taj popis sastavio, ja ga nisam vidio, ne znam tko ga je sastavio… Što se Boljkovca tiče, s njim je kontaktirao komandir Slavko Delač, a ne ja… Nemam saznanja da su ti ljudi bili fizički maltretirani, a nemam ni saznanja prema kojem ključu su ti ljudi dovoženi”, stoji u travanjskom iskazu bivšeg knojevca.

MUP i DORH smatraju Mihajlovićevo svjedočenje osobito dragocjenim – jer izrijekom spominje Boljkovčevo ime. Mihajlović je upao između dvije ekshumacije, one prve iz 1998., kad je detektirano stratište u dugoreškoj zoni Vidanka-Curak. Tijela su iskopana i prebrojena. Zaključeno je da pripadaju crnoj rupi hrvatskog komunizma. Uz pijetet i paljenje svijeća, preseljeni su na lokalno groblje. Druga ekshumacija obavljena je ovog lipnja, kako kaže službeno rješenje, radi utvrđivanja identiteta DNK-analizom. Analiza nije donijela očekivan uspjeh: šest žrtava jest identificirano, ali nisu utvrđeni uzroci njihove smrti. Neidentificirane žrtve nedvojbeno su pak ubijene vatrenim oružjem. Zato se danas samo nagađa tko od rodbine može posvjedočiti da je riječ o njihovim očevima, ujacima, stričevima koji su u Oznu odvedeni na saslušanje.

PRILIČNO NEODREĐENU rezultatu dodan je davno poznat, razjašnjeni slučaj: pogubljenje Petra Gračana, koji ne spada ni u stratiše Vidanka-Curak ni u klasičan profil tadašnjeg “narodnoga neprijatelja”. Naime, njegov rođeni brat istodobno je marširao u partizanskim jedinicama KNOJ-a, po čemu bi se moglo zaključiti da je Petar Gračan spadao u “ilegalce”, partizanske suradnike na ustaškim terenima. Ipak je uhićen i likvidiran, a njegovo tijelo locirano je već u jesen 1945. uz željezničku prugu. Njegova očajna supruga organizirala je prijenos kostiju na lokalno groblje Sveti Petar, nakon čega je postala predmetom posebna, neponovljiva kaznenog suđenja. Zasad nema informacije o tome da je Josip Boljkovac, kao šef Ozne, sudjelovao u progonu koji je za sobom ostavio pouzdane pisane tragove. U konfuziji na brzinu sabranih činjenica, koja na neki način preslikava kaos vremena u kojima su zločni počinjeni, odlučeno je da se Boljkovac tereti za sve identificirane i neidentificirane žrtve, za tijela na kojima postoje tragovi likvidacije vatrenim oružjem i za ona na kojima ne postoje. Ukratko, za zapovjednu odgovornost nad egzekucijskom četom KNOJ-a, koja se sastojala od 40-ak ljudi. Odluka o uhićenju donesena je u srpnju 2011., na užem MUP-ovu kolegiju, upravo onih dana kad je ministar Karamarko radio na revitalizaciji svoga članstva u HDZ-u. Što god pričali o njegovu nastojanju da se ukorijeni u izbornoj bazi proustaških desničara, Karamarkova karijera demonstrira savršenu ideološku ravnodušnost. Činjenica da je slijepo slijedio prilično raznolike ideološke profile, koje je potom simbolički ili kazneno eliminirao, govori isključivo o praktičnu umu: Vladimira Fabera, Antu Gotovinu, Ivu Sanadera. Nakraju, eto, i Josipa Boljkovca, s kojim je osnivao HDZ, razrađujući “nacionalnu pomirbu” ustaša i staljinista protiv demokratske ljevice i SDP-a.

Aktualne nevolje s istraživanjem komunističkih zločina proizišle su iz tzv. revolucionarnog prava, koje je tih godina i mjeseci oslobađalo, na jednoj strani, karlovačko područje od njemačkih trupa i ustaške NDH, a na drugoj – od “kulaka”, klasno-komunističkih protivnika. Premda je komunističko vodstvo, načelno, na papiru, imalo jasan nacrt svoje izvršne vlasti, realizacija na terenu počesto je producirala konkurentsku tučnjavu između Partije, vojske i tek začetih civilnih ustanova. Čak i sami akteri teško su se snalazili u “papirnatoj” strukturi. Tako je, za razliku od knojevca Mihajlovića, drugi od pet partizanskih svjedoka dao drukčiji pogled na Oznu kotara Karlovac i Josipa Boljkovca.

“VLADO NOVAKOVIĆ kao načelnik Ozne imao je najveću vlast, a bio je član politbiroa Okružnog komiteta. Mislim da je sudbina pojedinca bila u njegovim rukama, od uhićenja pa nadalje”, izjavio je, izrijekom optužujući šefa okružne Ozne, koji je Boljkovcu bio nadređen. Što se MUP-a tiče, najpodobniji odgovor za ovu priliku pronađen je u Hrvatskom državnom arhivu, iz kojega su, za potrebe Boljkovčeva progona, izvučene neke Titove zapovijedi. Ostatak svjedoka govori o uhićenim civilima, svojim očevima i djedovima, koje su posjećivali u podrumu dugoreške vile, donoseći im hranu u danima sveopće poratne gladi. Dok su neki, nakon saslušanja, pušteni na slobodu, njih 19 završilo je u kolektivnoj grobnici na mjestu strijeljanja. Krivac je mogao biti bilo tko od spomenutih: od knojevaca i okružnog oznaša Novakovića do Boljkovca. No dok se slučaj mogao pošteno istražiti, mjesta partizanskih egzekucija služila su za povremeno paljenje svijeća unutar projekta “nacionalna pomirba”. Danas, kad su sve manje šanse da se krivci privedu pravdi, služe kao priručni materijal za novi izborni ciklus HDZ-ovih političkih karijera.