Mačka na vrućem limenom krovu’’ klasični je dramski tekst američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa za koji je dobio Pulitzerovu nagradu 1955. godine, kada je i praizveden u New Yorku. U tom tekstu Williams piše duboko emotivnu i potresnu sliku obitelji koja se zaplela u vlastitu mrežu laži i obmana. Smještena u delti Mississippija, u dom Velikog Tate Pollitta, bogatog pamučnog tajkuna, radnja ispituje odnose među članovima obitelji, prvenstveno između njegova sina Bricka i Maggie ‘’Mačke’’, lijepe Brickove supruge koja je udajom u tu obitelj pobjegla od siromaštva. Tekst o patrijarhalnom američkom Jugu 1950-ih godina otkriva dugogodišnje laži, a zbog aluzija na Brickovu homoseksualnost bila je kontroverzna u vrijeme kad je postavljena na kazališne daske. Zbog toga je u scenariju za istoimeni film – u kojem su briljantne uloge odigrali Paul Newman i Elizabeth Taylor kao Brick i Maggie – te aluzije ima samo u tragovima, nije tako eksplicitna.

Taj komad u hrvatskim se kazalištima izvodio više puta, i koliko god je važan klasik i treba se raditi u različitim produkcijama, nevjerojatno zvuči činjenica da će se ‘’Mačka na vrućem limenom krovu’’ na hrvatskim kazališnim pozornicama premijerno izvesti čak dvaput u svega šest dana, u dva različita kazališta. Najprije će se premijera dogoditi 4. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, u režiji Juga Đorđevića, koji prvi put režira u Hrvatskoj, a zatim 10. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, gdje će tekst režirati Paolo Tišljarić, inače ravnatelj dubrovačkog Kazališta Marina Držića. Nacional je istražio kako je moglo doći do ovakvog propusta, posebno zbog činjenice da je riječ o dvama nacionalnim kazalištima. Naime, pet nacionalnih kazališta, ako nijedno drugo, trebala bi surađivati. Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, prije gotovo točno tri godine, u svibnju 2021., potpisala je sa svim tadašnjim intendantima nacionalnih kazališta ugovor o suradnji. Taj, kako bi se reklo, sporazum o suradnji nacionalnih kazališnih kuća, naziva se K-HNK konzorcij. Tada je rekla: ‘’Nacionalna kazališta, da bi u potpunosti ispunila svoju funkciju, moraju bliže surađivati. Ovim sporazumom se obvezuju i na međusobna gostovanja i na koprodukcije. To će biti na dobrobit umjetnika i na dobrobit publike, njihovih kazališta i gradova u kojima djeluju.’’ Po svemu sudeći, ta suradnja ne odvija se na pravi način.

Hana Hegedušić kao Maggie ‘Mačka’ i Karlo Mrkša kao Brick u varaždinskoj produkciji; Senka Bulić, intendantica HNK u Varaždinu (desno). FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, HNK Varaždin

Svi Nacionalovi sugovornici slažu se s time da dvije različite premijere istog naslova u dvije nacionalne kazališne kuće nije baš najsretnije rješenje. Iz Hrvatskog nacionalnog kazališta Nacionalu su rekli:

„Smatramo kako je postavljanje istih tekstova na pozornicama nacionalnih kazališta praksa koju treba izbjegavati i ubuduće ćemo se time i voditi. Ovdje, međutim, sva krivnja pada na pleća redatelja predstave Juga Đorđevića i ravnatelja Drame splitskog HNK Ivana Plazibata koji je i prihvaćaju. Naime, imali su toliko povjerenje u glumački ansambl ovog kazališta i podjelu predvođenu Katarinom Romac, Goranom Markovićem i Trpimirom Jurkićem, da su u ovom slučaju odlučili napraviti presedan i staviti glumce ispred pravila. Mišljenja smo da je riječ o klasiku i da je u postavljanju klasika bitnija originalna i cjelovita autorska vizija u čitanju teksta te da takve dvije predstave mogu supostojati udaljene 500 kilometara. Uostalom, imamo primjer iz slovenskog kazališta, gdje su u istom gradu, Ljubljani, postavljene dvije inscenacije teksta ‘Anđeli u Americi’ u dvama različitim kazalištima, Mini teatru i Slovenskom mladinskom gledališču u razmaku od nekoliko mjeseci. Obje predstave su pozvane na ovogodišnje Borštnikovo srečanje, godišnji festival najboljih slovenskih kazališnih produkcija, što potvrđuje da dva redateljska čitanja istog teksta mogu postojati i u užem kazališnom kontekstu.“

Ivan Plazibat, ravnatelj Drame HNK u Splitu, navodi da je u izravnom telefonskom kontaktu sa svim ostalim ravnateljima Drame nacionalnih kuća i da zajedno rade planove za sljedeće sezone. „HNK Varaždin je, dolaskom Senke Bulić, postao centar kazališne Hrvatske i u kontinuitetu proizvodi kvalitetne dramske predstave kao što su ‘Bogovi’, ‘San Ivanjske noći’, ‘Slučaj vlastite pogibelji’, ‘Kisela krv’… tako da imamo dosta kvalitetnih izbora za gostovanje pred splitskom publikom.“

Plakat za ‘Mačku na vrućem limenom krovu’ u produkciji HNK u Splitu; Ivan Plazibat, ravnatelj Drame HNK u Splitu (desno). FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, HNK Split

U varaždinskoj produkciji Maggie ‘’Mačku’’ igra Hana Hegedušić, a Brick je Karlo Mrkša. Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, koje je intendantica Senka Bulić zaista preporodila, poslalo je odgovor Nacionalu. Kažu da je preporuka Ministarstva kulture i medija da se u planiranju repertoara vodi računa o izbjegavanju postavljanja istih naslova u nacionalnim kazalištima:

„Ali je moguće da se iz umjetničkih razloga povremeno dogode isti repertoarni odabiri. Intendantica Senka Bulić je po dolasku u varaždinsko kazalište imala u planu postavljanje ovog teksta i tada je već razgovarala s Paolom Tišljarićem, a za splitski naslov smo saznali kad su ga dolaskom nove uprave postavili na repertoar. Radi se o dvama udaljenim gradovima, regijama, redateljima potpuno drugačijih umjetničkih senzibiliteta, pristupa tekstu. Zato mislimo da će to biti potpuno dvije različite predstave. Programi razmjene predstava u okviru K-HNK konzorcija predviđaju razmjene do dviju predstava među svim nacionalnim kazalištima tijekom godine i naša dva kazališta neće razmijeniti isti naslov iako bi gledateljima moglo biti zanimljivo vidjeti dvije umjetničke perspektive na isti tekst. U godišnjem broju naslova imamo dovoljno različitih koje možemo razmjenjivati.“

Iz Ministarstva kulture i medija u svom odgovoru ističu da su po ovom pitanju intendantima nacionalnih kuća jasno dane upute, odnosno preporuke o usklađivanju repertoara. Kako kažu, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek održava redovite sastanke i okuplja intendante hrvatskih narodnih kazališta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Varaždinu, s ciljem rješavanja izazova, promišljanja programa, a posebno poticanja suradnje i koprodukcija u okviru programa koji je inicirala pod naslovom K-HNK:

„S ciljem razvoja i napretka izvedbenih umjetnosti, za cijelo područje profesionalne kazališne djelatnosti, u odnosu na prošlu godinu proračunska sredstva za 2024. godinu povećana su za 40 posto i ukupno iznose gotovo 6,5 milijuna eura. Posebno su povećana sredstava za godišnje programe hrvatskih nacionalnih kazališta u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Splitu u iznosu od 2,3 milijuna eura. Podsjećamo i da je s jednim milijunom eura financirana i uspješno realizirana prva sezona projekta K-HNK, dugoročnog programa razmjene i suradnje putem koprodukcija nacionalnih kazališta. Taj program je iniciran kako bi se povećala mogućnost produkcije i distribucije njihovih programa i time u većoj mjeri pridonosilo ravnomjernom razvoju publike u cijeloj Hrvatskoj. Kada govorimo o uspjehu, važno je spomenuti velik odaziv publike programima K-HNK, u okviru kojeg su već realizirane tri zahtjevne koprodukcije i 47 gostovanja, na kojima publika od Osijeka do Splita, preko Varaždina i Rijeke do Zagreba ima priliku vidjeti baletne, dramske i operne uspješnice ostalih nacionalnih kazališnih kuća kao i nova zajednička ostvarenja.

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture, i intendanti nacionalnih kazališta: Senka Bulić (Varaždin), Vicko Bilandžić (Split), Iva Hraste Sočo (Zagreb), Marin Blažević (Rijeka) i Vladimir Ham (Osijek). FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

Na sastancima s intendantima jasno su dane upute, odnosno preporuke o usklađivanju repertoara, međutim, postoje iznimke, kao što su primjerice baletne – ‘Orašar’ i slično – ili operne uspješnice, kao i dramski klasici kao što je to upravo i ‘Mačka na vrućem limenom krovu’ Tennesseeja Williamsa. Naglašavamo pri tome, da preporuke Ministarstva u okviru kreiranja programa, odabira premijernih naslova, koprodukcija ili gostovanja nisu odredbe, niti zabrane, već se daju u smislu potpore razvoju hrvatske kazališne scene. Na kraju, isti dramski naslov može se umjetničkom vizijom i izvedbom redatelja, glumaca, scenografa, kostimografa i svih ostalih kreativnih autora, ostvariti u potpuno različitim formama i poetikama, što bi i publici dalo vjerodostojne primjere i razlike u kreativnosti svih navedenih dionika koji stvaraju kazališnu stvarnost.“

Nacional je razgovarao s nekolicinom kazališnih kritičara, od kojih neki nisu bili spremni dati izjavu, i svi se slažu da se ovakva praksa zaista treba izbjegavati. Prošle je sezone napravljeno isto – Krležina ‘’Legenda’’ izvedena je najprije u travnju u zagrebačkoj Gavelli, a nekoliko dana kasnije u HNK u Varaždinu. U ovom slučaju, ponovili su, riječ je o praksi koja bi se još manje trebala događati zato što je riječ o dvama nacionalnim kućama koje imaju mogućnost, pa i obvezu, koprodukcija i gostovanja. Novac za dvije različite produkcije istog naslova čini se uzalud potrošen.

Mario Kovač kaže da je ovo rezultat izostanka komunikacije nacionalnih kuća. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Redatelj i kazališni kritičar Mario Kovač smatra da je ova situacija – kad se u šest dana izvode dvije premijere istog naslova – rezultat izostanka komunikacije između nacionalnih kuća:

„Da je u pitanju neki suvremeni, aktualni naslov to bi možda bilo i zanimljivo zbog potencijalnih usporedbi i razlika u čitanjima. Ali kada je u pitanju klasik koji je postavljen već jako puno puta, onda je takva slučajnost znak stihijske repertoarne politike. Ministarstvo uglavnom ‘po defaultu’ potvrđuje repertoare nacionalnih kuća, intendanti i intendantice imaju autonomiju odabira naslova. Pravno je sve to legalno, ali je neinventivno i ukazuje na kronični problem nekomunikacije među kazališnim kućama.“

Kazališna kritičarka Sanja Nikčević također ne vidi ništa dobro u dupliciranju istih naslova, osobito u razmaku od šest dana. Kako kaže, problem naših repertoara nije samo dupliranje jednog ili dvaju naslova, to dupliranje je najočitija manifestacija problema:

„Naime, naša kazališta su toliko stisnuta u tom izboru i igraju ‘na sigurno’ da se sada urušavaju sama u sebe. Doslovno. Provjereno i sigurno su klasici, kao što su Krleža ili u ovom slučaju Williams, uspješni filmovi, ako gledamo HNK u Osijeku i ‘Maratonce’, ili nagrađeni romani kao što je ‘Genijalna prijateljica’ Elene Ferrante u HNK u Zagrebu. Nešto od toga je i uspjelo, ali problem ostaje. Uskoća odabira. Slijeđenje vladajućeg svjetonazora i poruka koja se šalje. Prisutan je toliki strah da se ne ispadne iz kanonske poruke da se zato vrtimo u krugu vrlo uskih naslova i provjerenih stvari. Problem je taj da je publici dosta i te poruke i te uske slike svijeta, da je prebacivanje iz jednog u drugi žanr ili uzimanje starih provjerenih stvari vrlo često neuspješno jer je drugi kontekst vremena.“

Kazališna kritičarka Sanja Nikčević ne vidi ništa dobro u dupliciranju istih naslova. FOTO: NFOTO

Sanja Nikčević smatra da kazališna publika bježi pa je kazališne uprave privlače tim, kako kaže, umjetnim mamcima, medijima koji vrište kako je to genijalno i super. Međutim, kad publika dođe vidi da je opet dobila isto – istu sliku disfunkcionalne obitelji s eksplicitnim nasiljem na sceni, istu sliku raspadnutog i licemjernog društva i istu sliku praznog neba:

„Ako nas ne zanima ljudska duša nego samo kritika društva bez ikakvog nagovještaja mogućeg rješenja, onda se sužavamo na dvodimenzionalnu umjetnost. To je, pak, onda poruka ili plakat koji ne zanima publiku pa se njena reakcija pokušavala dobiti tako da je se ili uvrijedi. To se jako ‘nosilo’ neko vrijeme, ali sad se i to ispucalo pa se sad ide na privlačenje publike umjetnim mamcima – igranja na provjereno. Nema umjetnosti u zrakopraznom prostoru, nema djela koje nastaje kao posljedica udara strijele inspiracije ili genijalnosti, kako su nam govorili romantičari. Umjetnost je uvijek u najužoj vezi s društvom, politikom i svjetonazorom. Uvijek. Svako djelo ima u sebi svjetonazor, politiku, poetiku i poruku i to je izbor pisca odnosno to nam određuje vladajući svjetonazor na prvoj razini, a onda i politika. Svaka epoha u povijesti ima svoj umjetnički kanon, ono što smatra vrijednim, i svaka se bori za to. Cenzura postoji i u antici i u kod Elizabete i Shakespearea i danas.“

Književna kritičarka Sanja Nikčević tvrdi da u umjetnosti vlada strah koji je vrlo realan jer si za ispadanje iz kanona i postavljanje drugačijih predstava kažnjen, a za slijeđenje nagrađen. Taj strah je, kaže, veći od Ministarstva i politike jer je svjetonazor jači od politike jedne zemlje ili privatnog stava jedne osobe, pa i ministra, premijera ili intendanta:

„Ne mogu shvatiti zašto Ministarstvo koje je u Biškupićevo vrijeme poticalo široku paletu i poruka i poetika sada tako strašno suzilo poticanje samo ove jedne slike svijeta. Naravno da oni ne mogu reći ništa protiv dupliranja tih naslova kad u sliku koju potiču ulazi samo tih deset… Razumijem ja i pritisak svjetonazora i politike, ali ipak ne mogu shvatiti da intendanti postavljaju baš sve predstave protiv vlastitog odnosa prema svijetu slijedeći vladajući svjetonazor koji propisuje kanon. Znam da je teško ići protiv struje, ali ipak, barem jedan naslov od četiri. Barem na nekoj maloj sceni… ali ne! Silan strah vlada u umjetnosti. Iako se busaju da su hrabra kritika društva, zapravo slijede vladajući svjetonazor i politiku. Kazališni programi su uvijek pod svjetonazorom i politikom i Ministarstvo nema što intervenirati u ovo sada jer je to ono što ono potiče.“