Tomislav Karamarko kao prvi potpredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost i unutarnje poslove, ne bi mogao proći sigurnosnu provjeru. Razlog tome su njegovi specifični kontaki s osobama koje se nalaze pod istragama ili su već optužene. To Karamarka diskvalificira kao dužnosnika u doticaju s najosjetljivijim državnim dokumentima. Tvrdi to za Nacional visoki izvor iz pravosudnog sustava koji vjeruje da je to bio glavni razlog što je Karamarko želio preuzeti kontrolu nad sigurnosnim službama, odnosno postaviti na poziciju šefaSOA-e osobu od svog osobitog povjerenja.

“Karamarko ima intenzivne kontakte s Josipom Petrovićem, ali u kontaktu je i s osobama kao što su Zdravko Mamić i Željko Biloš. Nemojte zaboraviti da je Zdravko Mamić bio s Karamarkom u VIP salonu u izbornoj noći. Sva trojica, Petrović, Biloš i Mamić, bila su u raznim fazama pod osjetljivim istragama. Petrović i Biloš obuhvaćeni su optužnicom u slučaju odavanja informacija iz tajnih policijskih istraga. No neovisno o tome, Jozo Petrović trebao je biti pod nadzorom SOA-e čim se saznalo da je s mjesta člana Uprave Ine prešao na mjesto savjetnika MOL-a, s obzirom na to da su u tom slučaju u pitanje došli hrvatski nacionalni interesi. On je trebao biti pod nadzorom SOA-e non-stop, a Karamarko je kao bivši šef SOA-e to morao znati”, tvrdi Nacionalov izvor s dugogodišnjim stažem na najvišim funkcijama u pravosudnom sustavu.

TAJ NACIONALOV IZVOR nije jedini koji smatra da se slučajem Petrović – Karamarko ne bi trebalo baviti samo Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, već i USKOK i DORH. “Tomislav Karamarko postao je preveliki uteg ovoj vladi i trebao bi, u najmanju ruku, sam dati ostavku. Čovjek koji je toliko kompromitiran ne može s najviše pozicije biti nadležan za pitanja domovinske sigurnosti”, smatra Nacionalov izvor.

I drugi izvori iz političkih i pravosudnih krugova upozoravaju da su i Jozo Petrović i Željko Biloš postali subjekti policijskih istraga još dok je ministar unutarnjih poslova bio upravo Tomislav Karamarko. Prema optužnici koja je potvrđena u siječnju ove godine, Željko Biloš i Josip Petrović su tijekom 2010., 2011. i 2012. godine preko posrednika tražili i dobivali informacije iz tajnih istraga te informacije o tome provodi li policija nad njima istrage, jesu li pod tajnim nadzorom i prisluškuju li im se telefoni.

Cijela priča počela se raspletati kada su u rujnu 2012. zbog curenja informacija iz tajnih istraga, uhićeni policajci Marko Svalina i Vjekoslav Drnić. Nakon njihova uhićenja, tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić izjavio je u Saboru da su informacije koje su policajci odavali zainteresiranim osobama, uzdrmale četiri tajne istrage koje su u tom trenutku bile u tijeku. Optužnica je obuhvatila 15 osoba, među kojima su i “mozgovi operacije” Vlado Rajić i Igor Mlinar koji su bili poveznica Biloša i Petrovića s policajcima koji su za novac i druge usluge prodavali tajne informacije. Među optuženim policajcima, djelatnicima PNUSKOK-a, nalazi se i Selma Abadžić, inače bliska obiteljska prijateljica Tomislava Karamarka.

Istraga je obuhvatila i gotovo cijelu 2012. godinu, odnosno vrijeme kada se, nakon promjene vlasti, Karamarko kandidirao za mjesto predsjednika HDZ-a. Upravo u tom periodu, 12. siječnja 2012. njegova tadašnja partnerica Ana Šarić osnovala je agenciju Drimia koja je svega tri tjedna nakon osnutka potpisala ugovor s tvrtkom Peritus Savjetovanje u vlasništvu Joze Petrovića. Datum početka suradnje s Petrovićem otkrila je sama Ana Karamarko u intervjuu Večernjem listu, nakon što je Nacional objavio njezin ugovor s Petrovićem iz 2013.

KAO KANDIDAT ZA PREDSJEDNIKA HDZ–a Tomislav Karamarko imao je stožer u hotelu Panorama, a vrlo čest gost u tom stožeru bio je upravo Jozo Petrović za kojeg Nacionalovi izvori tvrde da je otpočetka bio pozadinski uključen u Karamarkovu kampanju. Istovremeno, cijelo to vrijeme Petrović se nalazi i pod policijskom istragom zbog sumnje da je preko posrednika plaćao djelatnike PNUSKOK-a za odavanje informacija iz tajnih policijskih istraga, isto kao Željko Biloš. Biloš je jedan od najbogatijih i najmoćnijih osječkih poduzetnika i vlasnik Osječke televizije.

Željko Biloš bio je od 10. lipnja 1999. do 15. listopada 2002. i član Nadzornog odbora tvrtke Ina – Osijek Petrol, u vlasništvu Ine, koja je kasnije pripojena Ini, a član Nadzornog odbora te tvrtke bila je i Nada Biloš, i to u periodu od 25. veljače 2009. do 8. svibnja 2012., dakle, velikim dijelom u vrijeme kad je Josip Petrović bio član Uprave Ine. Tvrtka Ina – Osijek Petrol prošle godine pripojena je Ini.

Kad je afera o curenju podataka iz policijskih istraga u rujnu 2012. izbila u javnost, Večernji list pisao je da se zbog kupnje Osječke televizije Željka Biloša povezivalo s HDZ-om, odnosno s predsjednikom stranke Tomislavom Karamarkom “koji je baš na toj televiziji imao veliku minutažu tijekom unutarstranačkih izbora”. Osječka televizija preuzela je i emitiranje emisije “Bujica” nakon što je voditelj Velimir Bujanec upao u pravne probleme.

Kontakti Željka Biloša i Tomislava Karamarka zabilježeni su čak i u predmetu o curenju informacija iz tajnih istraga.

“Poznato je da su Karamarko i Biloš pili kave u Zagrebu, a povezuju ih i zajednički prijatelji. Osim Joze Petrovića, koji je jako dobar s Bilošem, poveznica između njih dvojice je i Mate Radeljić, savjetnik predsjednice Republike Hrvatske za unutarnju politiku za kojeg se smatra da je na tu funkciju došao upravo po Karamarkovoj liniji, preciznije po liniji Biloš-Petrović”, tvrdi Nacionalov izvor. Mate Radeljić bio je direktor Osječke televizije u vrijeme kada se odvijala afera s curenjem tajnih policijskih informacija.

Nacional je prošle godine objavio sadržaj optužnice iz koje proizlazi da je Mate Radeljić, u najmanju ruku, bio detaljno upućen u sporne aktivnosti svog tadašnjeg šefa Željka Biloša, odnosno u njegovu ulogu u podmićivanju policajaca radi primanja najtajnijih informacija iz policijskih istraga. Prema dokumentaciji dostupnoj Nacionalu, Radeljić je za te Biloševe sporne aktivnosti doznao u izravnom razgovoru s njime, ali i nekim drugim osobama koje su bile uključene. Radeljić je s Bilošem o tome diskutirao, a vrlo vjerojatno je i prisustvovao nekima od sastanaka na kojima se razgovaralo o tim Biloševim nezakonitim aktivnostima. Da je Radeljić o svemu tome imao informacije iz prve ruke, otkriva sadržaj optužnice koju je lani objavio Nacional.

“Da su predmetnoj narudžbi doista prethodili susreti Stipe Barišića, Željka Biloša i Josipa Petrovića u Malinskoj i Umagu, razvidno je iz telefonskih razgovora između Stipe Barišića i Željka Biloša od 14. srpnja 2012. u 18.53 sata, Željka Biloša i Mate Radeljića istoga dana u 19.22 sata (u taj razgovor se u jednom trenutku uključuje i Josip Petrović), zatim između Željka Biloša i Hrvoja Pezića od 13. srpnja 2012. u 21.18 sati (u taj razgovor se također uključuje Josip Petrović) te razgovora između Stipe Barišića i Dragana Bakovića od 14. srpnja 2012. u 13.35 sati; sadržaj tih razgovora suglasan je s podacima iz dokumentacije pribavljene od hotela Sol u Umagu, i to rezervacija, računa i upita za organizaciju smještaja”, stoji u navodima iz optužnice koja je prvi put podignuta 10. travnja 2014., a Optužno vijeće zagrebačkog Županijskog suda potvrdilo ju je tek u siječnju ove godine, nakon što je prethodno istu dva puta vraćalo na doradu.

RADELJIĆ SE SPOMINJAO i u još jednoj istrazi povezanoj sa Željkom Bilošem, u kojoj ga se tereti zbog velikih poreznih dugova koji su mu se godinama opraštali. U tom slučaju optužnica je podignuta i protiv bivše šefice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec. Jutarnji list objavio je da je Radeljić bio osoba od povjerenja Željka Biloša i da je on bio osoba za vezu sa SDP-ovom zastupnicom u Europskom parlamentu Biljanom Borzan, koja se zalagala za odgodu otplate poreznog duga Biloševoj tvrtki OLT.

Otkriće da se Radeljić nalazio u blizini optuženika dok su razgovarali o kompromitaciji najosjetljivijih policijskih istraga, nije rezultiralo proširivanjem optužnice i na njegovo ime niti je imalo ikakvih posljedica na njegov status u Uredu predsjednice.

No Nacionalovi izvori sada tvrde da je upravo Radeljić imao važnu ulogu u uvjeravanju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da bivšem šefu SOA-e Draganu Lozančiću otkaže povjerenje, zbog čega su izbile velika afera i kriza u odnosima između predsjednice i premijera Tihomira Oreškovića.

Prema tvrdnjama Nacionalovih izvora, Radeljić je predsjednici savjetovao da razriješi Lozančića upravo kako bi Karamarko mogao na to mjesto progurati svog čovjeka. U vrijeme krize oko SOA-e, Karamarko je više puta javno poručivao kako smatra da bi trebao imati pravo prioriteta pri odluci o novom šefu SOA-e. Kad se pojavila informacija da bi premijer Tihomir Orešković na tu funkciju mogao imenovati Daniela Markića, dotadašnjeg načelnika za međunarodnu suradnju u SOA-i, Karamarko je izjavio sljedeće. “Ne znam ništa o tome da je premijer supotpisao ili da je nešto službeno predložio. Nadam se da su to spinovi jer mi kao pobjednička stranka – i ja osobno – imali smo svoje neke preferencije i prijedloge premijeru i očekujem da će to tako biti realizirano.” Ujedno je Karamarko potvrdio da on osobno ima dvojicu kandidata za to mjesto.

Nacional je u to vrijeme prvi pisao da je Karamarkov prvi izbor za novog šefa SOA-e Toni Matas, bivši šef zadarskog centra SOA-e od 2007., kada ga je na tu poziciju postavio upravo Tomislav Karamarko, u to vrijeme čelnik obavještajne službe. Nacional je razgovarao s više izvora iz obavještajnih krugova koji su bili zgroženi takvim Karamarkovim odabirom, ističući da je Matas osobno vrlo lojalan Karamarku te da ih povezuju razna poluprivatna zajednička druženja, ali da za mjesto glavnog šefa SOA-e naprosto nije kapacitiran. No preko njega bi Karamarko mogao ostvariti svoj plan o potpunom nadzoru nad SOA-om. Kad je, međutim, postalo jasno da premijer Orešković neće pristati na Karamarkovo rješenje, iz vrha HDZ-a uputili su dramatične poruke u javnost pa je tako na naslovnici Jutarnjeg lista od 20. ožujka čak objavljeno “upozorenje” da će doći do “rastave braka” ako Orešković “tako nastavi”.

“Ako predsjednik Vlade ne predloži jednog od dvojice Karamarkovih kandidata za šefa SOA-e, kažu naši izvori bliski predsjedniku HDZ-a, lako može doći do prekida suradnje, a HDZ će, kažu u vrhu stranke, brzo naći druge “udavače” za preslagivanje u Saboru (tu se prvenstveno misli na HNS pod vodstvom Ivana Vrdoljaka)”, pisalo je u članku u Jutarnjem listu u kojem je naglasak bio na tome da Karamarko neće dopustiti da ostane bez utjecaja na tajne službe i pitanja nacionalne sigurnosti.

NO NACIONAL SADA DOZNAJE da je premijer Tihomir Orešković već tada bio detaljno upoznat s cijelim slučajem Ina – MOL kao i s ulogom koju je u tom slučaju odradila SOA.

“SOA je cijelo vrijeme intenzivno pratila što se događalo u odnosima Ine i MOL-a, SOA je zaslužna za raskrinkavanje afere s prisluškivanjem i pokušajem kompromitacije bivših članova vlade i uprave Ine, kako bi ih se u arbitražnom postupku prikazalo kao nevjerodostojne aktere, a Dragan Lozančić osobno odnio je premijeru Tihomiru Oreškoviću cijeli predmet i upoznao ga s detaljima”, tvrdi Nacionalov izvor upućen u zbivanja između Ine i Mola. Taj izvor tvrdi da je Orešković stoga morao biti detaljno upoznat i s kompleksnim odnosom Tomislava Karamarka i Joze Petrovića te da upravo zato nije dopustio da Karamarko preuzme kontrolu nad SOA-om. Tvrdi se da je u tome Orešković imao i snažnu podršku određenih stranih struktura koje također prate cijelu situaciju oko Ine i MOL-a.

POSTOJALA JE IDEJA O OSNIVANJU NOVOG VLADINA UREDA za domovinsku sigurnost kojem bi na čelu bio Tomislav Karamarko koji bi time u svojim rukama imao veliku koncentraciju moći i kontrolu nad cijelim obavještajnim aparatom. Naime, taj ured trebao je koordinirati sve sustave u zemlji koji se bave sigurnošću, odnosno kompletni sigurnosni aparat, što uključuje MUP, MORH, SOA-u, vatrogasni sustav, HGSS. Ured je ujedno trebao biti poveznica između premijera, ministara i predsjednice Republike u tom dijelu njihovih ovlasti. Jedan od razloga što taj koncept još uvijek nije zaživio mogla bi upravo biti činjenica da Karamarko nije uspio ostvariti svoj plan uspostave kontrole nad obavještajnim sustavom najprije postavljanjem sebi odanih ljudi na čelna mjesta u službi. Tada se ne bi moglo dogoditi da on, na primjer, ne prođe sigurnosnu provjeru kakvu bi zahtijevao dolazak na takvu funkciju, gdje bi Karamarko dobivao sve povjerljive dokumente SOA-e koje inače dobivaju samo predsjednica i premijer.