Surova Politika

Uvodnu, svečanu i pozdravnu riječ nije dobila pobjednica izbora, nego šef HDZ-a. Karamarko je nastupio u ulozi pobjednika, potisnuvši gđu Kolindu u drugi plan. Tek kad se on načestitao i nazahvaljivao, i zaključio da je dovoljno istaknuo svoju važnost, priliku za kontakt s mikrofonom dobila je nova predsjednica Republike, zbog koje se i događalo sve što se događalo

Kad je dr. Ivo Josipović, nasmiješen i vedar kao da je upravo osvojio bingo, na kraju izborne večeri čestitao suradnicima i biračima na pobjedi demokracije, kod pažljivijih promatrača hrvatske burleske ta njegova raspoložena predstava ostavila je krajnjeosebujan dojam.

Bilo je potpuno jasno da nikome ni na čemu drugom ne može čestitati. Radujte se, dakle, jer maknut sam s Pantovčaka na demokratski način; da je drukčije, ne bi bilo dobro. Ulazi u povijest nepokolebljivi gospodin Josipović kao prvi predsjednik na položaju koji je u kampanji uspio, folklorno rečeno, proćerdati petnaestak posto prednosti iz predizborne faze. Njegov poraz svakako je debelo razočaranje za hrvatsku građansku klasu, koja je u oštroj društvenoj defenzivi, gotovo odumiranju. Zašto je Josipović izgubio? U načelu, zato što je na seriju Karamarkovih šamara odgovarao okretanjem drugog obraza.

PODCIJENIO JE NE SAMO SNAGU HADEZEOVSKE DEMAGOGIJE, nego i manipulativnu logistiku koja je prati. Kako je moguće, na primjer, da se u Hercegovini glasovalo do jedanaest navečer, i to uz nekakve potvrde o pravu glasa koje su se masovno podizale na sam dan izbora? Nečuveno. Već dvadeset pet godina na snazi je pravilo da Hrvatskoj presuđuje dijaspora, a građanski politički sustavi ne pronalaze načine da promijene to stanje. Brižljivo isplanirana diverzantska operacija dobivanja izbora preko veteranske gerile, Bosne i emigracije provedena je bez ikakve bitne primjedbe ili protuakcije gospodina Josipovića, SDP-a i drugih koji stoje uz njega. Imali su godine na raspolaganju da stvore plan suprotstavljanja podmuklim izbornim pravilima i evidentnim manipulacijama neprijatelja, u čemu ih je u prvome redu sprečavao strah od predvidljive desničarske reakcije. Kad je tako, neka gube, zaključiti će stoik.

U završnoj riječi gospodin Josipović svečano je najavio daljnje bavljenje politikom, navodeći milijun glasova dobivenih na izborima kao nekakvu aktivu koja mu otvara politički prostor. Taj optimizam ponešto je preuranjen. Nema u politici automatskoga prenošenja simpatija iz jednoga diskursa u drugi. Josipović je dopustio – u proceduralnom i rezultatskom smislu – realizaciju izbornoga apsurda kojem smo svjedoci i ta će ga fama pratiti. Od aktivnoga predsjednika, sa svim mogućnostima inicijative koje mu nudi položaj, koji pritom uvjerljivo vodi u anketama, preko noći se pretvorio u odlazećega predsjednika koji stolicu – demokratski radosno – prepušta designiranoj predstavnici antigrađanskoga pokreta, a za sebe najavljuje nekakav slavni novi početak.

Postoji očita rupa u toj shemi. Pozitivna karizma koja se – u ne tako nepovoljnim okolnostima – nije uspjela realizirati, lako se pretvara u negativnu. Premda danas suosjećaju s njim, i simpatiziraju ga, gospodin Josipović intimno je razočarao mnoge svoje glasače, i pitanje je kakav će stav prema njemu zauzeti u budućnosti.

KAKO TRENUTNO STVARI STOJE, SDP-u – kao i bilo kojoj drugoj grupaciji – Josipović bi u popudbini osim akademskoga ugleda donio i okus nepotrebnoga poraza. Osim toga, predsjednik Josipović osvojio je solidan dio glasova ne zbog svoje političke fascinantnosti, nego zato što je na položaju predsjednika bio brana HDZ-ovoj sirovoj agresiji, koja vrijeđa građane. Pucanjem te brane gubi se njezina svrha.

Izgubio je izbore koje je, po mnogim uključenim čimbenicima, morao dobiti, i to će ostati zabilježeno u kolektivnoj memoriji. Na lijevoj strani hrvatske scene u prvi plan sad definitivno izbija Zoran Milanović, koji je svjestan situacije i u zadnje vrijeme pokazuje nestandardnu mjeru spremnosti na borbu. Svjestan je svoje uloge posljednjega građanskoga bedema pred hadezeovskom nacionalističkom invazijom. Skriveni nevoljni saveznik u toj zamršenoj drami mogla bi mu postati (nitko drugi nego) Kolinda Grabar-Kitarović, njegova nekadašnja kolegica u Ministarstvu vanjskih poslova, koja u rudimentarnim krugovima HDZ-a nije suviše popularna i potiho je doživljavaju kao “englesku agenticu”. Nova predsjednica države i gospodin Karamarko zapravo su dva svijeta, i njihov sukob – za suptilnije promatrače očit – otvorio se već u trenutku prve proslave predsjedničke pobjede.

Uvodnu, svečanu i pozdravnu riječ na toj proslavi nije dobila pobjednica izbora i nova predsjednica države, nego šef HDZ-a. Tomislav Karamarko nastupio je u ulozi pobjednika izbora, potisnuvši gđu Kolindu u drugi plan. Tek kad se on načestitao i nazahvaljivao, i zaključio da je u dovoljnoj mjeri istaknuo važnost svoje osobnosti, priliku za kontakt s mikrofonom dobila je dužnosnica zbog koje se događalo sve što se događalo. Radi se o Karamarkovoj nesigurnosti u vlastiti liderski autoritet, koja ga tjera na takvo neprotokolarno eksponiranje. On nije nastupio kao visoki najavljivač pobjednice Kolinde, nego kao vođa stranke koji naciji znakovitim govorom želi dati na znanje da je politički važniji od nove predsjednice države i da je u svakom slučaju najzaslužniji za njezin uspjeh.

Već u prvim satima mandata Kolinda Grabar-Kitarović suočila se, dakle, s Karamarkovim sofisticiranim otporom njezinoj rastućoj popularnosti. Fundamentalisti su s njom na oprezu. Obavezna je nastupati nestranački i djelovati kao “predsjednica svih građana”, što je zapravo u temeljitoj suprotnosti s Karamarkovim programom nove nacionalističke dominacije u Hrvatskoj.

Ona ne može, poput gospodina Karamarka, politički živjeti od antivladinih tirada, neprestanoga ulagivanja HDZ-ovu veteranskom servisu i ritualnoga obraćanja “Hrvaticama i Hrvatima”. Da se pretvori u militantnu propagatoricu HDZ-ove retrogradne ideologije, nastupila bi ne samo protivno slovu i duhu svoje funkcije, nego i svjetonazoru svojih zapadnih poslodavaca o kojima mora voditi računa. Osim toga, Kolinda Grabar-Kitarović potječe zapravo iz drugoga HDZ-a, nešto europskijeg od današnjeg, bez obzira na to što ga je tada vodio Ivo Sanader. Čini se da mjerila koja nameće gospodin Karamarko nisu njezin prirodan način političkoga razmišljanja.

U PERSPEKTIVI SE MOŽE OČEKIVATI vrlo rani početak bitke za parlament i radikalizacija Milanovićevog stava prema HDZ-u i desnici, jer vidjelo se da od Josipovićeva ufanja u proceduru, smirenost i logiku velike vajde nema. Može se očekivati i jačanje raskola na liniji Kolinda-Tomislav, ali on će se do parlamentarnih izbora na sve načine zadržavati pod tepihom. Ako se na predsjedničkim izborima netko pokazao kao neadekvatan lik u adekvatnom vremenu, onda je to I. V. Sinčić, koji je uoči drugoga kruga pozvao glasače da na listić dopišu broj tri s njegovim imenom i na taj način izveo gestu dostojnu lukavosti razrednoga derišta.