Upravo je objavljeno istraživanje Fakulteta političkih znanosti o političkoj pismenosti srednjoškolaca završnih razreda u Hrvatskoj. Riječ je o istraživanju koje su proveli istraživačice i istraživači s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Centra za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu, Filozofskog fakulteta u Rijeci te GONG-a. To je treća iteracija istraživanja političke pismenosti učenika, a cilj je bio dobiti uvid u razinu i strukturu političke pismenosti te pratiti promjene. Uzorak je bio nacionalno reprezentativan s obzirom na regiju i vrstu srednjoškolskog programa, a sastojao se od 1122 maturanata. Rezultati istraživanja ne služe ni obiteljskom odgoju niti obrazovnom sustavu na čast jer, primjerice, trećina maturanata misli da su homoseksualne osobe bolesne, a polovica njih smatra da bi homoseksualne osobe svoje opredjeljenje trebale skrivati. Oko 45% maturanata smatra da je upotreba pozdrava ZDS opravdana na spomenicima i znakovlju iz Domovinskog rata, dok ih je 25% protiv toga. Više od polovice maturanata smatra da je SFRJ bila komunistička diktatura, a polovica ih smatra da su Hrvati u toj državi bili podređeni.

Iako su ovakvi rezultati porazni za društvo, oni su bolji nego nakon posljednjeg istraživanja prije šest godina. Najbolji su rezultati kod učenika koji pohađaju gimnazijske programe, a najlošiji kod trogodišnjih strukovnih škola. Uvođenje građanskog odgoja stručnjaci ističu kao jedno od rješenja koje bi pomoglo boljoj političkoj i građanskoj kulturi mladih. Ali nije sve tako crno, u isto vrijeme hrvatski osnovnoškolci i srednjoškolci već godinama ostvaruju izvanredne rezultate na državnim natjecanjima, a tijekom svibnja gotovo sva će se državna natjecanja i održati, iako u otežanim uvjetima zbog korone. Mnogo je darovitih s kojima se, međutim, ne radi koliko bi se trebalo. Nacional je istražio kako učitelji i nastavnici rade s darovitom djecom, jesu li za to vrednovani i na koji način su rezultati na natjecanjima garancija izvrsnosti škole. Isto tako, Nacional je istražio kolika je za ovakve rezultate odgovornost obrazovnog sustava, odnosno Ministarstva, kolika učitelja i nastavnika, a kolika roditelja.

Ana Ljubojević iz Centra za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu, kad je u pitanju ZDS i NDH, kaže: “Moje pitanje je kako očekivati od mladih ljudi da točno razluče što je opravdano a što kažnjivo, pogotovo u vezi s nasljeđem Drugog svjetskog rata. Dokaz u prilog ovakvoj tvrdnji je nerazmjerno visok postotak ‘neodlučnih’ sudionika u istraživanju. Obrazovni sustav je uokviren važećim kurikulumom koji po pravilu slijedi službeni povijesni narativ vladajućih političkih struktura. Dakle, s jedne strane imamo čvrstu strukturu u ‘pisanom’ obliku, a s druge nerijetko osobni stav nastavnika povijesti, zatim informacije dobivene u krugu obitelji te nejasne, a katkada i oprečne poruke u javnom prostoru. Različite poruke se šalju za ‘domaću’ publiku, a sasvim druge za ‘europsku’ ili svjetsku. Ipak, proizvode sustavnih politika možemo vidjeti na primjeru posjeta Vukovaru te proglašenjem 18. studenoga državnim praznikom. Tri četvrtine učenika se s time slaže i zaista je mali broj neopredijeljenih. Mladi vide politiku, uz koju vezuju i znanja u vezi sa sustavom i funkcioniranjem države, kao korumpiranu i distanciranu od njih. Društvenu participaciju ne vezuju uz apstraktne pojmove i ne vide sebe kao aktivne sudionike samog društva. Dobro osmišljeni građanski odgoj, i u ranijoj dobi, mogao bi premostiti ove konceptualne nedoumice. Izdvojila bih jedan pozitivan pomak koji se tiče pijeteta prema žrtvama, koji je dominantan stav mladih. Nadam se da će takav rezultat barem malo doprinijeti skorom donošenju zakona o civilnim žrtvama rata.”

Kosta Bovan s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu kaže da trenutačni način izvođenja građanskog odgoja i obrazovanja nije adekvatan. Naravno da ono nije čarobni štapić kojim će se riješiti svi problemi u društvu, ali predstavlja nešto što država može direktno napraviti kako bi pozitivno utjecala na političku pismenost mladih. Profesor Bovan objašnjava zašto je visok postotak mladih u Hrvatskoj koji ne znaju ili ne shvaćaju osnovne stvari, kao što su pitanja tko je premijer, što je Ustav, ili je li NDH bila zločinačka država:

“Iako se mladi više informiraju – vjerojatno zbog pandemije zbog koje su bili prisiljeni više boraviti kući i ispred ekrana – i dalje su relativno niske razine političkog znanja o temeljnim političkim pojmovima, poput razumijevanja ideje Ustava ili ključnih postavki različitih ideologija. Iako znanje nije jedini bitan pokazatelj političke pismenosti, ipak je bitno da građani razumiju političke koncepte i ideje kako bi znali gdje i kako usmjeriti svoja djelovanja, ali i još bazičnije, razumjeti informacije kojima su izloženi u medijskom prostoru. Rezultate ovog istraživanja možete interpretirati na različite načine, ovisno o tome što smatrate pod pojmom demokracije i što mislite kakvi bi građani u demokraciji trebali biti. U okviru ekstenzivnijeg pristupa demokraciji, građanima se dodjeljuje aktivna uloga, očekuje se da budu informirani, da imaju potrebne vještine za djelovanje u zajednici i demokratske stavove, tj. da podupiru jednakost među građanima, ljudska prava i da budu tolerantni prema različitostima. U tom smislu je pogotovo važno istraživati mlade jer nam njihova znanja, stavovi i vještine mogu dati uvid u barem dvije stvari. Prvo, rezultati nam mogu reći koji je ishod njihove temeljne političke socijalizacije, odnosno kakve građane, kao društvo, odgajamo. Tako možemo reći da analiza ovih rezultata vjerojatno više govori o društvu u širem smislu, nego o samim mladima. Drugo, daje uvid u buduća društvena kretanja jer su današnji učenici završnih razreda srednjih škola sutrašnje glasačice i glasači, političarke i političari, premijerke i premijeri.”

Međutim, ima i svijetlih primjera koji se najviše vide i prate putem natjecanja i smotri koje svake godine organizira Agencija za odgoj i obrazovanje.

Dubravka Brezak Stamać, ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje, kaže da je ove školske godine planirano 36 natjecanja i smotri, a zbog epidemiološke situacije pet natjecanja i smotri je otkazano. Do 6. svibnja u cijelosti je održano 18 natjecanja i smotri te preostaje održavanje još 13 natjecanja i smotri učenika osnovnih i srednjih škola:

“Što se tiče sudjelovanja učenika i mentora, učitelja i nastavnika, na natjecanja i smotrama primjetan je neznatni pad broja sudjelovanja učenika, što je razumljivo s obzirom na provođenje nastave online, no i dalje je interes iznimno velik. Ranijih godina prosječno je na školskoj razini natjecanja sudjelovalo više od 100.000 učenika, na županijskoj razini 35.000, a na državnoj razini natjecanja i smotri gotovo 6000 učenika osnovnih i srednjih škola. Prošle školske godine taj je broj bio nešto manji, jer neka natjecanja i smotre nisu održani zbog epidemioloških uvjeta. Natjecanja i smotre, koje organizira i provodi Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s Ministarstvom znanosti i obrazovanje i strukovnim udrugama, jedinstvena su u Europi jer takav sustav poticanja i nagrađivanja učenika i mentora ne poznaje ni jedan europski obrazovni sustav. Hrvatska obrazovna politika odavno je prepoznala važnost i vrijednost natjecanja i smotri i značaj koji imaju za vrednovanje, poticanje i promociju pametnih, kreativnih i darovitih učenika te kvalitetnih i iznimnih učitelja i nastavnika mentora.”

Kako kaže Dubravka Brezak Stamać, državna natjecanja izlučna su natjecanja za brojna međunarodna i svjetska natjecanja te olimpijade natjecanja na kojima sudjeluju hrvatski učenici i koji se redovito s tih natjecanja vraćaju sa sjajnim rezultatima. Uspjeh na državnim natjecanjima učenicima se vrednuje prilikom upisa u srednje škole i na fakultete, bilo da dobiju dodatne bodove za upis ili ostvare pravo izravnog upisa u školu i na fakultete.

U Ministarstvu znanosti i obrazovanja pojasnili su način vrednovanja rezultata kandidata postignutih na natjecanjima iz znanja za upis u srednje škole. Ako učenik od 5. do 8. razreda kao pojedinac osvoji jedno od tri prva mjesta na državnom natjecanju iz znanja, ima pravo na izravan upis u željenu srednju školu. Ako je dijete član ekipe koja osvoji prvo mjesto na državnom natjecanju svaki član ekipe osvaja 4 boda, za drugo mjesto po tri boda, za treće mjesto po dva boda, a za sudjelovanje na državnom natjecanju od 4. mjesta naniže, svaki član ekipe dobiva po jedan bod. Za sportska natjecanja se također dobivaju bodovi – za osvojeno prvo mjesto na državnom natjecanju svaki član pobjedničke ekipe dobiva tri boda, za drugo mjesto dva, a za treće mjesto po jedan bod.

Kad su u pitanju rezultati istraživanja o političkoj pismenosti maturanata, u ministarstvu kažu:

“Iako nismo detaljno upoznati s istraživanjem, svakako nije dobro da dio učenika ima neke od stavova koje nisu činjenično utemeljeni što djelomično pokazuje i slabu informiranost o pojedinim temama. Ipak, dobro je da su učenici u nekim elementima postigli određeni napredak koji bi vjerujemo bio i veći da nismo suočeni s pandemijom kao temom koja je već više od godinu dana zauzela primat u cijeloj u javnosti, a samim time, i kod učenika. Određenom napretku zasigurno je doprinijela novouvedena međupredmetna tema Građanski odgoj i obrazovanje koji je uveden u sklopu reforme kurikuluma koja će iduće školske godine biti implementirana u svim školama i svim razredima. Naime, od iduće školske godine kurikularna reforma će obuhvatiti 4. razrede osnovnih škola (svi predmeti), 8. razrede (preostali predmeti, prirodoslovni predmeti uvedeni su ove školske godine) i 4. razrede srednjih škola. Budući da su ovim istraživanjem ispitanici bili u najvećoj mjeri učenici 4. razreda srednjih škola očekujemo da će nakon uvođenja od iduće školske godine napredak biti veći. Također, vezano uz upit o razlici u znanju učenika u gimnazijskim i strukovnim programima, ističemo kako su od školske godine 2019./2020. u strukovnim školama u primjeni ujednačeni općeobrazovni kurikulumi za obvezne predmete državne mature – hrvatski jezik, matematiku i prvi strani jezik usklađeni s kurikulumima za gimnazije, što bi trebalo doprinijeti boljim rezultatima.

Vjerujemo da će upravo međupredmetna tema Građanski odgoj i obrazovanje s ishodima učenja koji bi se njome trebali postići, uz ostale predmete, biti dovoljna za postizanje adekvatne političke pismenosti učenika. Napominjemo da prilikom interpretacije rezultata istraživanja treba uzeti u obzir i mogućnost kvalitetne obrade pojedinih sadržaja u prošloj školskoj godini s obzirom na mjesec dana štrajka i gotovo tri mjeseca online nastave.”

Iako su u Ministarstvu znanosti i obrazovanja prilično blagi, Željko Stipić, predsjednik sindikata Preporod, posve drugačije gleda na sustav natjecanja. Kaže da su mu kao nekome tko je 30-ak godina proveo u razredu učenička natjecanja predstavljala uglavnom problem: “Nakon što su učenici koje sam, kao mlad nastavnik, pripremao krajem 1980-ih, za savezno natjecanje literarnih radova, pokupili nagrade, vrlo brzo sam shvatio da se to nikako nije odrazilo na moj materijalni status i položaj u školi. Nakon što sam se među starijim kolegama raspitao o vrednovanju rezultata s učeničkih natjecanja, a vođen onom Andrićevom da pametni ljudi uče na tuđim greškama, a budale na vlastitima, u nastavku radnog vijeka nastojao sam ne ponoviti svoju pogrešku. Ovo je konkretno značilo da su se moji učenici, a s njima i ja, natjecali samo onda kada to nije bilo moguće izbjeći. S drugom vrstom problema, kada je riječ o natjecanjima, susreo sam se negdje pri sredini radnog vijeka, kada se značajno umnožio broj natjecanja, ali i učenika koji se natječu. Ovo se podudarilo s rješenjem prema kojim se učiteljima i nastavnicima olakšava napredovanje u zvanje mentora i savjetnika ako njihovi učenici ostvare bolje rezultate. Natjecanja su odjednom postala, i još uvijek ostala, važan remetilački faktor odvijanja nastave. Prepolovljeni razredi pred održavanje gradskih i županijskih natjecanja, većini su nastavnika donijeli problem usporenog svladavanja gradiva. Učenicima koji se pripremaju za natjecanje i pritom ne pohađaju nastavu, ne preostaje ništa drugo osim dodatnog učenja kako bi nadoknadili nastale zaostatke. Od njihovih se mentora, nakon što natjecanje završi, često zahtijeva da nadoknade one nastavne sate koje nisu održali dok su učenike pripremali za natjecanje. Ukratko mišljenja sam, ovo se odnosi na mene a ne na sindikat koji vodim, da od ovako osmišljenih učeničkih natjecanja ima više štete nego koristi. Bezuspješno sam upozoravao da nastava nikada ne smije biti žrtvom bilo čega, a osobito ne učeničkih natjecanja. Bez ikakva sam uspjeha predlagao i različita rješenja koja bi mogla pomiriti odvijanje nastave i učenička natjecanja.”

Obrazovni sustav koji učitelja i nastavnika uglavnom ne honorira novčano ako ostvari dobar rezultat na natjecanjima nije dobar, smatra Stipić. Pitanje naknade se, kaže, razlikuje od škole do škole i najčešće ovisi o snalažljivosti samih ravnatelja:

“Na razumijevanje nije naišao zahtjev Preporoda da se svaki dodatni rad, kako priprema za natjecanje tako i sudjelovanje na natjecanju, mora dodatno vrednovati i platiti. Ovaj se rad jedino odražava na nešto veću plaću unaprijeđenih učitelja i nastavnika u zvanje mentora, savjetnika i izvrsnih savjetnika koji su do boljeg statusa došli zahvaljujući i sudjelovanju njihovih učenika na natjecanjima. Kad je u pitanju rad s darovitim učenicima, nebriga za njih u našim je školama više pravilo nego iznimka. Sve se, manje-više, svodi na entuzijaste među učiteljima i nastavnicima. Njih, hvala Bogu, u našim školama još uvijek ima značajan broj. Sam sam imao prilike, baveći se sindikalnim poslom, upoznati desetine svojih kolegica i kolega koji su, samozatajno, bez ikakvih stimulacija, cijeli svoj radni vijek posvećeni radu s darovitim učenicima. Zahvaljujući njima iz godine u godinu moguće je da na državnim i međunarodnim natjecanjima sjajne rezultate postižu i učenici iz škola koje nisu vrhunski opremljene.”

Stipić se osvrnuo i na rezultate istraživanja o političkoj pismenosti hrvatskih učenika. Kaže da u društvu koje jest konzervativno ili konzervativnije danas nego prije desetljeće ili dva, ovi rezultati nikoga ne bi smjeli iznenaditi:

“Ima li u tome posebne odgovornosti nas koji u školama radimo? Ima u dijelu građanske odgovornosti, tj. odgovornosti svakog od nas za izbor onih koji će nas politički predstavljati. Davno je još Orwell rekao da oni koji biraju korumpirane političare, uljeze, lopove i izdajnike nisu žrtve nego sudionici. Nisu učitelji ti koji će, ničim izazvani, mijenjati općeprihvaćene stavove koje nameću političari, mediji, roditelji, vjerske zajednice ili netko peti. Škola je odavno izgubila, ako je uopće ikada i imala, dominantan utjecaj na formiranje stavova o problemima na koje ukazuje ova anketa. Nisam protivnik uvođenju građanskog odgoja u škole, ali nisam ni od onih koji smatraju da će se svi problemi, na koje se pozivaju njegovi zagovornici, nestati nakon uvođenja novog predmeta. Do određenih je pomaka došlo kroz redizajn aktualnih kurikula i međupredmetnih sadržaja. Stvarne učinke tek treba izložiti sustavno provedenoj evaluaciji. Na žalost, održavanje nastave u izvanrednim okolnostima, a ono traje već dvije školske godine, sve je odgovorne odmaknulo i od bavljenja ovim problemom.”

Stipić je komentirao i lošije rezultate učenika u strukovnim školama, posebno onih u trogodišnjim. Smatra da nitko razuman ne može učenicima gimnazija i strukovnih škola pružati nastavne sadržaje, različite kakvoćom i kolikoćom te od njih očekivati iste rezultate: “Čak ako se usporede znanja samo iz tzv. općeobrazovnih predmeta, i ovdje se radi o toliko nejednakoj satnici da ne postoji način ikakva ujednačavanja obrazovnih postignuća. Pritom jako je važno da strukovne škole upisuju uglavnom slabije ocijenjeni osnovnoškolci. Sve su obrazovne politike unatrag 30-ak godina zagovarale veći broj učenika u strukovnim programima i povećanje broja učenika u gimnaziji. Sada vidimo da se Nacionalnim planom oporavka i otpornosti odjednom zagovara suprotno, odnosno ide se prema povećanju postotka učenika koji su se odlučili za gimnazijsko obrazovanje.”

Na natjecanjima i smotrama sudjeluju učenici iz svih osnovnih i srednjih škola te umjetničkih i glazbenih škola iz cijele Hrvatske. Teško je, a možda i nepravedno izdavati najbolje od njih, jer to ovisi o natjecanju, sudionicima, ali svakako treba istaknuti učenike XV. gimnazije i V. gimnazije iz Zagreba, Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu, Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka iz Rijeke, III. gimnazije iz Splita, Gimnazije Josipa Slavenskoga iz Čakovca, Gimnazije Vladimira Nazora iz Zadra. Sjajne uspjehe i rezultate postižu i brojni učenici umjetničkih i glazbenih škola te osnovnih škola od učenika IV. Osnovne škole Varaždin, OŠ Augusta Šenoe Zagreb, OŠ Gornje Vežice Rijeka te drugih škola.

Nikola Dmitrović, ravnatelj zagrebačke XV. Gimnazije, koju još uvijek većina Zagrepčana zove MIOC, pokušao je objasniti zašto ta škola već desetljećima ostvaruje izvrsne rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima. Najbolji su učenici ove škole u matematici, informatici i prirodoslovnih predmeta, a Dmitrović smatra da iza izvrsnih rezultata učenika stoji naporan i sustavan rad mentora i učenika: “Škola je kreirala okvir koji motivira i potiče učenike da stječu dodatna znanja koja onda pokazuju na natjecanjima. Pored suradnje mentor-učenik na redovnoj nastavi i na dodatnim pripremama već godinama imamo uhodan dodatni prijenos znanja s nekadašnjih natjecatelja na nove generacije. Bivši natjecatelji se rado vraćaju u školu i pomažu u radu s novim natjecateljima. Natjecanja znanja su pored kvalitetne nastave važan čimbenik zbog kojeg učenici odabiru našu školu. Daroviti i visoko motivirani učenici imaju priliku dodatnim radom i organiziranim sustavom priprema usvajati dodatna znanja koja nisu obuhvaćena redovnom nastavom. Učenici nisu obvezni sudjelovati na natjecanjima, ali naša škola osigurava najbolje uvjete za dodatni rad svima koji to žele. Meni kao ravnatelju, a donedavno i nastavniku i mentoru, uspjesi učenika na natjecanjima satisfakcija su za sav dodatni rad.”

Dmitrović kaže da se izvannastavni rad učiteljima dodatno ne plaća, već je rezultat entuzijazma. Međutim, rezultati postignuti na natjecanjima vrednuju se u sustavu napredovanja nastavnika što kasnije donosi određene materijalne koristi nastavnicima. Komentirao je i rezultate istraživanja o političkoj pismenosti i rekao da se svatko od nas treba kontinuirano obrazovati i ulagati u svoje znanje:

“Posebno to trebaju raditi nastavnici kojima je dužnost educirati nove naraštaje. Današnje generacije su drugačije i okrenute virtualnom svijetu. Dužnost je svih nas pronaći načine kako učenike upoznati s univerzalnim istinama i istovremeno kod njih razvijati logičko razmišljanje i suočavanje s izazovima. Činjenica je da građanski odgoj nije u dovoljnoj mjeri inkorporiran u školski sustav makar ga mi u školi ugrađujemo u predmetne i međupredmetne teme. Vjerujem da to ipak nije osnovni problem i da ćemo veći problem pronaći u velikom opterećenju učenika i nepotpuno provedenoj kurikularnoj reformi. Nije slučajno nastala izreka da je ‘povijest učiteljica života’. Vidjeli smo prošle godine koliko je naša civilizacija krhka kada se susretne s velikim izazovom. Temelji modernog društva se moraju poznavati i razumjeti kako bi se mogli očuvati kada naiđu novo normalna vremena.”

Henry Ponte, ravnatelj riječke Gimnazije Andrije Mohorovičića, još jedne škole čiji učenici imaju sjajne rezultate na natjecanjima iz znanja, koja su -kaže – pokazatelj njihove izvrsnosti. Isto tako, smatra da je bitno razviti zdrav natjecateljski duh kod mladih:

“Život koji ih čeka nakon gimnazije pun je natjecanja i borbi samih sa sobom ili s drugima i to na mnogim poljima: emocionalnom, poslovnom pa i zdravstvenom… Mene kao ravnatelja ispunjava ponos što vodim tako dobru školu i, naravno, pokušavam održati taj nivo. Nažalost, dodatni rad profesora i nastavnika koji rezultira velikim uspjesima, nikada nije bio i najvjerojatnije nikad ni neće biti adekvatno tj. dovoljno valoriziran. Vjerujem da je mentorima najveća motivacija sam uspjeh učenika kao i renome koji pri tome gimnazija dobiva.”

Kad su rezultati istraživanja u pitanju, Ponte je rekao da se svi u gimnaziji kojoj je na čelu trude učenike naučiti uvažavati različitosti kako bi imali otvoreni kritički znanstveni um prema svemu, kako bi sve preispitivali i nikada prema nečemu pristupali s predrasudama:

“Na vaše pitanje tko je kriv za rezultate na koje ukazuje istraživanje o odnosu srednjoškolaca prema svim manjinama te prema NDH mogu odgovoriti samo društvo. Tu mislim na ono što mladi vide na televiziji ili na društvenim mrežama. Naravno da na formiranje stava utječu roditelji, prijatelji, kao i škole. Kakve će biti mlade generacije ovisi o tome kakve su starije generacije.”