Slavko Goldstein započeo je pisati svoju novu knjigu o ustaškim zločinima. “Trebala bi to biti moja posljednja knjiga”, izjavio je Goldstein za Nacional, koji je dobio uvid u dosad napisana poglavlja. Nova Goldsteinova knjiga tematikom će se osloniti na ranije objavljenu “1941. – godina koja se vraća” (Novi Liber, 2007), ali i prikupiti ključne informacije o ubijanju u režiji ustaša u Jadovnom ponad Gospića u ljeto 1941., kada je tamo smaknut i Slavkov otac, karlovački knjižar Ivo Goldstein. Tu je vijest Nacionalu osobno potvrdio sam autor i urednik knjige Seid Serdarević, čija je izdavačka kuća već objavila Goldsteinovu raniju knjigu “Jasenovac – Tragika, mitomanija, istina” (Fraktura, 2016). Vijest postaje tim više relevantna jer premijer Plenković izgleda shvaća da ne može više odugovlačiti s jasnim određenjem prema ustaškom pokretu i prema sramotnim pojavama kakva je ploča s ustaškim pozdravom “za dom spremni” u Jasenovcu. Članovi obitelji i izdavač knjige zamolili su da se napisana poglavlja Goldsteinove nove knjige izravno ne citiraju. Međutim, svakako se može reći da ta poglavlja još jednom jasno potvrđuju autorov humanizam i njegovu pronicljivu sposobnost rekonstrukcije konteksta i samih događaja.

Da kani pisati o Jadovnom, strašnom mjestu pogibije svoga oca, potpisnik ovog teksta saznao je još prije otprilike godinu dana. Slavko Goldstein zamolio je autora teksta za pomoć u nekim istraživanjima koja se tiču Katoličke Crkve 1941.

Goldstein započinje knjigu iznošenjem svojih sjećanja: s bratom Dankom sluša vijesti na radiju o bombardiranju Beograda, postaje im jasno da je počeo rat pa se njihov otac javlja kao trećepozivani rezervist. Kupuju se zalihe hrane, a već trećeg dana nakon toga njemačke trupe i tenkovi ulaze u Karlovac.

U četvrtak, 10. travnja, predvečer su s prozora gledali kako nestaje Jugoslavija i uspostavlja se Nezavisna Država Hrvatska. Na Zrinjskome trgu ispred njihove kuće grupa od pedesetak naoružanih zaštitara, pripadnika HSS-ovske paravojske, postrojava se u vojnički red, sa svojih kapa i rukava skidaju zaštitarske ambleme, kite se hrvatskim trobojnicama i na brzinu improviziranim obilježjima “NDH” i “U”. Pred vojnim magazinima na zapadnom rubu Zrinjskoga trga jugoslavenski vojni stražari bez otpora polažu svoje oružje pred nanovo okićenim zaštitarima koji preuzimaju vlast nad magazinima. Na ulicama je vrlo malo građana koji vjerojatno žure svojim kućama. Na krovovima već lepršaju hrvatske trobojnice.

Ivo Goldstein opet postaje civil i pita se što učiniti. Skloniti se nakratko ili čak krenuti prema Italiji, gdje knjižar Goldstein ima neka poznanstva i gdje za Židove nema drastičnih opasnosti?

Slavko opisuje te prve dane nove ustaške vlasti u Karlovcu, kada su se pravile lomače i palile srpske knjige. Svatko je znao da s ustaškom vlašću pod njemačko-nacističkim pokroviteljstvom predstoje razne protužidovske mjere, ali nitko tih dana još nije ni slutio da će se uskoro raditi i o životima. Zatim Goldstein opisuje okolnosti donošenja nacističkih odredbi o konačnom uništenju Židova i kontekst donošenja tako radikalnih i ubojitih mjera. Opisuje i život Židova u Jugoslaviji prije početka Drugog svjetskog rata, otpor nacistima i političke odnose u Europi, kako je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu i kako je izveden glasoviti puč 27. ožujka 1941., što je tada Tito napravio i, ukratko, kako je nastala NDH.

Podsjeća Slavko Goldstein na to da su pučisti već 27. ožujka ujutro napali turistički ured njemačkog Reicha u Beogradu i paradno zapalili zastavu s kukastim križem. Za sujetnog Hitlera to je bila teška uvreda koju je odmah teško kaznio. Već poslijepodne tog istog dana, 27. ožujka, napisao je “Weisung 25” (Uputu 25) kojim naređuje Wehrmachtu da u najkraćem roku napadne i razbije Jugoslaviju. U četvrtoj točki Upute usput spominje da Srbiju treba staviti pod okupaciju, a Hrvatima dati autonomiju. I tako je nastala Nezavisna Država Hrvatska.

Nacional je kontinuirano iz prve ruke do trenutka kada se Goldstein razbolio, bio informiran o napretku u radu na knjizi. Autor knjige naročito je zahvalan na pomoći koju je pri radu na knjizi dobio iz više važnih izvora. Među njima je i Srpsko narodno vijeće koje je otvorilo Slavku važan Arhiv Srba u Hrvatskoj, premda je Arhiv više dobio nego što je dao jer je Goldstein odlučio donirati mu svoju arhivsku građu. Suradnici Arhiva pomogli su mu u traženju nekih dokumenata o Jadovnom i tom strašnom ljetu 1941., koji su se pojavili nakon iscrpne pripreme te dok je Goldstein pisao knjigu “1941. – godina koja se vraća”.

Goldstein je dobio i vrlo važne, po svemu sudeći ključne podatke iz Italije. Riječ je o dokumentima koji zorno pokazuju koliko su zbog ustaških zločina užasnute bile čak i talijanske fašističke vlasti koje su i izvršile pritisak na Antu Pavelića da zatvori kompleks Jadovno. Goldstein je smatrao da mora otići korak dalje od nedavno preminula Đure Zatezala koji je sistematski proučio kompleks logora smrti Gospić-Jadovno-Pag. Moglo bi se raditi o kapitalnom Goldsteinovu djelu, čemu pridonosi njegov istančani osjećaj za preciznost u radu i upornost da do u tančine provjerava sve što napiše ili objavi.

Nova knjiga vjerojatno će dodatno ugrijati krv gorljivim zagovornicima podjela na lijeve i desne. U novoj knjizi o 1941., godini koja će obuhvatiti i cijeli Goldsteinov partizanski staž te godinama poraća iz kojih Goldstein, na temelju sjećanja i povijesnih istraživanja ispisuje svojevrsnu povijest tragedija dvadesetog stoljeća, nema ni zrna isključivosti vremena koje opisuje.

U knjizi se piše o vrijednosnom sustavu koji današnja Hrvatska s mukom učvršćuje: sustavu koji pojedinca pretpostavlja masi, osobu nasuprot ideji, mišljenje nasuprot pukome uvjerenju, sumnju predrasudi, ali i otvorenost cinizmu… I sve to bez apstraktnih fraziranja: život Slavka Goldsteina, kao uostalom život goleme većine europskih, srednjoeuropskih naročito, Židova u dvadesetom stoljeću, obilježen je s toliko patnje i tragedije, toliko dvojbi i prijeloma, da slobodoljubivu čovjeku nisu potrebne fraze kako bi opisao dramu čovještva: ako posjeduje dovoljno humanosti, istinoljubivosti i hrabrosti za kritičku metodu, već će pukim nizanjem činjenica opisati i najdublje dno i najvišu plemenitost.

Goldsteinova nova knjiga također bi trebala biti veliko otrežnjenje za nacionaliste: kombinacija autobiografije i historiografije, memoara i povijesti. U njoj autor, rođen u obitelji slobodoumnoga židovskog knjižara Ive Goldsteina, opisuje ljude i događaje koji se poput krugova šire oko njegova života. Svjestan manjkavosti pamćenja, jer je 1941. imao 13 godina, Goldstein je sjećanja tijekom godina proširivao spoznajama iz dokumenata i svih ostalih dostupnih izvora, provjeravajući ih nepopustljivom kritičkom metodom o kojoj ne propušta ostaviti traga, nudeći uvijek kao rezultat djelo koje ispisuje višedimenzionalnu i promišljenu, a svejedno razgovijetnu i sažetu povijest Hrvatske od 1941. pa gotovo do danas.

Slavko Goldstein je prošlog utorka, 22. kolovoza, proslavio svoj 89. rođendan. Dogodilo se to, nažalost, u bolnici, gdje je ležao zbog upale pluća koja se nakalemila na sve muke otkako se prije nekoliko mjeseci suočio sa zdravstvenim problemima. Ubrzo mu je bilo bolje i pušten je iz bolnice, a prošlog petka uspjeli smo kratko porazgovarati.

Zanimalo ga je najviše sve oko požara u Hrvatskoj, kako je Dalmacija izranjavljena. “Znate, Drago”, rekao je nakon jedne stanke u razgovoru, “moj će oporavak biti dug i težak”. Zatim je opet zaspao.

U ranijim razgovorima o novoj knjizi Goldstein je za Nacional pojasnio kako su obrasci ponašanja ustaške vlasti proizlazili iz njihove ideologije, specifičnog spoja njemačkog nacizma i talijanskog fašizma primijenjenog na hrvatske prilike. Primjer i poticaj progonima i ubijanju Židova u Hrvatskoj i u Zagrebu bila je politika Trećeg Reicha, koja je na NDH imala presudni utjecaj i o kojoj je NDH bila životno ovisna. Nijemci su doveli na vlast grupu za koju su znali da će im po ideologiji i praksi biti vrlo slična. Da su, primjerice, na vlast došli Maček i HSS, smatra Slavko Goldstein, kako su neki željeli i planirali, ne bi bilo progona ni Židova niti Srba, a deportacije Židova nacisti bi morali sami organizirati. Postoji obilje dokaza o tome kako su se ustaše na čelu s Pavelićem planirale, kada uspostave vlast, radikalno obračunati sa Srbima, Židovima te svim stvarnim i potencijalnim političkim protivnicima. I Romi su bili uključeni u taj plan, ali ih nitko nije ni spominjao. Nema tračka sumnje u to da je ustaška vlast bila mišljeno zločinačka.

Mnoge činjenice i događaji opisani u Goldsteinovim knjigama, a osobito u “1941.- godina koja se vraća”, potvrđuju da su razne protužidovske i protusrpske mjere bile provedene je­dinstvenom voljom svih rukovodećih ljudi ustaškog režima, ali i da su, nakon uspostave vlasti, postojale velike razlike u mišljenjima kako ih realizirati i uskladiti s unutarnjim i vanjskopolitičkim okolnostima. Iako je Pavelić mjerama ustaških vlasti obi­čno želio dati privid legalnosti, njegove učestale i ekstremno huškačke pro­tu­židovske izjave u javnosti bile su poticaj najbližim suradnicima da bu­du sve bezobzirniji. Širem krugu ustaških i redarstvenih dužnosnika Pa­velićevi istupi bili su dobar pokazatelj da svaka akcija protiv Srba, Židova i političkih protivnika, ma kako surova bila, u najmanju ruku ima barem prešutnu podršku režima.

Stvaranje etnički čistog teritorija u NDH bilo je u osnovi ustaškoga plana. Unaprijed pripremanom genocidnom “čišćenju prostora” od Srba, pridodani su sustavniji i novostvorenim zakonima potkrepljeniji progoni Židova. Dok su u proljeće i ljeto 1941. po mnogim srpskim selima ljudi masovno ubijani gotovo na samome kućnom pragu, najčešće bez nastojanja da se tome nađu bilo kakva zakonska opravdanja, genocid nad Židovima odvijao se postupnije i racionalnije, u nekoliko faza.

Uzor je očigledno pronađen u razrađenoj nacističkoj metodi koja je predviđala fazu ekskomunikacije, fazu koncentracije i fazu eksterminacije. Ustaški režim je posljednju fazu, fazu eksterminacije Židova, započeo provoditi već u ljeto 1941. godine (o Holokaustu na teritoriju NDH Slavko je sa sinom Ivom napisao knjigu “Holokaust u Zagrebu”, objavljenu 2001.).

Za Židove i Rome bilo je predviđeno potpuno uklanjanje (ma što to značilo), dočim je u rješavanju srpskoga “problema”trebalo primijeniti slogan “trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti”, koji nikada nije bio zapisan, kako su neki istraživači tvrdili, ali je na mnogo mjesta bio dosljedno provođen, s manjim razlikama. Sustavna analiza dokumenata iz različitih dijelova NDH pokazuje da je u provedbi plana bilo mnogo neorganiziranosti, nekontroliranosti, improvizacija, ispada lokalnih moćnika. Pa ipak, jasno je da je provedba plana koordinirana iz Zagreba i trebao se u pojedinim dijelovima NDH različito primjenjivati, ponajprije sukladno lokalnim prilikama, ali je trebao biti žešći u BiH i u planinskim krajevima. Odmah po stvaranju NDH, antižidovska i antisrpska haranga u medijima i javnim istupima postaje politički poželjno ponašanje. Ustaški režim Goldsteinovima je uzeo sve: većinu članova obitelji, ljudsko dostojanstvo, vlasništvo, domovinu, naciju, prošlost i mirnu budućnost. Unatoč tome, Goldstein ispod jednolične uniformirane površine otkriva ljudskost u svakome ponaosob, ma kojoj vojsci pripadao. Njegove knjige bogate su sjećanjima na sitne usluge kojima su neki ustaški dužnosnici pomagali obiteljima ili preostalim karlovačkim Židovima, kao i nečasna ponašanja nekih pripadnika partizanskog pokreta, kojemu se Goldstein, s majkom, priključio 1942., kao 14-godišnji dječak.

Goldstein nije hladni ekspert. Pišući povijest svoje zemlje i svog naraštaja, on piše o sebi i svojoj obitelji. Najprije, on svojim čitateljima pruža nužan povijesni kontekst Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj, a čini to na besprijekoran način. Knjige razlaže s razumijevanjem, a onda i s poštovanjem, nalazeći u svom povijesnom i memoarskom uvidu jednu važnu, ali i iznimno rijetku kvalitetu. On ne piše isključivo iz perspektive žrtve ni analizirajući motive zločinaca, nego o genocidu u Hrvatskoj piše pokušavajući razumjeti motive obiju strana: i žrtava i zločinaca.

Godsteinove knjige imaju više slojeva. Prvi, onaj memoarski sloj obiteljske priče, gdje autor svjedoči o vlastitom životu u dramatičnim vremenima. Drugi sloj je povijesni. Mnogi su ga, kao i ja, pitali zašto je svoju dosada najvažniju memoarističku knjigu nazvao “1941. – godina koja se vraća”. “Zato što je 1941. bila prva godina koja je u hrvatsko-srpske odnose unijela masovne zločine i postala prekretnicom. Uz sve pokušaje, nikada nije do kraja prevladana, vraćala se u svojim recidivima 1945., pa 1991., a na svoj način i 1995. Ako ta knjiga barem donekle pridonese tome da tih vraćanja više ne bude, onda je ispunila svrhu”, kazao je autoru ovog teksta nakon okruglog stola na jednom od susreta židovske kulturne scene Bejahad (što na hebrejskom znači ”zajedno”) u Opatiji.

Završnu misao najbolje Slavkove dosad objavljene knjige svakako treba citirati, kao ljekovitu onima koji bi ponavljali prošlost: “Dvadeseto stoljeće proizvelo je najveće nade čovječanstva, ali je većinu i pokopalo. Postalo je grobnica velikih ideala. Naučilo nas je da su ideali najčešće zavodljive himere i da sumnja nije smrtna slabost, nego nužna obrana od pogibeljnih zabluda.”

Potrebno je suočiti se s činjenicom da je dio pripadnika hrvatskog naroda bio sistemski organiziran u izvršenju zločina protiv čovječnosti. Slavko Goldstein, velikan hrvatske kulture, svakako je neprocjenjiv orijentir u tom bremenitom poslu, kao što će, po svemu sudeći, takva biti i nova knjiga na kojoj radi.