“Ispravci ritma“ nova je predstava izvedbenog kolektiva BADco. u koprodukciji s Dramom HNK u Zagrebu i Dubrovačkim ljetnim igrama. Tekst Gorana Ferčeca inspiriran je “Dobrim duhom Zagreba” Pavla Pavličića, a Goran Sergej Pristaš iz BADco.-a za Nacional je objasnio kako ga on vidi.

„Tekst je nastajao u procesu u kojem je kroz naše ruke prošlo jako puno različitih knjiga, filmova, zvukova i slika, ali Dobri duh Zagreba je u Pavličićevoj pripovijetki čovjek koji poseže za zločinom ne bi li spasio stabilnost događaja. Već u Tadićevu filmu taj “dobri duh” sebe žrtvuje radi uspostave ritma i već tad nestaje s rušenjem Trnja, a danas se žrtvuje na Savici, Cvjetnom trgu pa i na Srđu… U našoj predstavi vraćaju se obojica i pregovaraju o tome što su sve mogli biti, što jesu bili i kako se nositi s poremećenim ritmom i neumitnošću katastrofe“, rekao je Pristaš. Tvrdi i da kazalište nema silu odgovoriti na ta pitanja, ali, kako bi rekao Mladen Stilinović, nema umjetnosti bez posljedica.

„Umjetnost ima tu malu ali neizmjerno važnu snagu da pokaže kako slika svijeta koji nam se prikazuje kroz medije, zabavu, politiku pa i teatar, može biti i drugačija. Viđene iz drugih, izmještenih perspektiva, stvari više ne izgledaju jednako i veze koje spajaju točke u svijetu bitno su promijenjene. Odupirem se svakom instrumentaliziranom vrednovanju umjetnosti koja bi danas trebala preuzeti funkcije drugih društvenih institucija koje je pomela neoliberalna mećava“, objasnio je Pristaš.

Predstava se izvodi u Tonskoj dvorani i problemski pristupa zgradi HNK i unutarnjoj organizaciji prostora koji postaje osmatračnicom trga, grada, teritorija i kozmosa.

„Tonska dvorana je prijelazni prostor između Trga maršala Tita, kojem je nedavno promijenjeno ime, i grotla, mraka kazališne scene. Predstava se odvija između tog orfejskog pogleda u pećinu u kojoj se sažimaju slike svijeta i blještavila ritma svakodnevice koje zasljepljuje pogled. Time nastavljamo pitanje otvoreno u ‘Strancu’, što se vidi kad je previše svjetla?“ rekao nam je umjetnik koji HNK u Zagrebu smatra “odvažnom institucijom”, sa svim njenim problemima, tvorničkim modelom organizacije, podjelom rada iz 19. stoljeća i estetskim opredjeljenjima današnjice. To je, kako kaže, društveno važna ustanova i zato što još uvijek ima kolektivne ugovore, ali izložena je modelu vrednovanja koji uvažava samo dobro menadžeriranje te rekorde u broju naslova i publike. Uprave su politički ovisne i tek treba objasniti pojam neovisnosti javnih ustanova. Predstava se bavi nasiljem kojeg – i fizičkog, i verbalnog, i emocionalnog – ima na svakom koraku. Kako je rekao Goran Sergej Pristaš, pokušavaju učiniti vidljivim neke apstrakcije, kompleksnosti koje se čine nedohvatljivima, učiniti ih opipljivim, osjetilnim, usporiti poruke i razložiti njihova uvjetovanja.

“Ova predstava je pokušaj da se prikaže opsesija, opsesivno nastojanje da se ovlada zbiljom. Citirat ću Ferčeca: ‘Zločin umivanja iznad kade, zločin izrezivanja članaka iz novina, zločin cipela izvrnutih na bok, zločin slamanja čačkalica na sitne dijelove, zločin osjećaja svejednosti prema češlju koji je pao iza vešmašine… ‘ Svi ti zločini koji nas navode na nedjelovanje su oni kojima se bavimo“, ispričao je Pristaš.

Može li se ovu predstavu povezati s Agrokorom i sličnim tvrtkama pretvorbe i privatizacije? Pristaš taj slučaj i način na koji se oko njega vodi medijski spektakl, predstave povjerenstava i press konferencije epskih razmjera vidi upravo kao ono što smatra fabrikacijom slika stvarnosti.

„Sva ta povjerenstva, sve te javne izvedbe simuliraju transparentnost, sve se izvodi na vidjelo, ali ništa iz toga ne izlazi, sve se kreće, sve neprestano proizvodi činjenice, a nikamo se neće stići. Još kad odvjetnici dođu na red, više ništa neće biti razvidno od rasvjetljavanja slučaja. Pravda počiva na činjenicama, kažu, ali ta poplava činjenica potapa ono što je važno – da je kapitalizam legalizirani oblik kriminala.“